U subotu, 16. jula, 2022. godine, u Sabornom hramu Hristovog Vaskrsenja u Podgorici, odslužena je Sveta Arhijerejska Liturgija kojom je predstojao Episkop buenosaireski i južno-centralno američki G. Kirilo.

Preosvećenom Episkopu g. Kirilu sasluživalo je sveštenstvo Sabornog hrama: protojerej-stavrofor Dragan Mitrović, starješina Sabornog hrama, kao i protojereji: Miladin Knežević, Branko Vujačić, protođakon Vladimir Jaramaz i jerođakon Natanailo, sabrat manastira Svetog Simeona Mirotočivog na Nemanjinoj obali u Podgorici.

Na Svetoj Liturgiji su pjevali i odgovarali članovi mješovite pjevnice pri Sabornom hramu.

Svima sabranima obratio se Preosvećeni Episkop buenosaireski južno-centralno Američki G. Kirilo.

Preosvećeni Vladika Kirilo je u uvodnom dijelu svog obraćanja naglasio da je od izuzetne važnosti obratiti pažnju na riječi koje se čitaju u Crkvi:

„Mnogo je važno da slušamo riječi koje se čitaju u Crkvi i da razmišljamo o njima. Ne prosto ni samo vremenski i prostorno ograničeno dok smo tu, nego uopšteno u životu. Dobro bi bilo da uzmemo svetootačku Literaturu, Svetog Nikolaja Žičkog koji je dosta detaljno protumačio svaki odjeljak Svetog Pisma koji se čita u Crkvi”.

Vladika Kirilo se osvrnuo na pokajanje carinika Mateja, koji je pokajanjem postao apostol i učenik Hristov, naglasivšti pritom da je smirenje temelj svih vrlina:

„Juče smo proslavili praznik polaganja rize Presvete Bogorodice, a govorili smo o Presvetoj Bogorodici kao o granici svjetova i to takvoj da je ona sjedinila svjetove, sjedinila je božansku i čovječansku prirodu. Ona nije bila granica koja razjedinjava već je granica puna ljubavi koja sjedinjuje. Tako i danas proslavljamo jednog graničara – Mateja koji je opet imao srce milostivo, smireno, pokajno. On je bio jedan od carinika, pripadao je onima koji su radili za Rimsko Carstvo, samim tim nisu bili omiljeni u Jevrejskom narodu. Ali snagom pokajanja došao je do toga da postane apostol Hristov i napiše jedno od najljepših Jevanđelja”.

„Smirenje braćo i sestre je temelj svih naših vrlina, jer ako imamo bilo koju od vrlina, i post i molitvu i milostinju i bilo koju drugu vrlinu a gordimo se zbog toga i osuđujemo druge, nećemo pogoditi cilj. Kao što so čuva hranu, tako i smirenje čuva svaku našu vrlinu”. – besjedio je on.

Vladika Kirilo je akcentovao primjer Mitara i Fariseja iz Jevanđelja, koje decidno otkriva da formalnost vrlina predstavlja praznu ljušturu, dok je smirenje so koja čuva da se te vrline ne pokvare:

„Jevanđelska priča o Mitaru i Fariseju nam to jasno otkriva. Farisej je možda sve ispunjavao od zakona i zapovijesti formalno, ali nije imao tu so koja čuva sve te vrline da se ne pokvare, a to je so smirenja. Naučimo se smirenju poučavajući se čitajući Žitija svetih, Sveto Pismo a posebno se tome naučimo primjerom našega Spasitelja Isusa Hrista koji budući Bog, Sin Božiji, Svedržitelj kroz koga je sve postalo, On prima oblik sluge i dolazi ovdje u ovu dolinu plača i čak silazi do ada da bi našao svog prvosazdanog čovjeka Adama i uveo ga u svoje carstvo”.

On se u drugom dijelu svoj arhipastirskog slova osvrnuo na suštinu i poredak stvari između Tvorca, Stvoritelja i tvari – onoga stvorenoga, budući da nije dobro pretpostavljati tvar Tvorcu, jer kako Vladika Kirilo dalje obrazlaže: tvorevina se spašava našim prinosom podviga:

Danas sveti apostol govori da sva tvar uzdiše da se jave sinovi Božiji i da će se tvar sva osloboditi od propadljivosti na slavu sinova Božijih. A šta to znači?

Čovjek je stvoren kao kruna stvorenja Božijega, on je stvoren da objedinjava vidljivi i nevidljivi svijet, njegova duša je podobna anđelskom svijetu, a tijelo je materijalno, ono je uzeto od praha zemlje. Čovjek u sebi sadrži i vidljivi materijalni i nematerijalni svijet i u tom smislu on sadrži svu vidljivu tvar. Ovo govorim posebno jer ima nekih ljudi koji kažu šta će biti sa njihovim kućnim ljubimcem, mačkom, psom? Kao što je govorio jedan veliki filozof da ako njegova mačka ne uđe u Raj onda neće ni on tamo ulaziti. Tako ne smijemo da mislimo. Jer je tako mislio Adam, ali Adam je to uradio zbog Eve koja je bila prekrasna, najljepša od žena. Međutim, sad mi treba da čikamo Boga zbog mačke?! Taj odnos nije dobar zato što ta mačka i svaka druga tvar se spašava našim podvigom. Ako budemo sledovali primjeru svetih otaca i nastojali da spasemo svoju dušu onda i tijelo se spašava jer je ono odjeća duše”.

Vladika Kirilo je u daljem obraćanju približio činjnicu da je upravo čovjek kruna svega stvorenog i da predstavlja mikrokosmos u makrokosmosu, budući da sadrži sav kosmos u sebi, te je neprihvatljivo stavljati tvar ispred Boga ili čovjeka:

„Čovjek je mikrokosmos u makrokosmosu, dakle on sadrži sav kosmos u sebi. Istraživači ljudskog mozga su vidjeli da je mozak nešto nalik beskonačno mnogo galaksija da posmatrate. Dakle, čovjek u aktu spasenja svoje duše učestvuje sa Bogom u osvećenju sve tvari. Čovjek je stvoren kao sveštenoslužitelj da prinese tvar Tvorcu i izgubivši upravo tu funkciju Adam je pao, on nije shvatio svoje naznačenje. Kako je govorio sveti Justin Ćelijski: „Čovjek je bogosluženje, a svijet je Bogojavljenje”. Čovjek je prizvan po onoj riječi da sami sebe jedni druge i sav život svoj Hristu Bogu predamo (prinosimo)”.

„Stavljanje tvari ispred Boga ili čovjeka, dajući tvari mjesto koje joj ne pripada jeste u stvari nepravilan odnos prema tvari. Time se samo ispoljava strasnost duše koja ne može da pozna Boga. Zna se svemu mjesto. U redu je i normalno voljeti životinje, ali ne treba ih stavljati zajedno sa ljudima da jedu. Potrebno je da pripremimo mjesto čisto Bogu, prije svega u svojoj duši, a onda će nam i okolo sve biti često i tačno ćemo znati gdje je čije mjesto i koja tvar za šta služi. Poštujemo ljubav prema životinjama, voleći ih, ali prije svega volimo čovjeka, a Boga na prvom mjestu”. – Poručio je naposlijetku Preosvećeni Vladika Kirilo.