Njegovo Preosveštenstvo Episkop budimljansko-nikšićki G. Metodije služio je, na praznik Prenosa moštiju Svetog Jovana Zlatoustog i Svetog Danila episkopa karlovačkog i plaščanskog, 9. februara 2025. godine, Svetu Arhijerejsku Liturgiju u crkvi Rođenja Presvete Bogorodice, u Ozrinićima kod Nikšića.
Vladici je sasluživalo sveštenstvo Eparhije, a u liturgijskom sabranju molitveno je učestvovao vjerni narod ovog kraja i Nikšića.
Sabranima se arhipastirskom besjedom obratio Preosvećeni Episkop Metodije, tumačeći današnju jevanđeljsku priču o mitaru i fariseju.
„Ovo pričom nas Gospod opominje ovom dvojicom ljudi, koji predstavljaju cjelokupno čovječanstvo i tipove ljudi, jedni poštuju zakon Božji, idu putem svojih otaca, ali nekako se podvuče ona velika podvala satanska da, čak, i čovjek koji poštuje zakon Božji i ide putem putem svojih otaca, ako se u svemu u Njega ne uzda i nema to iskustvo koje naš narod izrekao u poslovici: Bez Boga ni preko praga, dakle, bez obzira koliko mi svojim životom, trudeći se i podvizavajući se u svom hrišćanskim vrlinama, sticali vrline i sposobnosti da kročimo tim putem Hristovim i slijedimo za Njim, nikad ne smijemo da zaboravimo onu realnost i da je procijenimo a to je da smo slabi i grešni ljudi, da nikad na svoje moći i na svoja djela ne smijemo se pouzdati i oslanjati, nadati se da će nas jedino to spasiti bez uzdanja i milosti i pomoći Božje“.
„Upravo ova priča, koja govori o ova dva čovjeka., o fariseju koji je sve to ispunio, koji je Bogu i blagodario što mu je dao da ide tim putem pravednih ljudi, da daje desetak od svega što stekne, da posti u propisane dane i sve ostale propise Božjeg zakona da drži, ali izgubio je iz vida jednu osnovnu istinu i slabo je procijenio realnost u kojoj živi, a to je da je slab i nemoćan čovjek, da se ne uzdiže nad drugima svojim dobrim djelima, jer time pokazuje da se na to oslanja, a ne na milost Božju i time je prekinuo svoj odnos sa Bogom, jer je postao sebi dovoljan i samodovoljan. Ne treba mu više niko: Ja sam ovo ispunio što je do mene, toliko to košta, a ostalo što ga sljeduje i pripada što on smatra da mu sljeduje i pripada, to treba da dobije“, rekao je Episkop Metodije, dodajući da je potpuno druga logika hrišćanskog života.
Bez obzira kako živimo i trudimo se na putu spasenja, nikad osjećaj Božje prisutnosti, poručio je Vladika, ne smijemo izgubiti.
„Ne smijemo izgubiti to duboko i plemenito i sveto osjećanje u sebi, jer koliko god osjećamo blisko Gospoda da je On tu u toj mjeri ćemo osjećati svoju nedostojnost. Tako je isto i Petar rekao, kad mu je Hristos ušao u lađu, pozivajući ih da Ga prate i kad je vidio čudo, kad su posle cjelonoćnog lova jalovog, ne ulovivši ništa, posle na Njegovu riječ ulovili na mjestu gdje se nikad nije očekivalo da će biti toliko ulova i ribae, u to doba dana, vidjevši u tome Petar prst Božji i da je Bog tu s njim, osjećajući prisutnost Njegovu, pao je na koljena i rekao: Idi Gospode od mene, jer sam ja grešan čovjek. U toj mjeri u kojoj osjećamo Hrista u sebi istinskog Boga našeg, u toj mjeri ćemo se osjećati nedostojnima. Smirenje će biti stanje našeg duha“.
„Upravo je to bilo stanje carinika koji, iako grešan čovjek, radeći ono što je u suprotnosti sa Božjim zakonom i sa onim što je Gospod rekao kakav treba odnos da imamo prema svom bližnjem, znajući svoju nedostojnost, stao je u ćošak hrama, bijući se šakama u grudi, gledajući u zemlju i govoreći: Gospode, milostiv budi meni grešnome, time uspostavljajući odnos s Njim i znajući tu veliku istinu da koliko god uradili ili ne uradili jednako smo nedostojni i nemoćni pred Bogom i pred zadatkom naše vječne sudbine, to jeste našeg spasenja. Pripremajući se za podvige i Veliki post koji nam predstoji, ovo je jedna od prvih pripremnih nedelja, nije džaba Crkva stavila upravo ovu nedelju o mitaru i fariseju kad se spremamo da se podvizavamo, da postimo, da se intenzivnije Bogu molimo i metanišemo, čitamo više duhovnu literaturu i Sveto Pismo, da se na to ne oslanjamo i da se uvijek ove priče opominjemo“, besjedio je Njegovo Preosveštenstvo.
