Njegovo Preosveštenstvo Episkop budimljansko-nikšićki G. Metodije služio je, na Veliki četvrtak, 2. maja 2024. godine, Svetu Arhijerejsku Liturgiju, u Sabornom hramu Svetog Simeona Mirotočivog, u Beranama.
Sasluživalo je sveštenstvo beranskog namjesništva i monaštvo manastira Đurđevi Stupovi, uz molitveno učešće brojnih vjernika.
Riječima arhipastirske besjede sabranima se obratio Preosvećeni Episkop Metodije podsjetivši da je Gospod na Tajnoj večeri ustanovio najveću tajnu nad svim tajnama za koje je čulo nebo i zemlja, a to je prisajedinjenje i sjedinjenje u Svetoj Tajni pričešća Tijelom i Krvlju Hristovom samog Boga i čovjeka.
„To se desilo na današnji dan, a Gospod Koji je po svojoj božanskoj premudrosti i predznanju znao sve ono što mu slijedi i ka čemu korača ovih dana Strasne nedelje i kakva je slabost ljudska i nepostojanost na tom putu vrline, dobra, prijateljstva, bratstva, vjernosti, požrtvovanja, ljubavi i svake druge vrline na koju je čovjek prizvan, On je kao odgovor na sve to što Mu predstoji i ka čemu ide pokazao najdublje svoje smirenje i spremnost da ispije onu čašu koju je trebao da ispije radi nas i radi našeg spasenja“.
„Bog Koji se sjedinio sa čovjekom u ličnosti Hristovoj i postao jedan od nas, On je na današnji dan pokazao svojim učenicima tako što im je oprao noge, čuli smo u svetom Jevanđelju, kad Mu je Petar rekao: Nemoj Gospode meni noge da pereš, nisam ja toga dostojan, sramota me je, a ja bih trebao tebi noge da operem. On kaže: Ovako nam treba biti i ovo ispuniti. A on kaže: Onda me operi čitavog, ne samo noge, sav sam ukaljan i nedosotjan, a On kaže: Onaj koji je slušao mooje riječi i išao za mnom potrebno mu je samo noge da opere“, kazao je Vladika, dodavši da Gospod svojim smirenjem krajnjim pokazuje i uči one koju Mu sljeduju kako treba oni u duhu da se postave prema ovom životu i prema svojim bližnjima.
„Onaj koji hoće da ugodi Gospodu neka služi svima i neka svima bude sluga. Kad Gospod pere sazdanju svome noge, Koji je sišao sa prestola nebeskog, a to je i rekao onim Jevrejima i starješinama kad su Ga, na isti ovaj dan, uhapsili i priveli stražari zarobljenog i svezanog, kad su Mu rekli: Reci, ko si ti, On im je rekao: Sad me gledate u ovom poniženju, a doći će vrijeme kad ćete me gledati u slavi gdje sjedim sa desne strane Oca moga. Tada su razdrijeli haljine i rekli: Huli na Boga, čini se jednak Njemu. Zaslužuje smrt“.
„Gospod je smirenjem svojim oprao učenicima svojim noge, a onda ih je sjeo u Gornjicu, u jednu sobu i tu prelomili hljeb, razdijelio im i rekao da je to tijelo Njegovo, ono što mi svaku svetu Litugiju radimo u spomen Njegov. Razdijelio im i vino i rekao: Ovo je krv moja koja se izliva za mnoge na spasenje svijeta. I onda, pričestivši prvo onoga za koga je znao da Mu je spremio izdaju, da mu time još jednom pokaže ljubav i na njegovu izdaju odgovorio je milošću i ljubavlju i dobrotom; pričestio ga je prvog da ga time osvijesti, probudi iz tame u koju je Njegov učenik zapao. A on, uzevši Sveto pričešće, otrčao je u mrak“, besjedio je Njegovo Preosveštenstvo.
Taj mrak, po riječima Vladike Metodija, simbolički predstavlja stanje u kome je Juda prebivao.
