Na praznik Svetog apostola Karpa, u četvrtak 8. juna 2023. godine, Njegovo preosveštenstvo Episkop budimljansko-nikšićki g. Metodije obavio je veliko osvećenje obnovljenog Hrama Svetog Nikolaja Mirlikijskog u Gornjem Orahovcu, u parohiji orahovačko-peraškoj, a potom odslužio Svetu arhijerejsku liturgiju, uz sasluženje sveštenstva.
Svetom činu osvećenja prethodilo je sabiranje u 6 časova i zajednički odlazak od Crkve Svetog Đorđa u Donjem Orahovcu ka Crkvi Svetog Nikole.
Nakon odslužene Liturgije, osveštan je i prelomljen slavski kolač.
Riječima arhipastirske besjede obratio se Preosvećeni Episkop Metodije, blagosiljajući sabrani vjerni i poželio da im na zdravlje i na spasenje bude ovaj divan i blagosloven dan, kada se obnovljena svetinja Svetog Nikole osveštala iznova.
„Tamo gdje je teklo i kapaće, tako je narod uvijek govorio. Gdje se kolenopreklona molitva, kao ognjeni stub uznijela jednom, tu će se, uvijek, oko tog mjesta sabirati bogočežnjive duše žedne i gladne istine i pravde Božje i milosti i blagodati Božje. Mi smo u ovim praznicima trojčindanskim još uvijek, to je blagodat Duha Svetog koju proslavljamo, Duha Svetog kao treće lice Svete Trojice kojeg je Gospod naš Isus Hristos obećao učenicima svojim, da će ga nisposlati kao Utješitelja i da će On biti s nama u sve dane, do svršetka vijeka, do drugog i slavnog, a i strašnog dolaska Hristovog.
Ova svetinja ovdje, ako Bog da, da uvijek bude pohođena, natapana molitvama divnih bogotražiteljskih duša, koje sljeduju Hristu Bogu našem, moleći pomoć od Svetog Nikolaja, divnog svetitelja, milostivog i za svoje duše, a i da ne budemo samo specijalisti samo za svoja spasenja, nego uvijek saborno jedni druge da potpomažemo, kao uz ovu stranu, dok smo jutros išli, jedni druge iščekivali, osvrtali se i gledali da ko ne posustane i da mu se pomogne da svi do cilja dođemo zajedno“, kazao je Vladika, dodajući da ako svi skupa ne dođemo na ono mjesto gdje smo krenuli džaba se pojedinačno trudimo.
„Treba saborno da živimo, saborno da jedni druge pomažemo i da se saborno Bogu molimo. Važne su i lične, pojedinačne molitve i dobra djela, ali najvažnije je zajedništo. Gospod je rekao: Gdje je dvoje ili troje u ime moje sabrano tu će i On biti s nama, ne gdje je jedan sam. Naš narod je uvijek to znao, dijelom što je živio u ovim negostoljubivim predjelima i krajevima, kamenitim, gdje je uvijek trebalo jedno drugome na mobu i na pomoć priteći, ali i zato što nas vjera naša hrišćanska pravoslavna tome uči.
Zapadna kultura, uglavnom, njeguje samoću, individualca. Oni sami igraju i plešu, ne hvataju se u kolo kao mi, ali to se slabo prima i hvala Bogu što je tako među našim narodom, pogotovo onaj ko je blizak svojoj tradiciji, svojoj vjeri pravoslavnoj i običajima koje smo primili od naših starih, koje su nam prenijeli s koljena na koljeno. Tome nas Hristos i Jevanđelje uči, dakle, samo sabornosti, jer naš smisao života je život u zajednici, a ne sam. Nikad se ne može čovjek koji je sazdan i predviđen da živi saborno i u zajednici navići da živi sam”, besjedio je Njegovo preosveštenstvo, napominjući da u tim ekonomski uspješnim zapadnim zemljama ljudi nisu srećni i da opaka bolest izgubljenog smisla života razjeda njihove duše pa dižu ruku na sebe, iako žive u izobilju, visokim standardima i zakonski sređenom, spoljašnje gledano, načinom i stilom života.
„Ono što je najpretežnije, zbog toga smo se popeli na ovu ovdje, kroz ovo ždrijelo, na ovu visoravan odakle je veći, jasniji i širi pogled, vidimo širu sliku svijeta oko nas, a i bliži smo, u svakom pogledu, s ovog mjesta Bogu i Carstvu nebeskom. Sigurno će Mitropolit, po čijem sam blagoslovu, došao ovdje, isprva sam se snebivao, kud sam mlađi od njega pa se sjetio da ja idem da ga zamijenim i osveštam, kad sam čuo da ima dugo pješke da se ide i uzastranu, ali sad mi je milo zato što je to baš mene zapalo.“
Izvor: Eparhija budimljansko-nikšićka
