Na dan kada naša sveta Crkva molitveno slavi spomen na Svetog kralja Milutina, Prepodobnog Teoktista i Jelenu, Svetog Varnavu Hvostanskog Ispovednika, koji je krsna slava vojnih sveštenika u Ministarstvu odbrane i Oružanim snagama BiH, 12. novembara 2024.godine, Njegovo Preosveštenstvo Episkop budimljansko-nikšićki G. Metodije služio je, uz sasluženje vojnih sveštenika, Svetu Arhijerejsku Liturgiju, u hramu Svetog Nikolaja u Reljevu, u Mitropoliji dabro-bosanskoj.
Vladici Metodiju sasluživali su protojereji Milorad Milinković i Nemanja Đureinović, jereji Nemanja Lakić, Miroslav Todorović, Tomislav Pajević, Boris Stanić i đakon Vukota Višnjevac.
Na kraju svete Liturgije Preosvećeni Episkop je blagoslovio slavske darove i uznio molitvu Gospodu za sve pravoslavne pripadnike Ministarstva odbrane i Oružanih snaga BiH.
Prigodnom besjedom obratio se Vladika budimljansko-nikšićki Metodije.
„Danas slavimo i Svetog kralja srpskog Milutina Nemanjića i njegovog brata starijeg Dragutina, koji se zamonašio i ustupio presto svom mlađem bratu Milutinu, a u monaštvu dobio ime Teoktist i njihovu majku Jelenu Anžujsku, divnu, blagočestivu kraljicu koja je milostivog srca bila, a nije od srpskog roda bila. Narod je srpski toliko zbog njene milostive ljubavi prema srpskom narodu zavolio da je samo tri godine po njenom prestavljenju ona kanonizovana i proglašena za svetiteljku“.
„Sabrasmo se danas posebno, na ovaj dan zbog Svetog ispovjednika Varnave, Episkopa Nastića, Sarajlije koji je rođen slučajno u Americi, a kad je imao osam godina vratio se sa svojim roditeljima u svoju postojbinu, posle Prvog svjetskog rata i ovdje se nastanio. Kažu da je njegov otac bio veliki bogomoljac, poznavao je Vladiku Nikolaja Velimirovića, a kad je njegov sin ovdje završio osnovnu školu i gimnaziju poveo ga je kod Vladike Nikolaja da od njega uzmu blagoslov, da ga blagoslovi za teološke studije, a i da ga blagoslovi za monaštvo za kojim je toliko žudio i toliko volio“, besjedio je Njegovo Preosveštenstvo.
Blagoslovio je Sveti Vladika Nikolaj Velimirović, koja je tada bio ohridski Vladika, prvo žički, pa ohridski, pa pred Drugi svjetski rat, ponovo žički, a Sveti Varnava, podsjetio je Episkop Metodije, završio je teološki fakultet.
„Zamonašio se 1940. godine u manastiru Mileševa, rukopoložio ga je za đakona sveštenomučenik, veliki arhijerej i pastir srpskog naroda Petar Zimonjić, sin velikog vojvode i sveštenika Bogdana Zimonjića. Petar Zimonjić se rodio na Grahovu u Crnoj Gori današnjoj, tadašnjoj staroj Hercegovini, jer je njegov otac Bogdan vojvoda zbog Turaka izbjegao u tadašnju Crnu Goru kraljevinu i tu se Petar rodio. I danas ima kula na Grahovu, a to je Eparhija budimljansko-nikšićka koja je pod mojom upravom trenutno, i znamo koja je njegova kula i nastojaćemo da je otkupimo i obnovimo, u kojoj se sveštenomučenik Petar Zimonjić rodio“.
„U toku Drugog svjetskog rata, Varnava kao jeromonah bio je ovdje u Sarajevu i pod NDH upravu je ovaj prostor potpao, pa mu je kao mladom jeromonahu, kažu, Pavelić nudio da postane episkop hrvatske izmišljene pravoslavne crkve koju su htjeli da formiraju da bi razbili korpus srpskog naroda i onaj stub na kome je srpski narod počivao vjekovima i onu utrobu koja je rodila srpski narod, a to je Srpska pravoslavna Crkva. On nije pristao da učini to, odbio ih je, a onda je krenulo, posle ustaškog, i titoističko stradanje, po završetku Drugog svjetskog rata i dolasku titoista na vlast na ove prostore, njegovo stradanje se nastavljalo. 1947. godine ga je Arhijerejski Sabor izabrao za Episkopa hvostanskog vikarnog, ali, odmah potom, samo nekolika mjeseca, su ga uhapsili, zarobili i osudili na 11 godina teške robije sa teškim prinudnim radom“, naveo je Episkop, dodavši da je sveštenomučenik Varnava sve to odležao, a čak su pokušavali više puta da ga ubiju.