„Gospod je onda poveo svoje učenike u Getsimanski vrt i ta čuvena Njegova prvosveštenička molitva u kojoj se moli, ne samo za svoje učenike, za cio svijet, nego se moli za sve one koji budu povjerovali učenicima Njegovim i Jevanđelju, dakle, za sve nas i ovdje okupljene, i one do kraja svijeta i vijeka koji budu gredili za Njim. Učenici po svojoj slabosti, san ih je savladao, a to je u prenesenom značenju duhovna obamrlost i pospanost, odnosno bez trezvenja i budnog stanja da opažaju šta se dešava i šta se sprema. On ih nekoliko puta budi i govori: Zar ne možete, makar, jedan čas sa mnom probdjeti?“
„Tu pokazuje svoju ljudsku prirodu, gdje u agoniji se moli, znajući šta Mu dolazi i šta slijedi, da je došao čas tame neprozirne, moli se: Oče, ako je moguće neka me mimoiđe ova čaša. Time nas uči kako mi treba da se suočavamo sa svim našim iskušenjima i životnim problemima i okolnostima u koje, hodeći kroz ovaj život, zapadamo. Dakle, neka, ako je moguće da me ovo mimoiđe, a ako ne, opet neka bude volja tvoja. Na kraju, dolazi Njegov učenik, koji ga cjelivom izdaje i On kaže: Zar cjelivom izdaješ Sina Čovječijega? Onda Ga zarobljavaju i hapse, a svi Njegovi učenici koji su do tad, pojedini, tvrdili naglas da Ga nikad neće ostaviti, da će, čak, za Njega život dati, svi su se razbježali, a Petar, krijući sa Jovanom ljubljenim Hristovim učenikom i posmatrao iz straha sa strane šta će da se desi, jer je izgledala strašna ta sila tame“, rekao je Episkop Metodije.
Tu silu tame, naveo je Vladika, u svojim životima svi osjećamo i osjećaćemo kad se nadvije oblak nad našim životima.
„Ali, to ne znači da iznad oblaka nije ostalo sunce i da iznad njega nije vedro, da treba samo sačekati trenutak, moleći Boga da nam da snage da se, gradonosni, crni, smutni oblaci koji se nad nama nadvijaju, sklone i da ih Gospod razagna. Petar, kad su ga pitali: Da nisi ti, čini nam se, vidjeli smo te, ličiš nam na Njegovog učenika, da nisi ti onaj koji ide za Njim i koji sluša Njegova učenja, on u tom strahu i toj tami, koji je osjećao, dok je uz Hrista i sa Hristom bio, ogromnu silu i snagu, misleći da to potiče od Njega a ne od blagodati Božje. U trenutku odsustva Hristovog iz Njegove blizine, a prisustva tame i zla on se odmah odrekao Hrista i rekao da Ga ne poznaje i ne zna ko je taj čovjek. Oni ga još dva puta, dakle tri puta, pitaju i ispunjava se ona Hristova rečenica kad je tvrdio, prije tog dolaska zla i tame, da Ga se neće nikad odreći, a Hristos mu je rekao: Neće pijetao zapjevati dok me se triput ne odrekneš“.
„Tako se i zbilo, i kad je pijetao zapjevao Hristos se sjetio i probudio, to je pijetao naše unutrašnje savjesti koji kukuriče i budi nas iz obamrlosti i duhovnog sna i tame u kojoj kada bazamo radimo stvari zbog kojih se posle, kad se otrijeznimo duhovno, kajemo. I probudivši se Petar, prenuvši se iz te tame i sna duhovnog, otrčao je i pobjegao od samog sebe, vidjevši svu svoju rugobu i šta je uradio, otišao je gorko da plače. Ko nije imao okorelo srce i ko je mogao i umio da se zaplače, taj se pokajao i postao veliki apostol. Ne samo Petar, nego svi oni koji su Ga se bili odrekli, a uradili isto ono što svi mi, možda, svaki dan, u nekim situacijama, u prenesenom smislu, odreknemo Boga i našeg bića i svoje duše i pretpostavimo duši nešto što je prolazno, materijalno, raspadljivo i truležno. Uvijek kad se to desi u našem životu je jedno malo odricanje od Hrista. Ako ne dođe ono posle gorko plakanje, kajanje, i vapaj da se vratimo u Njegovu blizinu, kome se to ne desi, a Bog će dati po milosti svojoj da svi dođu u stanje pokajanja, taj na kraju zapadne u bezizlaz i bespuće u koji je Juda iskariotski zapao i kakvu je crnu i nesrećnu sudbinu imao. Na sve svoje grijehe kojima je obremenio svoju dušu na kraju je obremenio i najvećim grijehom, a to je samoubistvo. Sve poruke koje nosi današnji dan, najveći događaj u Hristovom zemaljskom životu i u ljudskoj istoriji gdje su se apostoli prvi put pričestili, a onda i svi mi do dana današnjeg, dvije hiljade i više godina, i do kraja svijeta i vijeka, ako Bog da, da nam je pouka da je smirenje, kao što se na otpustu na Lituriji kaže, najljepši i najbolji i najsigurniji put koji nam je Hristos pokazao po svojoj velikoj dobroti“, poučavao je Njegovo Preosveštenstvo Episkop budimljansko-nikšićki G. Metodije.