Poručio je da ne budemo samozadovoljni i sami sebi dovoljni, ispunjavajući ono što je propisano, a time gubeći živi odnos sa Bogom, to duboko i spasonosno osjećanje Njegovog prisustva.
„Sve ostalo što se zove jednim imenom podvig, to je samo sredstvo da se približimo Gospodu i da ga duboko osjećamo u svom srcu, nikako samo sebi cilj. Kad postane samo sebi cilj, to onda isključuje Njega kao naš konačni cilj i kraj naših želja i stremljenja. Velika je satanska podvala da se to ne podvuče i nama koji idemo za Hristom, da ne budemo samodovoljni i da mislimo da će nas vrlina našeg života i dobra djela koja činimo, da se na to pouzdamo i temeljimo naše spasenje, nego kao što je Sveti Antonije u pustinji, moleći se Bogu, jedan od najvećih podvižnika u hrišćanskoj istoriji kada je, moleći se Bogu rekao: Gospode, ima li iko meni sličan i ovom podvigu kojim se ja podvizavam, a njemu Gospod, javivši se kaže: Idi u Aleksandriju, najbliži grad veliki te pustinje u kojoj se podvizavao, i idi kod jednog obućara, on ima veći podvig i bolje stoji prema mnom od tebe“.
„Došavši kod tog obućara, vidjevši kako on živi popravljajući obuću i ne vidjevši ništa posebno po čemu bi se on izdvojio u svom podvigu i vrlini, on mu na kraju priđe i kaže: Reci mi tu tajnu, jer mi je Gospod otkrio da ti imaš veći podvig od mene, da bolje pred Njim stojiš od mene. On kaže: Nemam ja nikakvu vrlinu, nema ni nikakvu tajnu, a ovaj kaže: Pa šta je veliko u tvom životu što te čini tako velikim pred Bogom? Kaže: Ne čini me ništa velikim pred Bogom, jedino imam jednu misao, koju stalno držim u sebi kad vidim kroz ovaj prozor dućana kako ljudi prolaze ovom ulicom i ovim gradom, ja kažem: Gospode, svi će se ovi ljudi spasiti, ući u tvoje Carstvo, jedino ja nedostojni neću. Upravo je to poruka današnjeg praznika, taj carinik koji se bio u prsa i govorio da je nedostojan milosti Gospodnje i onaj razbojnik koji je prvi ušao u raj. Nisu ušli u raj najveći od žene rođeni, tada je Sveti Jovan bio, čekajući da uđe u raj, u jednom prostoru koje nije bilo raj, jer je Hristos tek u subotu sišao u ad da propovjeda onima koji su prije Njega živjeli i upokojili se, i onda ko je povjeravao, poveo ih je, a u petak je rekao razbojniku na krstu: Danas ćeš biti sa mnom u raju, kad Mu je smireno rekao: Sjeti me se, Gospode, mene nedostojnog kada dođeš u Carstvo svoje“, naveo je Vladika.
To je, poučavao je Preosvećeni Episkop, spasilo prvog u ljudskom rodu, a spoljašnje gledano najnedostojnijeg, razbojnika.
„Taj razbojnik ništa u svom životu nije imao na šta se mogao osloniti i reći: Ovo će me spasiti, učiniti velikim pred Bogom, ali samo ta svjesnost svoje nedostojnosti, te realnosti svakog pojedinačno ovdje od nas, bez obzira kakav život ima i kakva djela, to će nas jedino spasiti kao što je spasilo i carinika, jer je on otišao opravdan, to znači grijesi su mu oprošteni a to znači Gospod ga je primio u svoju zajednicu. Tako je otišao i razbojnik s Njim, i taj obućar od kog se Sveti Antonije naučio veličini smirenja za koje je Sveti Serafim Sarovski rekao: Jedan ako se smiri, hiljade će se oko njega spasiti. Bez smirenja nema spasenja. To je poruka današnjeg praznika i ovog liturgijskog sabranja i ove naše divne zajednice u Hristu Isusu Gospodu našem“, zaključio je Episkop budimljansko-nikšićki G. Metodije.
Izvor: eparhija.me
