Kada je Vaseljenski Patrijarh, služeći prvi put u Kadapokiji nakon maloazijske katastrofe 1924., nazvao Kapadokiju „svetorodnom i svetohraniteljkom“, dvadeset i pet maturanata Cetinjske bogoslovije koji su ga slušali, čuli su pravi i istinski smisao svog putovanja koje ih je dovelo pred Svesvjatjejšeg i u Malu Aziju.
Uzevši na Svijetu Srijedu blagoslov od svetorodnog oca svog naroda u Studenici, na čelu sa Mitropolitom Crnogorsko-primorskim, četvrta generacija maturanata obnovljene Cetinjske bogoslovije je, okusivši gostoprimstvo Vladike Niškog prvo stigla u Sofiju. Primivši blagoslov Patrijarha Bugarskog Maksima, koji je sa mladićkom hitrošću došao da ih sretne, potom je vidjela i nekad sjajnu, a sada komunizmom i postkomunizmom namučenu bogosloviju Svetog Jovana Rilskog, sutradan se poklonila Svetom Kralju Milutinu i Svetom Aleksandru Nevskom i produžila za Carski Grad.
Sutradan, na Istočni Petak, nas je put doveo među grobove Vaseljenskih Patrijaraha, u manastir Živonosnog Istočnika, gdje se pravoslavna ikumena sabrala da proslavi Majku Božiju. A odatle, u samu Patrijaršiju koja je, gonjena, svila gnijezdo van zidina Carigradskih ne bi li se kako zaklonila i sačuvala i sebe i one o kojima je toliko vjekova brinula dok ih u ovom vijeku progresa, u procesu „evropeizacije“ Turske nije skoro nestalo kako iz Konstantinopolja tako i iz cijele Male Azije. Mitropolit Meliton, koji će nas sresti i nekoliko dana potom u Zelve, cjeliva se sa djecom, predaje blagoslov Svete Svehvalne Jefimije i šalje i dalje, preko Ankire u Kapadokiju.
Tamo, od pećine do pećine, od Kesarije do Nise: crkve u kojima su služili Sveti Kapadokijci, freske koje su se borile sa carevima, živi ljudi koji još žive prostosrdačnošću drevnih vremena i čiji su djedovi možda još dijelili vjeru sa Arsenijem Kapadokijskim i išli na molitve kod njega… U Zelve jedan trgovac krišom raskopčava košulju i pokazuje krst, u drugom gradu uzima nas za ruku i pokazuje ikonu Svetog Marka Efeskog na zidu. Uveče, u restoranu, đaci pjevaju „Srpska se truba s Kosova čuje“ a pet razdraganih Turaka ih prati uz saz i talambase: samo Istok, gdje su ljudi srasli jedni s drugima a Šeherezada je još najbliža komšinica, ovo može da primi.
Sutradan, opet, na Tominu nedjelju u Zelve, u trenutku svi smo u istoriji: prva Liturgija koja se neće tajno služiti u Maloj Aziji otkako su 1924. Grci u njoj pobijeni i iz nje istjerani. Vaseljenski Patrijarh prvi put služi u Kapadokiji u poslednjih hiljadu godina: od bitke kod Mancikerta 1071. i još od pada Amoreje grčka je glava na panju: šta mi znamo o njihovom stradanju, o stotinama hiljada mrtvih koje je 1923-24. spirala kiša po kapadokijskim dolinama, o brodovima koji su milioni Romeja prevezli u Grčku… Nije izdržao Patrijarh da ne pusti suzu dok im je svima služio pomen.
A oko njega oci Svetogorci, potegli u zemlju svojih učitelja od Svetog Vasilija do onovremenog Pajsija, episkopi selevkijski, filadelfijski, ksantijski, crnogorski… Grci iz svih krajeva, monahinje sa Rodosa i šaka Srba koja pjeva Hristos Voskrese i miješa svoj bol sa grčkim i savaskrsava sa Kapadokijom. Trpeza Patrijarhova, blagoslov i rastanak.
Noć, Ikonija, na lijevo Mira Likijska i Patara, pravo apokaliptički Sard, stradalna Smirna i iza nje – Efes. Rano jutro, oko grobova Sedam efeskih spavača spavaju i Turci, samo makovi su budni i rascvjetani. Vrata zabravljena, na njima zapis do zapisa: da se zna da ih i Ku’ran poštuje. I grobovi, grobovi, i kelije nalik na grobove – ko zna koliko je monaha odlučilo da s njima i Marijom Magdalini – čiji grob takođe kažu da je ovdje – čeka Vaskrsenje.
U kući Majke Božije, časna sestra Amerikanka i papina slika – papa je posijao Efes svojim slikama i spomen-pločama kao narodni heroj.
Pred Kelsovom bibliotekom prof. Bogoljub Šijaković propovijeda đacima o Heraklitu, sa gornjeg mjesta Trećeg Vaseljenskog Sabora iz Mitropolitovih riječi čuje se i Kirilo iz Aleksandrije…stope Pavlove vode ka grobu Jovanovom – siječemo kolač na dan kad iz njegovog groba izlazi prah koji sve iscjeljuje. Oko nas Turci, Filipinci, Amerikanci… iz razbijenih grobova efeskih Arhijereja žute se i blagouhaju kosti.
A u Tijatiri, dok obilazimo crkvu, mašu Turci a zabrađene nane izlaze na balkone. Uveče, u Carigradu, čeka nas naš domaćin i napominje kako „mi u Turskoj imamo više grčkih ruševina nego i sama Grčka.“
Ujutru, u Majci Crkvi, Mitropolit nekoj Grkinji pjeva „Stin Agia Sofija…“ i suze zajedno; vrijeme za povratak. Zemlja Živih, poslednji pogled na Zlatni Rog i ujutru, dobrodošlica oca Gerasima i mati Jelene i prvi zalogaji u trpezariji Svetog Save i Vladike Nikolaja. Tako su i oni putovali i vraćali se i Žiča ih dočekivala.
Kapadokija, dakle, srpska priča.
(Prvobitno objavljeno u časopisu Svetigora, jun 2000.)
