Njegovo Preosveštenstvo Episkop budimljansko-nikšićki G. Metodije služio je, u Nedjelju o bludnom sinu, drugoj pripremnoj nedelji, uoči Velikog posta, 16. februara 2025. Svetu Arhijerejsku Liturgiju u Sabornom hramu Svetog Vasilija Ostroškog, u Nikšiću.
U liturgijskom sabranju molitveno je učestvovao vjerni narod Nikšića.
Poslije čitanja svetog Jevanđelja, besjedio je protojerej Vasilije Brborić, navodeći da se ova pripremna nedjelja, kad se pripremamo za Veliki i Časni post, zove o bludnom sinu.
„Za nas pravoslavne hrišćane post je svaki dan, svaki dan postimo od zlih misli i od zlih djela i da se uzdržavamo da ne bi kakav grijeh načinili. Ovo je tjelesni post da bi još usrdniji bili, da bi još se više pripremili ne samo duhom, nego i tijelom da služimo Gospodu i bližnjima svojim. Zato je Gospod i sam postio i ostavio nama primjer da i mi postimo. Tako treba i da radimo, a ova nedelja o bludnom sinu, svi možemo u njoj da se nađemo kao ovaj bludni sin koji je potrošio očevo imanje i razdao ga na što nije trebao, i kad je ponestalo svega morao je da se zajedno hrani sa svinjama. One predstavljaju naše strasti, pohote, loše želje. Sve to nas udaljuje od Boga i od života vječnog, a sve je to prolazno. Onda se, hvala Bogu, vraćamo se Bogu, tako i ovaj bludni sin, kad je to sve sagledao, vratio se Bogu i otac ga je primio kao svoje dijete, što i jeste, svi smo djeca Božja“, rekao je o. Vasilije.
Sabranima se riječju arhipastirske besjede obratio Preosvećeni Episkop Metodije.
„Kao za sve što nam predstoji, što je važno za našu vječnu sudbinu i spasenje za to se treba pripremati. Današnji dan i Jevanđelje po Luki, na kraju te glave, čuli smo kako Gospod govori svojim učenicima priču o bludnom sinu, a prije toga im je rekao u istoj toj glavi piše o izgubljenoj drahmi, i o ovci izgubljenoj koju kada neko izgubi od pastira ovcu, ostavi 99 da bi našao onu jednu. To je sve odnos koji Bog ima prema tvorevini svojoj. Kada ode čovjek od Njega i kada Ga napusti, On ga čeka i priziva, nikad ne ukidajući prostor u koji može čovjek uvijek da se vrati“.
„To je najvažnije i to je nauka za sve nas hrišćane. Nikad ne treba rušiti odnose. Ova priča današnja koju smo čuli nije samo o tom mladiću koji je vrtoglavo i bezumno očev dom i onda rasuo, tražeći sve što mu pripada, sve svoje bogatstvo, imanje koje ga je zapalo prosuo. To je najviše priča o zajednici, to je priča o ljubavi i o nemanju ljubavi. Šta nam je rekla ova priča? Bila su dvojica sinova, jedan je otišao tražeći svoje, ne želeći da se pokori volji očevoj da mu bude poslušan, htio je da se odvoji od njega da on zna kako je najbolje da živi. I izašao je iz kuće, a kuća je simbol zajednice i onda je sam, tumarajući po njivama gladi prosuo sve. Ali, onaj koji ga je na to nagovorio, to mišljenje i odluku koju je donio za koju je mislio da je njegova, to je vjekovni neprijatelj ljudski, đavo“, rekao je Vladika.
Dodao je da taj neprijatelj ljudski stalno šapuće svakom čovjeku, pogotovo hrišćaninu, da napusti, izađe iz zajednice.
„Onda ga on, onako bez zaštite, pokroviteljstva i blagodati Božje rasturi i dezintegriše kao ličnost do kraja. To se desilo sa bludnim sinom, ali kroz patnju i stradanje počeo je da sazrijeva, da se prisjeća gdje je bio i šta je izgubio, ali taj piljarski odnos koji je imao na početku: Daj mi oče što je moje, šta zaslužujem i šta mi pripada, to je njegov odnos sa ocem bio, trgovački. Kad je vidio, i kad je kroz patnju i pakao kroz koji je prošao, to što je stavljao na prvo mjesto, trgovinu i taj odnos sa svojim bližnjim, kad je to palo u vodu i kad je to nestalo, onda se sjetio svoga oca kao ličnosti, sjetio se njegove ljubavi, sjetio se doma kao zajednice, kako se u njoj osjećao i kako mu je u njoj bilo“.
