Povodom hramovne slave i praznika Svetih mučenika veličkih i gornjepolimskih, Njihova preosveštenstva Episkopi pakračko-slavonski g. Jovan i budimljansko-nikšićki g. Metodije, služili su danas, 28. jula 2023. godine, Svetu arhijerejsku liturgiju u Crkvi Svetih mučenika Kirika i Julite u Velici.
Liturgijskom sabranju su prisustvovali i molitveno učestvovali žitelji ovog i okolnih podčakorskih sela, u kojima su, na današnji dan – 28. jula 1944. godine, pripadnici nacistička Princ Eugen divizije, za samo dva sata, prema nepotpunom spisku, zvjerski poklali ili žive u vatru bacili 427 nejači – djece, žena, staraca i ostalog nenaoružanog stanovništva.
Velika, kao najstradalnije selo u Gornjem Polimlju, postala je mjestom sabornog pominjanja svih gornjepolimskih žrtava postradalih od naci-fašista tokom Drugog svjetskog rata.
U sjećanje na njihovo mučeništvo gradnju Crkve Svetih Kirika i Julite započeli su potomci. Blaženopočivši Mitropolit Amfilohije osveštao je temelje 28. jula 1994. godine, a crkvu su 28. jula 2001. godine osveštali blaženopočivši Mitropolit Amfilohije i Vladika Joanikije, tadašnji Episkop budimljansko-nikšićki.
Sveti arhijerejski sabor je 24. maja 2017. godine, pribrojao liku Svetih novomučenika srpskih žrtve nacističkog terora iz Velike i Gornje Ržanice postradale 28. jula 1944. godine, pridružujući im i 28 djece umorene glađu u plavskom zatvoru 1941. godine. Dan njihovog spomena je 28. jul – na dan Svetih Kirika i Julite.
Preosvećenim Episkopima je, tokom Liturgije, sasluživalo više sveštenoslužitelja, uz molitveno učešće brojnih gostiju, poštovalaca ovog stradalnog i krsto-vaskrsnog mjesta, koji se svake godine, na ovaj sveti dan, sabiraju u znak sjećanja na nevino postradale žitelje ovog kraja.
U toku Svete liturgije miropomazanje su primili malena Maša i Arsenije Živaljević.
Riječima liturgijske propovjedi, posle čitanja Svetog jevanđelja, obratio se Vladika budimljansko-nikšićki Metodije, osvrćući se na riječi Svetog apostola Pavla u himni ljubavi i njenom značaju i smislu našeg života da nam je, iako sve postignemo u životu, uzalud ako ljubavi nema.
„Na kraju samo ona i jedina ostaje kao nebesnica i kao božanska osobina, kao sami Bog, ljubav na koju smo svi prizvani, a potom je u Jevanđelju rečeno kako je Gospod kazao svojim učenicima, koje je slao da iscjeljuju neduge i bolesti po narodu da propovjedaju Jevanđelje, blagu vijest o Carstvu nebeskom, gdje su im se i duhovi pokoravali. Dešavalo se u Jevanđelju da se jedan otac žalio Gospodu kako nisu, jednom prilikom, mogli njegovi učenici da pomognu njegovom sinu koji je bio padavičar i bolestan, tada se smatralo da je to duhovna bolest i bacalo ga je u vatru i u vodu da je bio đavoiman, čak, pa mu nisu mogli pomoći a Hristos se vraćao sa Tavorske gore gdje se preobrazio pred Petrom, Jakovom i Jovanom, pokazavši im svoju božansku prirodu i nestvorenu svjetlost kojom ih je obasjao, a onda, vrativši se zatekao je među svojim učenicima čovjeka koji se na njih žalio i molio da mu On pokuša pomoći, i kaže Mu: Ako možeš, pomozi mi, smiluj se na mene, ovi Tvoji učenici nisu mogli da iscijele moje dijete, koji mu je bio sin jedinac.