„Bio je taj čuveni atentat gdje su te zarobljenike iz Zenice, gdje je jedno vrijeme robijao, u Sremsku Mitrovicu kad su ih odveli, pa da li u Mitrovici ili u Beogradu, na željezničkoj stanici vagon tih osuđenika su otkačili od kompozicije na nekom sporednom kolosijeku na koji je, posle nekoliko sati, a oni su bili zaključani u vagonu, kao slučajno naletjela punom brzinom lokomotiva i tu ih je većina izginulo, samo ih je 11 preživjelo. Smrt samo slučajno nije našao tu Sveti ispovjednik Varnava, jer je izletio kroz prozor od silnog udara, bio je izlomljenih nogu i ruku. Bez adekvatnog liječenja nastavio je da robija po kazamatima titoističkim, a onda je posle bio u manastiru Beočinu, u kućnom pritvoru je 1964. godine, s pravom se smatra da je bio otrovan. Tu se upokojio i sahranjen bio“.
„Sad kad pogledamo ovu zemlju na kojoj stojimo i na kojoj je postrojen ovaj sveti hram, a ovu zemlju je kupio u svoje vrijeme prvi srpski dabrobosanski Mitropolit Sava Kosanović, posle fanariota koji je došao ovdje da upravlja pravoslavnom srpskom pastvom dabro-bosanske Mitropolije sarajevske i grada Sarajeva Sava Kosanović Mitropolit, koji je samo tri godine ovdje bio pod upravom i koga je Austrougarska prognala, jer je dizao duhovnost i nacionalnu svijest, budio i krijepio duhovno srpski narod ovdje. Znamo da su oni bili najprisnije veza carevina Austrougarska sa Vatikanom i da su oni taj prozelitizam vatikanski, jezuitski širili po onim prostorima nad kojima su kao Austrougarska država vladali. Zbog toga je Sava Kosanović protjeran u Crnu Goru, a on u Banjanima kad se rodio, kršten je u Kosijerevu ondašnjemu koje je sad prekrilo Bilećko jezero“.
„Osnovnu školu završio je u Žitomisliću manastiru i u Mostaru, pa Sarajevu, a onda Bogosloviju nastavio u Beogradu. Vremenom, kad se zamonašio, ovdje je postao Mitropolit, na ovoj zemlji, koju je on kupio za ovaj hram i ovu Bogosloviju, kupio je Sava Kosanović. Vrativši se u Crnu Goru, upokojio se u Ulcinju i sve što je imao ostavio je Crkvi, današnjoj crkvi Svetog Vasilija Ostroškog u Nikšiću. Po njegovom zavještanju, prenijeli smo njegove zemne ostatke iz Ulcinja gdje je bio sahranjen u Nikšić, u groblje ispod hrama kome je sve ostavio. A taj Petar Zimonjić, koji je zamonašio i rukopoložio Varnavu Nastića, on je završio u Jasenovcu ili u Jadovnu, ne zna se tačno, niti se zna njegovog groba, ni mramora, ni njegovih zemnih ostataka. Vratio se da ostane sa svojim srpskim narodom ovdje u Sarajevu kad je došla ustaška uprava i htio je da podijeli sudbinu svog naroda“, rekao je Vladika Metodije.
Varnava je nosio ime svog savremenika tadašnjeg, mnogo starijeg, a potonjeg Patrijarha Varnave Rosića, koji je isto ispovjednik.
„Zbog Konkordata koji je potpisan 1937. godine i protiv koga se on usprotivio da je, sumnja se i Patrijarh otrovan. Zašto vam sve ovo pričam? Konkordat kao ugovor među državama, jer je Vatikan država, obezbjeđivao im je veća prava nego pravoslavnoj Crkvi nad ovim prostorom, pogotovo, ovim gdje se mi danas nalazimo. Rimokatolička crkva i Vatikan nisu mogli da podnesu da gubitkom carevine Austrougarske, koja je bila pod njenom duhovnom upravom i kontrolom, i preko koje su oni širili svoj prozelitizam, da izgube ove prostore nad kojima oni upravljaju, da izgube onaj primat i mjesto koje su oni tu zauzimali. Konkordat im je to na kraju vraćao, primorana je bila Kraljevina da to potpiše. Kralj Aleksandar1934. godine, kad je ubijen u Marseju, upravo je išao da nađe model, jer je bio pod ogromnim pritiskom od zapadnih sila kako da potpiše Konkordat a da ne bude poguban za srpsku državu, za Kraljeivu tadašnju Jugoslaviju i za Srpsku Crkvu, i na kraju je bio ubijen“.
