Njegovo Preosveštenstvo Episkop budimljansko-nikšićki G. Metodije služio je sa sveštenstvom, na praznik Svetog proroka Zaharija i pravedne Jelisavete, u ponedjeljak 18. septembra 2023. godine, svetu zaupokojenu Liturgiju u manastiru Svetog Save u Goliji, povodom upokojenja sluškinje Božje Ksenije, supruge Miodraga Dake Davidovića, ktitora ovog manastira.
Arhipastirskom besjedom sabranima se obratio Preosvećeni vladika Metodije, podsjetivši na riječi molitve, koja se čita na svakoj Liturgiji, a koju izgovara sveštenik u oltaru, obraćajući se Tvorcu nebesnom: Ti si nas iz nebića, odnosno nepostojanja priveo u biće, u postojanje, a kada smo otpali, podigao si nas, opet, i nikad nisi odustao da sve činiš dok nas nisi uzveo na nebo i darovao nam Carstvo tvoje buduće.
„U toj molitvi, u tom kratkom svešteničkom obraćanju na Liturgiji Bogu Tvorcu, cjelokupna istorija roda ljudskog, njegova sudbina, a i svakog čovjeka pojedinačno, koji uđe iz nebića u biće, u ovu maticu života, prođe kroz taj obrazac koji izražava ova molitva sveštenička, postajemo, nastajemo, razvijamo se, padamo i ustajemo i nikad ne odustajemo. Ne odustajemo ni mi zbog neodustajanja Tvorca da učini sve, da nas kroz ovaj prolazni život gdje smo svi ovdje upućeni, na neki način, na prolazak kroz vrata smrti. Smrtna vrata kroz koja prolazimo u taj budući život, koji nam je Bog obećao, nije suprotnost ovom životu, nego sastavni dio njega“, rekao je Vladika, dodavši da većina ljudskog roda poriče, ili ne želi da se suoči sa činjenicom smrti, poričući je, nego okrećući se samo ovozemaljskom životu i čineći sve da zaborave da ih čekaju na kraju ta vrata koja se zovu smrt.
„Kroz ta vrata nam valja proći kao što smo prošli kroz vrata koja se zovu rođenje, u ovaj svijet. Oboje tih vrata sastavni su dio iste cjeline i jednog života, koji nam je dar od Boga. Zato poricanje, ne samo smrti u ovom životu pojedinih ljudi, ne želeći da se s njom suočimo, misleći da je to poslednja stanica iza koje više ništa u našem životu ne postoji jer nam nije toliko vidljivo i opipljivo i dostupno našim čulima kroz koja ostvarujemo odnos u ovom životu i sa ovim svijetom i sa drugim ljudima. Ali, postoje i ta druga čula koja nam je Bog dao. To oko duše i ta vjera koja nam, ipak, mora sami Bog dati, čovjek to svojim snagama ne može postići. U kome se taj plamen vjere pokrene i zasija, i ta iskra se rasplamsa, čovjek kome se to desi treba jedino i samo da blagodari Bogu što se to desilo“.
„To je ona istinska svjetlost koja nam jedina može osmisliti korake i putovanje kroz ovaj privremeni ovozemaljski život, i dati smisao svemu, i našem rođenju, i nastajanju, našem uzrastanju i školovanju, našem hodenju kroz ovaj život i ostvarivanju odnosa unutar porodice, gnijezda u kom smo nastali, ali i svih onih odnosa koje ostvarujemo, prohodeći kroz ovaj život. Ono što je Hristos naglasio svojim sljedbenicima i svima do kraja svijeta i vijeka kroz Jevanđelje jeste da šta god čovjek postigne u ovom životu, bilo kakav položaj da stekne, imetak ili status socijalni i društveni, on će, ipak, na kraju, ostati ovdje na ovom mjestu, na zemlji, a ono što učinimo, izgradimo odnose prema drugim ljudima to je naše blago i poputnina i oprema koju nosimo u onaj život i stavljamo pred noge Boga Tvorca, po kojima će se Gospod smilovati na nas, po našoj vjeri ili nam suditi ako ne vjerujemo u budući život vječni“, besjedio je Njegovo Preosveštenstvo.
Zato, naglasio je Vladika Metodije, ne treba poricati smrt kao činjenicu, već se dešava da oni, koji dublje u vjeru ulaze, počinju da poriču život ovozemljski, ne priznaju ga, misleći da je sve u ovom prolaznom životu nedostojno naše pažnje.
