Njegovo Preosveštenstvo Episkop budimljansko-nikšićki G. Metodije služio je na praznik Ulaska Gospoda Isusa Hrista u Jerusalim – Cvijeti, u nedelju 28. aprila 2024. godine, Svetu Arhijerejsku Liturgiju u crkvi Svetih apostola Petra i Pavla u Bijelom Polju.
Po odsluženoj Liturgiji, kroz centar grada prošla je tradicionalna Litija u kojoj je učestvovao veliki broj vjernika.
Sabranim vjernicima obratio se Preosvećeni Episkop Metodije besjedeći o Lazarevoj suboti, o čudu koje je Gospod učinio dan prije nego što je ušao u Jerusalim.
„Praćen učenicima svojim Gospod Isus Hristos je, idući ka Jerusalimu, čuo vijest da se prijatelj njegov Lazar upokojio, a pošto je to bila velika daljina četiri dana su im trebala da dođu. U Vitaniji, na grobu Lazarevom, učenici i narod su svjedočili najvećem čudu gdje Gospod, rekavši i tješivši sestre Lazareve i prijatelje njegove, govoreći da je on zaspao. I On, približavajući se grobu njegovom, potresao se u duhu, ne zato što je po ljudskoj nemoći strahovao da će smrt reći poslednju riječ nad svim ljudskim danima i našim zemnim životom, nego zato što je kroz tu smrt vidio ono što Bog nije stvorio a što je zavladalo posle Adamovog grijeha cijelom tvorevinom, razboljevši se kroz grijeh ljudski i uselivši se bolest i smrt u ovaj život. Potresao se nad tom sudbinom ljudskom, zaplakavši gdje je smrt zavladala ovom dolinom plača“.
„Onda gromko svojim božanskim glasom, pozvavši Lazara s praga grobnog: Ustani Lazare! Lazar ustaje, obmotan u pogrebne povoje, a On govori: Razdriješite ga, odmotajte. I sjevši s njim, tu je večerao i tu se desilo Njegovo pomazivanje od one žene koja je, plačući suzama svojim omivala Mu noge i mirisima mazala i otirala kosom svojom. Neki, kao što kaže Jevanđelje, od učenika negodovahu zbog toga jer je miris, kojim je mazala Njegove noge, bio skupocjen. Kažu da je to bila jedna godišnja plata, toliko je koštao taj miris. On im je rekao: Siromahe imate uvijek sa sobom, možete ih uvijek pomagati, od svoga odvajati, štedjeti, pa s njima dijeliti, ali, mene nemate stalno sa sobom. Ovo što ona radi, to je predskazanje Njegovog stradanja i pomazivanja kako se pomazuje tijelo pokojnika kad se stavlja u grob“, besjedio je Njegovo Preosveštenstvo.
Kad je krenuo ka Jerusalimu, dodao je Vladika, poslao je dva učenika, rekavši da idu kod nekog čovjeka i uzmu magaricu i njeno pule, magarence i da mu ih dovedu.
„Ako vas ko bude pitao od domaćina šta radite, recite samo: Treba Gospodu. Tako se i desilo. Gospod nije ušao kao ovozemaljski car koji otima tuđe teritorije, vlada silom, strahom, oružjem, nasiljem i širi strah i trepet oko sebe, ulazeći na bijesnim konjima nego je ušao na magaretu koje simbolizuje mir i krotost, a ne silu i rat. Ulazivši u Jerusalim, djeca su Ga dočekala kao što se i sada djeca tiskaju oko Njegovog putira, oko Njega se skupljaju, evo, dvije hiljade godina. Ne samo djeca po godinama i uzrastu, nego svi mi koji smo djeca Božja. I pratimo Ga u Jerusalim, u taj uzlazak, ne ulazak nego uzlazak u Jerusalim i obistinilo se proročanstvo gdje kaže: Raduj se kćeri Sionova, a to je Jerusalim, to je cijeli Izrailj, jer evo dolazi tvoj Car Koji je pravedan i spasonosan i Spasitelj, i Koji je krotak, jašući na magaretu i mladunčetu tovarne životinje“.