„Onda je samo jedno htio, da se vrati ocu, stavio je oca na prvo mjesto kada je došao sebi i rekao: Šta sam sve tamo imao i kako sam živio. Ali, nije se vratio zbog imovine, vratio se zbog oca i kada je došao ocu, krenuo ka domu i otac mu izašao u susret, on prvo što je izgovorio, rekao je: Oče, jer ga je stavio na prvo mjesto. Nije rekao: Oprosti mi, ne mogu tamo, primi me opet da nađem nekog udjela u tvojoj zajednici, da uspostavimo neku trgovinu i piljarski odnos. Ne, sve je to otpalo kroz stradanje i tumaranje, kroz pakao kroz koji je prošao. Sve se srušilo i svi njegovi planovi, koje je imao i izgrađivao, ti lažni odnosi zasnovani na interesu. Ostala je samo ljubav očeva i on se tome vratio“.
„Zato ga je otac primio i stavio mu odeždu bijelu kojom ga je ukrasio. Međutim, šta se dešava s drugim sinom, koji je ispoštovao oca, ali ga nije volio, samo ga je ispoštovao? Trpio je to poslušanje, ali nije bio u zajednici iz ljubavi prema njemu, nego, opet je bila neka trgovina u pitanju. Kad je vidio da se ovaj koji je sve prosuo vraća, on je rekao: Ovome si dao sve i tele ugojeno zaklao, šta si meni, evo, koliko godina te služim, šta si meni dao? Kakav je tu trgovački odnos bio. Nisi mi ni jagnje zaklao da se proveselim sa svojim drugovima. A on mu kaže: Pogrešan ti je odnos, sine. Sve moje je tvoje. To što smatraš da je tvoje i što je tvoj brat smatrao, zato je tako prošao. To nije naš odnos i to nije tvoja imovina. Ja ti dajem i sve što je moje, tvoje je i dajem ti i sebe i svoje srce i to je mjera našeg odnosa. Ljubav, dati srce nekome“, besjedio je Njegovo Preosveštenstvo.
Ukazao je da Gospod preko proroka, preko psalmopojca kaže: Srce tvoje hoću sine, ništa drugo.
„Hoću odnos da imam s tobom. Ne, da ti daš desetak od imovine, da postiš srijedu i petak, da poštuješ zapovijesti spolja, a onda da vidiš i uspostaviš s Bogom trgovački odnos. Ne. Ima ljudi kroz ove dane koji su prohujali napada na Crkvu, govorili: Branili smo Crkvu, šta nam je crkva dala? Branili smo srpstvo, šta nam je srpstvo dalo? Partije koje su došle, šta su nam one dale? To je piljarski odnos. Branili smo Crkvu jer je to naša kuća, to je naša zajednica. Branili smo našu zajednicu narodnu, jer smo to mi, bez toga ne postojimo. Ne treba nam ništa za uzvrat, dajemo sebe, a ostalo će nam sve Gospod pridodati zato što će nas svojom blizinom i svojim blagoslovom i time što će se useliti u srca naša preispuniti svakim bogatstvom i postaćemo istinski bogati ljudi, imajući Boga u sebi“.
„Nećemo, možda, biti imućni, jer nam to nije ni obećao, ali je i to rekao. I to je Gospod rekao: Ištite samo Carstvo nebesko, mene, blagodati Duha Svetog, kaže Gospod za sebe, Mene tražite, a ostalo će vam se sve pridodati. I ovaj njegov sin, koji je bio po svemu uzoran i ispravan i sve ispunjavajući, ostalo je pitanje da li je na poziv očev: Dođi, jer nam se valja proveseliti, tvoj brat je mrtav bio i oživio je, izgubljen bio i nađe se. Dođi s nama u kuću, i ostalo je nepoznato, Jevanđelje nije do kraja odgovorilo da li je on ušao u kuću, odnosno je li se vratio u zajednicu ili je otpao. Strašna je ovo priča i jako poučna za ovaj period u koji ulazimo, inače, za cijeli naš život ne samo za ovaj period Velikog posta u koji ulazimo“, poučavao je Preosvećeni Episkop Metodije.
Dodao je da je Dostojevski govorio kada bi se cijelo Jevanđelje, na neki način, izgubilo, a samo ova priča ostala, o ljubavi i o zajednici, u njoj je ispričano cjelokupno Jevanđelje.
„Pored ove radosti i ljubavi Božje današnje, gdje smo se sabrali, imamo još i pride radost i ljubav da su nam došla braća iz Rusije. Tu nam je otac Dimitrije iz Kemerova i otac Andrej iz Novokuznjecova, iz Kuzbasa Mitropolije Mitropolita Aristarha. To je njihova seminarija. Došli su nam danas u goste, u Crnu Goru, oni su vam većini od vas, pogotovo otac Dimitrije, veoma poznati, jer nema godine kada, bar jednom ne dođu u toku godine da nas posjete, nas ovdje i Mitropolita Joanikija, osobito, a i ja sam imao priliku da budem, prije godinu dana, njihov gost u Sibiru, u Kemerovu, u decembru mjesecu kada je svaki dan temperatura bila minus 40 stepeni, ali mi se srce radovalo i grijalo ljubavlju, gostoprimstvom, ljubavlju svete Rusije. Nikad se nisam tako lijepo osjećao kao u tim zimskim, sibirskim danima kada sam bio kod njih u gostima“, kazao je Vladika budimljansko-nikšićki Metodije.
