Njegovo preosveštenstvo Episkop buenosajreski i južno-centralnoamerički g. Kirilo sa sveštenstvom služio je danas, 24. januara, u nedjelju po Bogojavljenju kada naša Sveta crkva proslavlja Prepodobnog Teodosija Velikog, Svetu arhijerejsku liturgiju u manastiru Podmaine u Budvi.
Vladika Kirilo je Josifa monaha ove svete obitelji rukopoložio u čin đakona po blagoslovu administratora Mitropolije crnogorsko-primorske Episkopa budimljansko-nikšićkog g. Joanikija.
Poslije čitanja jevanđeljskog začala o odlasku Hristovom u Galileju, kada je vidio da je Jovan predan i da se njegova zemaljska misija bliži kraju, sabranima se riječima arhipastirske pouke obratio Preosvećeni vladika:
“Od toga trenutka počinje jevanđeljska propovjed Gospoda Isusa Hrista. I kao što je početak svijeta bila voda, tako je i Jordan početak Jevanđelja, nove duhovne svetlosti koja obasjava naš duhovni svijet, duhovno spasenje i život. Krštenjem Isusa Hrista na Jordanu Sveti Jovan Krstitelj označio je ujedno i vododjelnicu dva zavjeta Staroga i Novoga, a on je kao poslednji prorok Staroga zavjeta pokazao na Novom zavjetu otkrovenje”, poučio je vladika sabrane, pojasnivši da je svjetlost Jevanđelja, koju je Gospod Isus Hristos ustanovio riječima, ali i djelom, predao svojim apostolima učenicima.
Govoreći o prvoj hrišćanskoj zajednici, koja je opisana i u dijelima Svetih apostola, Episkop buenosajreski je kazao da u njoj nečistivi lukavi duh nije imao mjesta, a da se to ne može ostvariti bez dublje tajne veze koju jedino Duh Sveti daruje i čovjeku, kao ličnosti, i nekoj zajednici. Podsjetio je da je ta prva hrišćanska zajednica bila jedno srce jedna duša i da se kao takva produžila sve do 4. vijeka. U tom periodu najstrašnijeg gonjenja hrišćana utvrđivao se hrišćanski istinski duh koji su posvjedočili mnogobrojni hrišćani prvih vremena.
“Oni su zaista bili spremni u svakom trenutku, kako to kaže današnji Apostol, na umiranje za Hrista i u bukvalnom smislu, čak su se neki, kada nijesu mogli na vrijeme da se krste, i krštavali, kako se kaže, u krvi za ispovjedanje hrišćanske vjere”, naglasio je Presovećeni.
Podsjetivši da se u periodu Konstantina Velikog, Milanskim ediktom dala sloboda ispovijedanja hrišćanske vjere 313. godine, Episkop Kirilo je ocijenio da je to donijelo da u Crkvu Božiju ulaze ljudi koji nemaju zajednicu u Duhu Svetome. Naime, oni nijesu shvatali dubinski zašto su ušli u tu zajednicu, nijesu imali čisti Duh Božiji pa samim tim takve zajednice nijesu bile jedno srce jedna duša, što je i dovelo do unutrašnjeg bunta ljudi koji su htjeli da sačuvaju taj jevanđeljski ideal prve hršćanske zajednice. Jedan od njih je Prepodobni Teodosije Veliki, svetitelj koga danas slavimo, koji je ustanovio i ustrojio monaško opštežiće.
“Onako kako sad stojimo u Liturgiji tako ćemo biti i u Carstvu nebeskom, svi zajedno oko Gospoda, bezbrižni od briga svijeta, hraneći se samo Njegovim Svetim likom i blagodaću, kao angeli Božiji. I ako je Sveta liturgija istinska projava Carstva nebeskoga, može se reći da je i opštežiće istinska projava angelskog života – bezbrižnog života odriješenog od svijeta”, poručio je vladika.
