U nedjelju, 21. februara 2021. godine, u Sabornom hramu Hristovog Vaskrsenja u Podgorici, odslužena je Sveta arhijerejska liturgija koju je služio Preosvećeni Episkop buenosaireski i južno-centralno američki g. Kirilo kojem je sasluživalo svešteno bratstvo Sabornog hrama na čelu sa starješinom protojerejem-stavroforom Draganom Mitrovićem, protojerejem-stavroforom Daliborom Milakovićem, kao i protojerejima: Mirčetom Šljivančaninom, Brankom Vujačićem, protođakonom Vladimirom Jaramazom, jerođakonom Natanailom (Kruščićem), sabratom manastirske lavre Svetog Simeona Mirotočivog na Nemanjinoj obali u Podgorici, i đakonom Velimirom Bugarinom.
Pastirskim slovom, nakon pročitanog Svetog jevanđelja, obratio se protojerej Branko Vujačić, sa osvrtom na to što jevanđelska priča o mitaru i fariseju poručuje svima koji se spremaju u ovim pripremnim sedmicama za Časni post i praznik Vaskrsenja Hristovog:
,,Ova jevanđelska priča o dva čovjeka, o mitaru i fariseju, uči nas, braćo i sestre, kako da se molimo Bogu, kako da se mi spremamo za praznik Vaskrsenja Hristovog. Ona nas uči kako i da inače živimo tom molitvom carinika koji se iskreno kajao i imao istinsko smirenje, a riječi te molitve su: Bože milostiv budi meni grešnome!”
Prota Branko je takođe ukazao i na to zašto jedan čovjek iz priče nije bio opravdan pred Bogom a drugi jeste, ukazujući na kontrast duhovnog stanja koje se ogleda između gordosti i smirenosti:
,,Ova jevanđelska priča se završava tako što nam otkriva da je ovaj skrušeni i od svih prezreni carinik, zbog svog istinskog i dubokog pokajanja i smirenja otišao opravdan Bogu, dok ovaj gordi farisej nije otišao opravdan Bogu. Ali, zašto je to tako? Kako je moguće da onaj koji je formalno sve radio po Zakonu, koji je postio dva puta sedmično i davao prilog, kako on nije pošao opravdan Bogu? Jednostavan je razlog. On nije imao ljubavi, bio je gord, sve je gledao sa visine oko sebe, a on je u sred svoje gordosti koja je u stvari temelj svakoga grijeha bio u stvari u padu ljudskom,
u padu zbog kojeg je otpao prvi aneđo, u istom onom padu zbog kojeg je pao prvi čovjek u raju.
Pak ovaj drugi, carinik, on se molio i u prsa se svoja lupao, on nas poučava kako da se molimo Bogu, uči nas smirenju, pošto smirenje je temelj svake vrline. Kako Gospod i kaže u prvom blaženstvu: Blaženi siromašni duhom, jer je njihovo Carstvo Nebesko’. Oni koji u duhu su smireni i koji se povinuju Duhu Božijem takvih je Carstvo nebesko. Zato je carinik iz priče otišao opravdan.”
Otac Branko je u svom daljem obraćanju naglasio da je smirenje temelj posta i svake vrline, kao i našeg vaskrsenja, preumljenja:
,,Otac Justin je govorio da sa ovom Nedjeljom mitara i fariseja počinje Vaskrs, zato što je ova molitva Bože milostiv budi meni grešnome!’ vaskrsla carinika, vaskrsla je grešnika i opravdala ga pred Bogom.”
Podsjetio je da je i sam Gospod pokazao beskrajnu ljubav, kao i beskrajno smirenje i poslušanje samim domostrojem spasenja:
,,Gospod Bog je i sam pokazao svoje smirenje tako što je kao predvječni Bog sišao na zemlju i postao čovjek i uzeo ovo trulo zemljano tijelo da bi u svom smirenju otišao na strtadanje i na krst i umro iz smirenja svoga beskrajnoga i ljubavi za čovjekom da bi čovjeka vaskrsao i uzdigao do Carstva Božijega. Hristos se osiromašio postajući čovjek, da bi čovjeka obogatio i uzveo na nebo.”
Poručio je da današnja pouka iz Svetog jevanđelja glasi kako trebamo da se molimo mi koji posjećujemo službe i stojimo u Hramu na molitvi.
“Ne treba da se uznosimo, da gledamo na onoga drugoga u hramu kakav je i šta radi, kako se ponaša. Već trebamo biti kao ovaj carinik, skrušeni u srcu, smireni, sagledavajući svoje padove, imajući nadu u bezobalnu ljubav Božiju, imajući nadu da onaj koji se pred Bogom unizuje, toga će Bog uzvisiti’, zaključio je prota Branko.
Nakon odslužene Arhijerejske liturgije sabranima se obratio i Preosvećeni Episkop buenosaireski i južno-centralnoamerički g. Kirilo koji je poželio vjernom narodu srećan i blagosloven praznik Svetog Teodora Tratilata čije se mošti i nalaze u Sabornom hramu Hristovog Vaskrsenja u Podgorici.
Boris Musić