U 20. nedjelju po Pedesetnici, 18. oktobra 2026. ljeta Gospodnjeg, kada naša sveta Crvka molitveno proslavlja Svetu mučenicu Haritinu i Svetog sveštenomučenika Dionisija Aleksandrijskog, saborno i molitveno je bilo u ostroškoj svetinji.
Svetom liturgijom u Crkvi Svete Trojice u Donjem Ostrogu načalstvovao je cetinjski paroh protojerej Ostoja Knežević, sekretar Njegovog visokopreosveštenstva arhiepiskopa cetinjskog i mitropolita crnogorsko – primorskog g. Joanikija. Sasluživala su mu ostroška sabraća arhimandrit Miron, jeromonah Nikolaj i jerođakon Sergije, kao i protojereji: Vladimir Tuštuk, predstavnik patrijarha moskovskog i sve Rusije g. Kirila u Bugarskoj, Radoslav Ristić iz Svetonikolajevskog sabora u Beču; i Aleksij Maksiničuk, klirik Svetopantelejmonskog hrama u Sofiji.
Gosti sveštenici doveli su ostrošku svetinju grupu pravoslavnih Rusa, Ukrajinaca, Austrijanaca, Gruzina i Poljaka, koja obilazi pravoslavne svetinje širom svijeta.
Bogougodnim pojanjem odgovarala su ostroška bratija uz molitveno učešće ostroškog monaštva i vjernog naroda.
Poslije pročitanog Jevanđelja koje opisuje čudesni događaj kad je Gospod Isus Hristos vaskrsao sina jedinca udovice iz grada Naina.
– Gospod za kojeg je drugi naziv i druga riječ ljubav se sažalio na patnju i stradanje majke ovoga djeteta i svih onih koji su za njim žalili i učinio je veliko čudo. A najveće čudo koje se može dogoditi jeste da neko ustane iz mrtvih i vaskrsao je sina nainske udovice. Znamo da to nije bilo jedino vaskrsenje, ali svakako i za nas koji danas slušamo ovu priču, to jeste veliko čudo, a tek je veliko čudo za one koji su bili prisutni i koji su bili svjedoci toga događaja. Međutim, koliko god to bilo veliko čudo u odnosu na vječnost i u odnosu na nebo i u odnosu na carstvo Božije iz koga se Gospod spustio na zemlju, to je samo jedan odsjaj one božanske dobrote, božanske ljubavi i božanskog staranja o svome stvorenju, to jeste o čovjeku – rekao je o. Ostoja.
On je podsjetio da su naše ljubavi ograničene i da nijesu savršene, a da je samo božanska ljubav bezgranična.
– Ovaj događaj je veliki i po tome što nam on svjedoči o toj božanskoj ljubavi, svedoči nam o tome da Bog nije hladan ni prema bilo kojoj našoj suzi, ni prema bilo kojem stradanju koje čovek u ovom životu podnese, ili nepravdi, ili bilo čemu drugome što čoveka susretne na ovoj zemlji. Ovaj događaj danas nam potvrđuje da svaka naša patnja, svaki naš bol, svaka rana na srcu našem, svaka naša suza pravedna će biti zacijeljena pred Gospodom našim u Njegovom vječnom i neprolaznom carstvu. Mi hrišćani ne prizivamo na sebe stradanje, ni patnje, ni bijede, jer znamo i da smo slabi i znamo koliko teško podnosimo patnju, i stradanje, i suze, ali, sa druge strane, mi se staramo i kada ona dođu, i stradanje, i bol, i patnje, i gubici, da se u njima ponesemo kao hrišćani i primamo to sa vjerom, znajući da će Gospod naš, koji se stara o cjelokupnoj tvari, pogotovo se postarati za krunu svoje tvorevine, a kruna Njegove tvorevine je upravo čovjek – besjedio je protojerej Ostoja Knežević.
Izvor: Manastir Ostrog