Sveti Teodosije je osnovao manastir i sabrao mnogo učenika, a kako su monaške zajednice tražile neka pravila ponašanja, tu su i nastala prva pravila o monaškom životu. Episkop buenosajreski i južno-centralnoamerički je naglasio da su se monasi u svojim manastirima starali o čistiti vjere jer su znali da bez ispravne vjere nije moguće ugoditi Bogu i da je to temelj duhovnog života. U toj borbi za čistotu vjere ključni doprinos je dao monaško pokret i u tom, ali i u svakom drugom periodu života Crkve.
“Prepodobni Teodosije, veliki osnivač opštežića, doprinio je sa svojim monasima zaštiti čistote vjere. Živio je neposredno u toku i poslije Halkidonskog sabora, na kojem je 451. godine Sveta crkva odbacila jeres monofizitizma, koji je tvrdio da Spasitelj Gospod Isus Hristos ima samo božansku prirodu, ili da ima jednu prirodu. Sveti oci su utvrdili pravoslavno učenje koje govori da su u ličnosti Isusa Hrista sjedinjene božanska i čovječanska priroda, koje se nijesu pomiješale ili izgubile jedna u drugoj, nego paralelno postoje u Njegovoj ličnosti u jednom uzvišenom stanju bez grijeha”, besjedio je dalje vladika Kirilo.
Po njegovim riječima Sveti Teodosije ne samo da je vjerovao u to, nego je govorio da ko odbacuje četiri Vaseljenska sabora zapravo odbacuje četiri Jevanđelja. Zbog svoga stava je bio proganjan i zatvaran od strane careva koji su naginjali toj jeresi. Upokojio se mirno u Gospodu 529. godine, kada je imao 105 godina, u svojoj lavri koja postoji i danas na teritoriji današnjeg Izrailja i svjedoči svojom drevnošću o tim prvim idealima monaškoga i hrišćanskog života, koji se i do dan danas trude monasi da održe.
“Naša Sveta crkva pomijesna, imajući svog podvigopoložnika Svetoga Savu, uvijek je projavljivala posebno monaholjublje i staranje o monaškim zajednicama. Sveti Sava je prije svega bio monah Svetogorac, a zatim sve ostalo.. Uvijek se starao o podizanju i obnavljanju i pomaganju monaških zajednica”, kazao je Preosvećeni Episkop.
Vjera, post, molitva, tuđinovanje, poslušnost, koja važi za monašku zajednicu, treba, kako je ocijenio, da važi i za svaku drugu hrišćansku zajednicu:
“Treba da ponesemo taj Duh i u svoje domove, zato Gospod i Presveta Bogorodica i Sveti čuvaju monaštvo da bi ono bilo svjetlost svijetu. Cilj monaštva je život u blagodatnim energijama božanstva, bez briga o ovome svijetu. Bez istinskog dubinskog sjedinjenja s Bogom i ljubavi prema Bogu, ne može se imati ni istinska i dubinska ljubav prema svome bližnjem.”
Vladika Kirilo je istakao da su monaške zajednice kao svjetlost svijetu ostvarile veliki uticaj na društvo, ali i velike misije u svijetu.
“Neka bi Gospod naš Isus Hristos, Presveta Bogorodica, Sveti Teodosije Veliki, umnožili, sačuvali, uputili na pravo monaško tkanje naše manastire, da bi oni bili uvijek izvor blagodatne žive vode za sve one koji im pritiču žedni riječi Božije i istinskog primjera življenja u Bogu u tim zajednicama, da bi i oni ponijeli taj duh u svoje porodice i društveno okruženje. Svi hrišćani su sveti i prizvani da budu svjetlost ovome svijetu, da pronose taj ideal hrišćanske zajednice da ljudi videći naša dobra djela, proslave Oca našega koji je na nebesima”, poručio je na kraju arhipastirske besjede u manastiru Podmaine Njegovo preosveštenstvo Episkop buenosajreski i južno-centralnoamerički g. Kirilo.
Vesna Dević
Foto: đakon Igor Pešikan