„On je time projavio sebe kao Cara zato što car ima ekskluzivno pravo da zaplijeni sredstva transporta od svakoga. Tako je uzeo magarad, a onda, time što je On jedini i prvi bio koji je usjeo na tu životinju, niko prije toga nije usjedao, pokazuje prvenstvo Njega kao Cara nad svima. Kad su negodovale starješine judejske što Ga dočekuju kao cara i govore: Osana, sinu Davidovom. Slava Gospodu na visini, blagosloven koji dolazi u ime Gospodnje. On je rekao: Ako oni zaćute, kamenje će progovoriti, a prorok je rekao: Iz usta male djece i sisavčadi načiniću sebi hvalu. Sve je predskazivalo i naznačavalo ono što treba da se desi. Ušao je kao istinski Spasitelj i Car mira u grad mira Jerusalim kome to ime samo i kazuje“, besjedio je Njegovo Preosveštenstvo, napominjući da cijela nastupajuća nedelja jesu dani Njegovog uzlaska na Golgotu, zbog nas i grjehova naših radi.
„Raspinje se Gospod, šireći ruke na krstu i grleći ne samo pravednike, nego cjelokupni ljudski rod u cijeloj njegovoj istoriji od izvora pa do uvira i Eshatona, pokazujući time, smrću da je kao čovjek umro a onda svojim pogrebenjem projavljuje uzlazak na nebo ne samo sa zemlje, nego iz podzemlja, jer je i u ad dušom svojom sišao. I onima koji su prije Njega živjeli na zemlji blagovjestio je istinu koja će svakoga onoga koji u nju povjeruje osloboditi. Istina, kao što Hristos kaže, jedina oslobađa, a za sebe je rekao da je On istina, život i put. To je naš jedini put. Ova litija kroz grad oko ovog svetog hrama gdje je knez Miroslav pisao ne sebi hvale ili pjesme nekim ljudima, ženama koje je volio nego je pisao riječi Hristove spasonosne, Cara mira, Spasitelja duša naših. Njegove riječi je na ovom mjestu zapisivao, pozlatio a onda je Gospod njegov trud blagoslovio i do dana današnjeg su ostale sačuvane, napisane na pergamentu“, kazao je Vladika Metodije.
Svi naši carevi, po riječima Preosvećenog Episkopa, postali su slavni ne zbog konjice i oružja, zlata, moći, teritorije koje su posjedovali nego zbog onoga što su podražavali gledajući Hristov život.
„Zbog toga što su bili krotki, smireni, što su i na takvim položajima sve činili da budu krotki, smireni i u svemu slični Hristu Bogu našem. Idu i državni praznici u toku ove strasne nedelje. Znamo da je nedelja koja predstoji korotna, idemo tiho, u tišini za Hristom na Golgotu, ne galamimo, ne razmećemo se. Ne jedemo, ne pijemo, ne veselimo se i ne igramo. A onda, ne zato što ne volimo život i da se radujemo nego zato što iščekujemo istinsku radost koja će da zasija u svjetlosti Hristovog vaskrsenja. Nema veće radosti od pobjede nad najvećim neprijateljem ljudskog roda smrti, grijeha i đavola. Nije naš bližnji naš neprijatelj, kako god da se zvao i gdje god da živi i kojem god narodu, plemenu, bratstvu pripadao, kulturi, tradiciji, religiji, vjeri. Najveći ljudski neprijatelj je đavo, grijeh, i smrt koja je ušla kroz taj grijeh“.
„Smisao našeg okupljanja je da mi, pored ljubavi koju pokazujemo prema Crkvi Božjoj, prema Hristu Bogočovjeku pokažemo je djelatno i u životu prema svojim bližnjem“, poručio je Episkop Metodije.
Besjedu je završio riječima o planovima na podizanju Doma Kneza Miroslava i Duhovnog centra pod čijim krovom će se vjerni narod sabirati.
„To treba ne samo vama koji živite u Bijelom Polju. To treba vaskolikom srpskom narodu, da ovdje na mjestu, gdje je pisano Miroslavljevo jevanđelje, ima makar još jedna prostorija za okupljanje, napraviti muzej, salu da sjednemo, da se okupimo, za predavanja, da slušamo umne glave i time oplemenjivali sebe i svoje naraštaje kao što su to radili knez Miroslav i naši preci“, zaključio je Episkop budimljansko-nikšićki G. Metodije.
