U crkvi Svetog Đorđa pod Goricom na Duhovski utorak služena je Sveta liturgija.

Svetom službom Božijom načalstvovao je arhijerejski namjesnik podgoričko-kolašinski protojerej-stavrofor Gojko Perović, uz sasluženje protojereja-stavrofora Milete Kljajevića i učešće vjernog naroda.

Po pročitanom Jevanđelju sabranima se besjedom obratio otac Gojko.

”Blaženstva su Gospodnja pouka kako treba da se vladamo u ovome životu, a istovremeno su i naznaka zašto smo mi stvoreni. Za koji život smo stvoreni ili smo se dogodili na ovome svijestu? Neko kaže rodili, neko kaže bačeni ovdje, neko kaže ne znam okle sam ni kud idem. Gospod je ovim blaženstvima tačno naznačio da su blaženi oni koji su čisti srcem, recimo, jer će Boga vidjeti. Pa su blaženi mirotvorci, jer će se sinovi Božiji nazvati. I tako svako blaženstvo govori da ono za šta smo stvoreni nije ovdje, nego nas čeka u budućem vijeku, a da bismo došli do budućega vijeka Gospod nas tačno uči kako treba da se odnosimo prema drugim ljudima i kako treba da trpimo sve što dođe. I siromaštvo i neka zla riječ, kako kaže, i progoni, laž najgora zbog Hrista na račun hrišćana. I čovjek se prosto načuditi ne može ni do današnjega dana koliko zla i laži ljudi su u stanju da izmisle za ljude koji normalno idu u Crkvu, pale svijeće, mole se Bogu, žene maramom pokriju glavu, muškarci poste i žene poste itd. Toliko to ljude iritira da čovjeku pamet stane koliko laži od prvih vjekova, od onih rimskih gonjenja do danas, koliko laži na račun hrišćana. Gospod je to na neki način prorekao u ovim blaženstvima”, kazao je između ostalog otac Gojko.

Podsjetivši na riječi pjesnikinje Desanke Maksimović da je sreća lijepa samo dok se čeka, otac Gojko je kazao da smo došli na ovaj svijet da bismo pravu sreću dobili ne ovdje, nego tamo.

”Ona je rekla: samo dok se čeka. Ovdje je jasnije rečeno, da je najljepša sreća ona koju ćemo dočekati. Ali, što se ovoga života tiče, od Rajskoga vrta, kad je Gospod stvorio Adama, stvorio ga je ne da bi tamo stajao na jednom mjestu taj Adam, nego da bi se razvijao i rastao, pa i kad je pao i otpao Gospod je obećao Utješitelja i čitava istorija ljudskoga roda je istorija čekanja prave sreće.”

Na kraju je otac Gojko poželio sabranima da ostanu u vjeri Gospodnjoj, da bi, kako je kazao ”vidjeli pravu sreću za koju nas je Gospod i naznačio”.