„Kad je Vlada donijela tu odluku i usvojila Skupština taj ugovor temeljni sa Vatikanom, niko se nije nadao da će ustati narod i Srpska Crkva. Taj arhetip iz našeg naroda koji uvijek progovori kroz arhijereje i pastire koji nikad nisu napuštali svoju Crkvu i uvijek dijelili sudbinu sa svojim narodom, izašli su na ulice na tadašnje krvave litije gdje su Korošec i ovi ministri unutrašnjih poslova digli žandarmeriju i snage policijske i onda su ležale kamilavke po Beogradu, i pretukli arhijereje koji su bili teško povrijeđeni, sveštenike i narod. Onda je Crkva sve anatemisala koji su Srbi pravoslavni glasali u toj skupštini za taj Konkordat. Ovo vam povlačim liniju, posle kontinuiteta stradanja srpskog naroda sa istog izvora i sa iste straneod koje dolazi, i u vrijeme Svetog Vasilija Ostroškog kad je on išao iz Hercegovine, bježao među Turke od prozelitizma jezuitskog i unijaćenja Hercegovine. To je bila veća propast za srpski narod, a onda u kontinuitetu do Zimonjića Petra koji je stradao od ustaša, onda od tog Konkordata Patrijarha Varnave koji je stradao zato što se suprostavio tom vatikanskom ugovoru, i sve do Golog otoka i stradanja Srba koji su bili u oslobodilačkim jedinicama na partizanskoj strani, a koji su bili Srbi, to je bilo razračunavanje, na kraju cijeli i Konkordat i Jasenovac i Goli otok“, ukazao je Episkop Metodije.
Jasenovac je, po riječima Vladike Metodija, planina srpskih leševa sa koje se najbolje da osmotriti suština stradanja srpskog naroda i šta se, zapravo, zbilo od Kon kordata do Golog otoka.
„U tom razdoblju je bio Varnava ispovjednik koga danas slavimo, i on je stradao i podijelio sudbinu sa svim onim pastirima i prvosveštenicima koji su išli prije njega ispred svog naroda i dijelili sudbinu sa svojim narodom. Krst nositi nama je suđeno, davno je to Njegoš rekao, strašna borba sa svojim i sa tuđinom, vijenac je težak, ali je voće slatko. Vaskrsenja ne biva bez smrti. To je suština cijelog našeg hodenja za Hristom. Svi oni koji hoće da Mu služe, Hristos je rekao: Ko hoće dobrovoljno za mnom da ide, ne pod prinudom, ili zato što mora, neka uzme krst svoj i pođe za mnom. Ko sačuva život svoj, izgubiće ga, a ko izgubi život svoj mene radi i Jevanđelja, naći će ga. Šta znači izgubiti život, ko hoće da sačuva život svoj ovaj ovdje prolazni, materijalni koji će svakako vremenom da iscuri kao kroz prste, neću moći da sačuvam ništa što stičem na zemlji“.
„Svi veliki imperatori koji su od Aleksandra velikog, pa i posle njega koji su umirali, govorili su da ih sahrane sa rukama ispruženim iznad zemlje da vide da ništa sa ove zemlje nisu ponijeli, a cijelim tadašnjim poznatim svijetom su neki vladali. Sve ono što smo dobili ovdje i u šta smo se obukli u ovom životnom putu bez obzira koji status, položaj zauzimali sve ćemo to jednog trenutka da ostavimo i kaže ona molitva za upokojene: Tamo gdje su zajedno i carevi i prosjaci. Kako mogu biti zajedno? Zato što sve te spoljašnje identitete, koje smo ovdje imali i uzeli jednog momenta ćemo ostaviti i otići gole duše samo sa svojim djelima koje imamo i odnosima, koje smo ostvarili međusobnim. To ćemo jedino ponijeti pred presto Božji i na sud Hristov. Jedino to. Zato je Gospod rekao: Ljubite Boga ali i bližnjega svoga, ljubite drugoga kao samog sebe. To je odnos na koji smo prizvani, ne samo da budemo, kako danas kažu, korektni da nekoga ispoštujemo ne, nego da ga ljubimo i volimo, pogotovo svoga brata, svoga bližnjega“, poučavao je Episkop.