On mu, gledajući ga, postavlja isto pitanje pa mu kaže: Ako možeš ti vjerovati, daće ti Bog po vjeri tvojoj, kazujući mu da treba da imamo vjere makar koliko zrno gorušičino, kako je govorio posle svojim učenicima, kad su Ga pitali zašto nisu mogli da oni iscijele tog dječaka: Ako biste imali vjere makar koliko zrno gorušičino, a to je najmanje od svih zrna i sjemena zemaljskih, moći ćete ne samo pomoći i iscijeliti tog dječaka nego planine i ove gore premještati s jednog mjesta na drugo. Kad je otac shvatio da treba i on da vjeruje, rekao je: Gospode, vjerujem, ali pomozi mome nevjerju, shvatajući da je slaba njegova vjera“, kazao je Vladika, dodavši da jedino što je Gospod poručivao svojim sljedbenicima i narodu kome je propovjedao jeste: Ne bojte se i vjerujte, u Jevanđelju.
„Danas slavimo Svete mučenike Kirika i Julitu, baš na ovaj današnji dan, na ovom strašnom, ali i blagoslovenom mjestu, ovdje u Velici gdje su oni, ispovjedajući vjeru, majka koja je ostala udovica sa malim sinom od tri-četiri godine, gdje su pred carem ispovijedili da su hrišćani, a onda je car, taj velikaš milovao to dijete, prijeteći majci da se prepadne i da se time odrekne Hrista i vjere, na šta ih je on prisiljavao, pa ga je držao u svom krilu, milujući ga, time pokazujući kako on ima moć i vlast nad njima. To dijete je, čak, reklo: Ja sam hrišćanin, pa ga je ogrebalo, a on je onda usmrtio malog Kirika, a potom su i majku, koja se radovala. Radovala se upravo onom radošću na koju je sad Jevanđelje ukazalo: Nemojte se radovati što vam se duhovi pokoravaju i što čuda činite, nego se radujte što su imena vaša napisana na nebesima“, besjedio je Njegovo preosveštenstvo.
Naveo je da je majka duboko vjerovala Hristu, Njegovim nelažnim riječima, zato se i radovala, znajući, po riječima Preosvećenog Episkopa, potvrđujući u sebi dubokim osjećanjem prisustva Božjeg i Njegove blagodati da je to istina.
„Zato se kaže u njihovom žitiju da se ona radovala, jer je znala da su se spasili za vječnost. I mi smo ovdje došli danas, sabrali se zajedno sa Vladikom Jovanom, koji je došao da nam donese blagoslove Jasenovačkih mučenika, ne samo da ovdje kukamo i plačemo i tugujemo zbog onoga što se ovdje desilo, u Velici, i u čitavom Gornjem Polimlju, jer su djeca i žene i nejač, ti Kirici i Julite pobijeni, na današnji dan, strašne 1944. godine od monstruma i pomračenih ljudi, nego smo se okupili da se radujemo tom jevanđeljskom radošću zato što su imena svih njih koji su postradali zbog imena Hristovog i vjere pravoslavne, srpskog imena, pobijeni zato što su im imena zapisana u Carstvu nebeskom, oni su u blizini Božjoj i mi ih danas proslavljamo kao Svete i molimo im se za njihovu pomoć i zaštitu. To je poruka i ovog Jevanđelja, i ovog sabranja, i ovog našeg dana i slavlja. Da se radujemo idući za Hristom, jer su imena onih koji Mu sljeduju zapisana u Carstvu nebeskom“, poručio je Episkop budimljansko-nikšićki Metodije.
Sabranje je blagoslovio i Vladika pakračko-slavonski Jovan, koji je kazao da je ovo strašno mjesto okupljanjem u molitvi postalo mjesto blagoslova, blagosiljanja, proslavljanja novomučenika.
