Sveti Vasilije, kao što se kaže u molitvi, tvrdoški je vitez i ostroški čudotvorac, ali proslavljaju ga svi i svuda, molitveno pritičući u njegov nebeski zagrljaj, jer, kažu, niko tako hitro ne pritiče u pomoć kao on. Takvim ga je Gospod nama dao, da preko njegovih Svetih Moštiju dotaknemo nebeske visine, da se pokajani uzdignemo iz prašine prolaznosti.
U moru Svetiteljevih čuda ne čudi nas da je praznik Svetog Vasilija baš u proljeće, nedugo nakon Vaskrsa, kad sva priroda oživi, kad se šume ukrase lišćem, kad se polja zaogrnu travom. U preobraženoj i vaskrsloj prirodi oslikava se potreba preobraženja svakoga od nas, a Sveti Vasilije nam pruža baš ono što nam treba – duševni mir i tjelesno zdravlje, da bismo proslavili Hrista Gospoda, kojem nas Svetac uzvodi svojim nebrojenim čudotvorstvima.
Već više od 350 ljeta sabira nas Sveti Vasilije, ali ne samo u Ostrogu, već svuda gdje se molitveno priziva. Čuje on naše molitve i u bučnim gradovima i u tihim selima, i svakome, po vjeri njegovoj, nesebično pomaže, pa čak i onda kada mislimo da nam molitva nije uslišena. Duhom Svetim oblagodaćen, Svetac nas miluje milošću Božijom, spasava milosrđem Očevim i voli ljubavlju Hristovom. Njegov tihi glas daleko se čuje. U našim srcima odzvanja glas njegov.
Pupčanom vrpcom naše vjere skopčani smo sa Ostrogom i mi, Srbi sa granica, iz obje Krajine, gdje molitva i pohvalna pjesma Svetom Ocu Vasiliju nikada nije utihnula. Dozivamo Sveca Ostroškog i u dobru i u zlu, a pohodimo ga kad nas Svetac nečujnim glasom pozove. Tad mu odlazimo, da sebi dođemo, da Gospodnji budemo zauvijek.
Sveci Božiji naši su duhovni očevi, čiji nam zagrljaj treba u smutnim vremenima, onda kada nas život ne mazi, kad nas nevolje okruže. Tada nam treba ljubav onih koji su zasijali na Nebu Svetih, jer samo nas oni mogu podići iz blata u kojem jesmo. Zato i vapijemo, danas i dovijeka, Svetom Vasiliju Ostroškom Čudotvorcu, da nas primi u svoj nebeski zagrljaj, da bismo umirili srca.
Izvor: Eparhija bihaćko-petrovačka, SPC
