Reagovanje prof. dr. Dušana Krcunovića, koje iznosi u ime političke organizacije Plenum 083, prenosimo u cjelosti:
Opsesivno bavljenje crkvenim temama, o kojima nikada ništa nije znao liše izmišljotina koje bi mu došapnuli njegovi dvorski istoričari, jedno je od osnovnih obilježja političke (ne)kulture predsjednika DPS-a koji u svom nedavnom nastupu anticrkvenog resantimana samo potvrđuje nedostojnost funkcije predsjednika Crne Gore koju još uvijek obavlja na njenu veliku istorijsku sramotu. Đukanovićeve skandalozne izjave takvog su karaktera da navode na nepogrešiv zaključak da je nedavno dobio samo još jedan u nizu neizlječivih nastupa simptomatičnih napada na Srpsku pravoslavnu crkvu od kojih već godinama hronično pati.
U poslednjem napadu te vrste moglo se razabrati da govoreći nešto o potpisivanju Temeljnog ugovora između države i crkve, predsjednik na izmaku svog mandata i političkih snaga, zapravo žali za svojim izmaklim dobitima, od kojih su Crna Gora i crkvena imovina trebali da budu njegova najveća dobit, uknjižena „Zakonom o slobodi vjeroispovijesti“ koji ga je koštao poraza na izborima 30. avgusta 2020. godine. Za taj poraz predsjednik izmakle dobiti Crne Gore i crkvenih nekretnina oštro optužuje Srpsku pravoslavnu crkvu, koja „manipuliše vjerskim osjećanjima“, i politički stav Zapada da je „najvažnije da dođe do promjene vlasti“ u Crnoj Gori, koji je išao na ruku „velikosrpskom i ruskom interesu“. Pri tom, u poznatom stavu lorda Aktona da „svaka vlast kvari, a apsolutna vlast apsolutno kvari“, koji nesvjesno parafrazira, Đukanović sebe ne prepoznaje ni nakon tri decenije surovog i razornog vladanja.
Okidač za poslednji Đukanovićev napad je (ne)očekivana prilika koju su mu ukazali izborni „pobjednici“ iz parlamentarne „većine“ da bi se nakon kraće pauze njegova apsolutna vladavina mogla nastaviti u nedogled, te – kao u onim starim, za njegovo samovlašće i diktaturu dobrim, a za Crnu Goru najcrnjim vremenima – ponovo zaprijetio Srpskoj prvoslavnoj crkvi u Crnoj Gori, njenim velikodostojnicima i njenim vjernicima, novim i ovoga puta još temeljnijim progonom. Njegovo shvatanje potpisivanja Temeljnog ugovora između države i crkve, upravo podrazumijeva temeljnost crkvenog progona i otimačine crkvene imovine, dakle isto što i njegov „Zakon o slobodi vjeroispovijesti“, kojim je Đukanović paktirao s đavolom. U jeziku i istorijskom iskustvu Gorskog Vijenca to znači da: „Što se crnim zadoji đavolom, obešta se njemu dovijeka“.
I zato ponovo gledamo iste Đukanovićeve skaradne napade i ponovo slušamo njegove iste besprizorne tirade o „Srpskoj pravoslavnoj crkvi kao instrumentu velikosrpskog nacionalizma“ i „produženoj ruci ruske osvajačke politike“, o „hibridnom ratu“ i „državnom udaru“.
Đukanovićevi napadi su usmjereni na ustavno-pravni sistem Crne Gore, koji bi njen predsjednik trebao da oličava, a ne izobličava i krši kao što to godinama radi Đukanović, šireći svojim nesuvislim izjavama govor mržnje prema crkvenim velikodostojnicima i vjernicima Srpske pravoslavne crkve, njenim eparhijama u Crnoj Gori i Mitropoliji crnogorsko-primorske, izlažući ih progonu i linču. U nastupu vandalskog ikonoklazma podstaknutog Đukanovićevim izjavama, u Nikšiću su za sada stradali “samo” panoi sa Lubardinim reprodukcijama “Sumraka Lovćena” i “Kosovskog boja”. Pitanje je vremena kada će njegovi slijepi sledbenici preći sa razbijanja panoa na nekažnjeno razbijanje ljudskih glava.
Izvor: https://etos.press/