„Kao što je govorio Vladika Nikolaj kada je, odmah posle rata, napisao svoj zavjet srpskom narodu, pa kaže: Prvo, Srbi da se ne svete, jer ko se osveti taj se ne posveti; drugo, da proslavljaju svoje mučenike i da se ponose njima i treće: Da cijelom svijetu objavljuju svoje mučenike i ono što se desilo da se nikad nikome to ne bi ponovilo. Ta tri zavjeta, ne treba nam drugo nego to“, rekao je Episkop Jovan, pozdravljajući okupljene, ne samo Veličane, nego i njihove goste, ministre, načelnike opština, gradonačelnike, velikaše“, posebno ističući Jevgenija Baranova, direktora Ruskog doma u Beogradu, koji je prisustvovao svečanosti u Velici.
„Ako ima prijatelja, ako ima brata na ovo svijetu to je Jevgenij –Ženja Baranov. Nema koje naše strašno mjesto nije obišao, na kojem ratištu nije bio od prvog do poslednjeg dana naših nesreća i nevolja“, naveo je Episkop pakračko-slavonski, dodajući da ovog velikog prijatelja srpskog naroda zna iz Jerusalima i sa strašnih mjesta gdje Baranov uvijek bio, i u nesreći, i u radosti, i kad smo bili poniženi.
Jevgenij Baranov, čije obraćanje je pozdravljeno aplauzom, je kazao da mu je čast zadovoljstvo da bude danas u Velici.
„Donijeli smo iz Beograda izložbu koja je vezana za taj tragični događaj koji se desio ovdje 1944. godine, ako budete u prilici pogledajte, to su originalni dokumenti i fotografije iz tog doba“, rekao je Baranov.
Episkop Jovan je, pričajući o Jasenovcu iz perioda kad se pravio spomenik, kazao da je najveći protivnik podizanja spomenika žrtvama jasenovačkim `65/`66. godine bio Aleksandar Ranković.
„Nama svima na sramotu, a i kad su podizali spomenik i ono malo spomen područje tamo, pet puta veći su hotel podigli da bi u njemu žderali i pili na dan obilježavanja. To je nauk kako ne treba. Hvala Bogu, evo, Velika pokazuje vaskolikom svijetu kako treba. Prvo se okupimo oko oltara Božjeg, pa blagosiljamo jedni druge, molimo blagoslov ovih mučenika, onda se pričestimo Tijelom i Krvlju Gospodnjim, prozborimo jedni s drugima, na kraju sjednemo i počastimo se kao ljudi. Onaj koji nije pamtio ona vremena gorkih i mračnih riječi, užasnog osjećanja smrti u Jasenovcu, taj ne može da pojmi koliko je sada sve blagosloveno i veselo, bez obzira na muku i nevolju koja se desila. Naša djeca su znak pobjede i znak osvete, što nas više bude to je veća naša osveta, naš život je znak osvete, naša radost je znak osvete i to je ta prava osveta.
Kada se govori o osveti Kosova, niko ne govori o osveti nad ljudima, nad djecom, nad ženama jer nas je naučio Marko Miljanov da čuvamo sebe od drugog, ali i drugog od sebe. Grka i zla riječ da se ovdje ne čuje nikada da bi vas Bog sve blagoslovio, prenosimo blagoslove mučenika Jasenovačkih, blagoslove Patrijarha srpskog i Mitropolita crnogorskog i primorskog, i da bi svi radosni i blagosloveni bili“, zaključio je Episkop pakračko-slavonski g. Jovan.
Na kraju svete službe Episkopi su prelomili slavske kolače. Domaćini ovogodišnje slave Ognjenovići predali su dio slavskog kolača porodici Jokić, koji su preuzeli obavezu domaćina za sledeću godinu.
Predstavljena je izložba Ruskog doma „Masakr u Velici“, nastala na osnovu materijala ruskog istoričara Dmitrija Frolova. Pažnju su privukli jedinstveni istorijski snimci, zabilježeni na dan tragičnog događaja 28. jula 1944. godine, kada su pripadnici pomenutih jedinica za nekoliko sati pogubili preko 500 mještana sela i okoline.
Upriličena je trpeza bratske ljubavi i prigodan program.