Upravo to svojom službom, naglasio je Vladika Metodije, svjedoči vojska.
„Šta drugo vojska radi nego se sprema za ne daj Bože. Moli se Bogu da nikad ne bude rata, ali ako bude, spremni su svi da život svoj polože za svoga bližnjega. Ne da ubijaju druge, nego da brane bližnje i u toj odbrani da daju i život svoj. Nije smisao mržnja prema drugome, nego ljubav prema svom bližnjemu. To je opravdanje odbrambenog i otadžbinskog rata. Danas se i Rusija nalazi u toj situaciji, svi to znamo, ona je uvijek uz nas bila. Kad su se sve ove zapadne sile pravile da su nam dobrotvori naši, da su nam dobroželatelji, kad su nam mame i razne laže nudili, uvijek je ogromna gorčina iza toga i ropstvo nastajalo. Gubili smo svoj identitet, oni su nas mogli samo prihvatiti ako se odreknemo sebe, a to znači ako se odreknemo svoje duše i svog vječnog života. To su tražili. Nisu nam htjeli samo ubiti tijelo, a ubijali su ga vjekovima, nego su htjeli i dušu i Boga u nama da ubiju. To je na kraju radio i titoizam“.
„Tome je svjedok, to je ispovjedao Sveti Varnava, koga su s pravom i neka su njega uzeli kao svog nebeskog zaštitnika sveštenici vojni, jer su uzeli na sebe to spoznanje i spremnost da idu tim putem i da stradaju kao što je stradao i ispovjedao Hrista i Boga u to vrijeme teško, zloglasno za koje su ljudi tada mislili da nikad proći neće, ispovjedao Hrista i vjeru i zbog toga je stradao. Kažu da su ti koji su službe titoističke, koje su ga pratile i slali ljude, tada nije bilo tehnike kao danas da se ljudi prate, nego su lično slali ljude da idu za njim da ga prate, time da vrše pritisak nad njim, kažu da su imali problem, jer oni, posle određenog vremena, koji su slati da ga prate su ga zavoljeli i počeli da ga poštuju i govore lijepo o njemu, pa su ih onda često mijenjali. To postoji u arhivama zapisano i knjigama koje sad pišu o ispovjedniku Varnavi. On je i one koji su ga pratili i proganjali ljubio, ali nije odustajao iz servilnosti da bi nekome ugodio ili iz straha prema svom životu da se odrekne Hrista, vjere i vječnog života“, kazao je Vladika Metodije.
Izgubiti život ovdje na zemlji, po Vladikinim riječima, to nije ništa i po riječi Gospodnjoj toga ne treba da se bojimo.
„Jednog dana ćemo ga, svakako, ostaviti i, Ne bojte se onih koji ubijaju tijelo, ali duhovna smrt je ona na koju Gospod upozorava i govori: Nemojte da vas ona zadesi, jer je to smrt za vječnost. Smrt prolazna brzo će proći, svi ćemo kroz vrata smrti proći i niko rođen od žene n ije kroz ovaj svijet prošao, niti će proći, a da neće okusiti smrt. Ali, duhovna smrt, da nas to ne pogodi i zato smo se svi ovdje okupili da se Bogu pomolimo, nahranimo Njegovom blagodaću, pričestimo Njegovim Tijelom i Krvlju, da jedni druge zagrlimo, volimo, da se žrtvujemo, držimo zajedno svi Hristovi vojnici, bez obzira kojim imenom, iz kojih zemalja dolazimo i da tako zaslužimo vječni život sa svojim precima slavnim, svetim i Svetim apostolima od Hrista do današnjeg dana“, poručio je Episkop budimljansko-nikšićki Metodije, koji je na kraju svoje besjede evocirao uspomene iz svog djetinjstva, sjećajući se sarajevskih crkva koje su ostavile u njemu neizbrisiv trag.
Blagoslovivši prisutne, Vladika je još jednom zablagodario za gostoprimstvo i izrazio želju da češće dolazi u svoj zavičaj iz kojeg je silom ratnih dešavanja bio prinuđen da sa porodicom ode u Crnu Goru, gdje je promislom Božijim danas Episkop.
Uznoseći molitve Gospodu da u ljubavi, i narednih godina, vojno sveštenstvo proslavlja svog nebeskog zaštitnika i molitvenika, sabrani su nastavili proslavu uz zajedničku trpezu ljubavi.
Nakon svete službe Božje i liturgijskog proslavljanja Svetog Varnave Hvostanskog, Episkop Metodije je posjetio Mitropolita dabrobosanskog G. Hrizostoma.