„To je druga krajnost koja nije istinita. Hrišćanstvo je objedinilo, i život je dao Gospod za život svijeta a ne za njegovu propast i potiranje. Naša uloga je ovdje, u ovom svijetu da svijetlimo ovome svijetu, da blagodarimo na svemu što je Gospod dobro stvorio, a ono što mi zakomplikujemo svojim padovima i valjanjem po blatu, treba što prije da ustanemo, da se uspravimo i nastavimo putem koji nam je Hristos odredio i naznačio“.
„Život Ksenijin, nje kao supruge i njen ulazak u maticu života kao žene, i nje kao majke , i nje kao ćerke ili sestre, Gospod joj je dao da bude takvo ljudsko biće da pripada ženskom rodu koje je najpovučenije, tiše, najpožrtvovanije, u sjenci i tišini čini sve do poslednje svoje snage, i energije, i kapi krvi da održi ono u čemu je svoju porodicu, svoju zajednicu užu i širu“, naveo je Episkop budimljansko-nikšićki, dodajući da jedino žene, u najtežim trenucima Hristovog stradanja, nisu napustile, i pobjegle i izdale, nego su išle tiho za Hristom i stajale ispod Njegovog krsta dok je On stradao i umirao.
„Jedino one nisu zazirale, niti su smatrale nizašta strah judejski i ovog svijeta silnika, i propovijedale su po cijelom svijetu, do rimskog cara je došla Marija Magdalina i žalila se na Pontija Pilata kako je nepravedno osudio Isusa na smrt. I Nina Gruzijska je propovijedala po Gruziji, sve te divne svete Mironosice i žene su bile one kroz koje je čovječanstvo čulo i prve prenijele poruku vaskrsenja i života vječnog, života budućeg koji je iza ovih smrtnih vrata. Kao što čovjek ne prestaje da postoji kao ličnost i kao posebnost koju je Bog stvorio, iz majčine utrobe kad se rađamo u ovaj svijet, jer živimo u jednoj posebnoj, potpuno drugoj sredini i načinu funkcionisanja u majčinoj utrobi, u plodovoj vodi, a isti mi kad pukne taj mjehur i plodova voda i otvore se ta vrata rođenja, izađemo, na potpuno drugačiji način funkcionišemo i razvijamo se u ovom svijetu“.
„Ovo su ista ta vrata smrti kroz koja prolazimo i na jedan drugi način, tajanstven nama, ali nam je Onaj Koji je kroz njih prošao i Koji nam se vratio i o tome putu svjedoči Hristos Bog naš rekao šta nas iza tih smrtnih vrata čeka. Naš narod je uvijek znao, kad je živio na ovom krševitom i negostoljubivom i neplodnom području, gdje je čuvao ono jedino što ima i što ga čini čovjekom, a to je vjeru, vjeru pravu i istinsku, znao je da kaže za neke koji ne žive kako treba, govorilo se da taj ne misli umirati. Znali su dobro da grob nije poslednja stanica, nego da su to samo vrata kroz koja se ide u drugačiji, ljepši, svjetliji, blagosloveniji način postojanja“, rekao je Vladika Metodije, poručivši na kraju besjede:
„Neka Gospod toj divnoj ženi Kseniji, koja je bila oslonac porodice brata Miodraga, sina Nemanje i ćerke Ane i šestoro unučadi, koje je ostavila iza sebe, da svi na nju budete ponosni, na tu tihu, divnu, požrtvovanu ženu, koja je, a vi najbolje znate šta je nosila na svojim plećima i šta je njena uloga i mjesto značilo u vašoj porodici, da vam bude uzor i primjer, da se njome ponosite, iz te divne, čestite gornjepoljske porodice iz koje je proistekla i došla u kuću Davidovića, tako divan i plodan trag ostavila. Neka je Gospod upokoji u naručju Avrama, i u svjetlosti lica Božjeg primi u svoje naručje Hristos Bog naš, a mi ovdje koji ostajemo da je se sjećamo i molimo, da se nadamo da će ona divan pokoj naći u naručju Hristovom“.
Sluškinja Božja Ksenija Davidović upokojila se u Gospodu 15. septembra, a sahrana je obavljena 17. septembra kod manastira Svetog Save pod Orlinom, u Goliji.
