SKADAR
Skadar je blistava kruna na jugu srpskih zemalja, na obalama srpskog Sinjeg Mora.
Srbija sada ima na Balkanskom Poluostrvu četiri velike kapije, na koje ispraća cijelom svijetu proizvode sviju vrsta i prima sve ono što joj je potrebno za život u domovini.
A te su kapije: na sjevernoj strani Biograd; na jugo-istoku Skoplje; na donjem srpskom Dunavu, spram Vlaške, odakle će polaziti jadranska željeznica na jug; i najnovija kapija jeste stari srpski grad, veličanstveni Skadar na jugu srpskih zemalja.
Ove su dvije pošljednje kapije za veliku srpsku budućnost još u radu, i država se žuri, da u što kraćem roku budu otvorene za promet, kulturu i civilizaciju.
Svi ovi veliki svjetski putevi, na kojima se srpski narod susreće i pozdravlja sa prosvijećenim svijetom, stalni su i značajni, jer se preko njih vežu dva svijeta: Istok i Zapad. Samo do ovog trenutka postoji kolebanje o Skadru: da li da i ta kapija od svjetskoga značaja bude srpska, ili da se opet ostavi u rukama jednoga razbojničkog naroda te da se kroz sva vremena opet ljudska krv tamo prolijeva kao i do sada. (Arnautska deviza: „Đak pr đak“, što znači: „Krv za krv“).
Vrlo je žalosno, što se ne nađe nijedan od naših naučnika, da u ovom sudbonosnom vremenu opiše prošlost i važnost staroga Skadra, kao i njegovu dalju budućnost i važnost za sredinu Balkanskog Poluostrva, već su svi oni i noznavaoci predmeta zanemarili voditi o tome računa.
O Skadru ima se šta pisati dugo i dugo, jer je ta varoš još u prvom vremenu, kad se srpsko pleme pojavilo na jugu, imala veliki značaj po njega, a često je bila i centar srpskog plemena.
Kao što je prije neki dan u ovom listu pomenuto, Skadar je bio prijestonica nekoliko vladaoca iz srpskog plemena, a čo su bili: Bodin, Vladimir, Mihailo i Đorđe (sve do 1127. god.) Posljednja pomorska kraljevina uništena je grčkom najezdom. Zatim od 1159. god. javljaju se Nemanjići, te je Skadar i za vrijeme njihovo imao u goj varoši svoje namjesnike; pa i poslije Nemanjića preko sto godina vladali su srpski despoti Balšići i Crnojevići — zetski gospodari srpskog ilemena na jugu, doklegod Osmanlije nasilničkim putem ne prigrabiše tu varoš u svoje ruke.
Ta eto kako se usiljava nazovi kulturna Evroia, da opet Skadar ostane u varvarskim rukama, gdje Srbinu i pravoslavnom hrišćaninu neće više nikako biti ostanka.
I opet čudo od naših snremnih radnika rodoljuba i odvažnih sinova naše domovine, koji su se često laćali i brinuli za narodne stvari od manjega značaja i važnosti, da sada, u ovom veoma značajnom životnom pitanju srpskog plemena, ne daju glasa od sebe.
Potrebno je što više govoriti, pisati i istoriske dodatke iznositi na vidik cjelome svijetu o Skadru, kako bi se i oni na zapadu političari, koji rješavaju o oslobođenju i ujedinjenju pojedinih narodnosti, bolje obavijestili, te da, ovako neobaviješteni do krajnjih granica, ne donesu svoja mračna riješenja, koja ne odgovaraju vijeku u kome živimo, već kao da je još i danas srednji vijek u kome se moglo nasilnički radigi protivu slobode i napretka jednog naroda.
Od prije nekoga dana jedan je zapadnjački naučnik, nreko javnosti nešto tek površno o Skadru nanomenuo, ali naveo, da Skadar nikad nije bio u srpskim rukama, i da će on to i faktima dokazati. Pa onda, mjesto svih dokaza, on veli, da je Skadar bio u rukama Mlečića i da su ga napošljetku Turci oteli. Dakle, to su svi njegovi fakti, koje je upotrebpo da dokaže, da Skadar nije bio nikad u srpskim rukama! Očekivalo se, da će se tada naći neki od naših stručnjaka i ovoga pakosnog mračnjaka suzbiti; da mu se ni trag u javnosti ne zna, ali eto ne bi nijednoga: kako ovome da odgovori, tako i stranim naučnicima pravu istinu da kaže pa da i na taj način suzbije sva drska nasrtanja diplomata.
Takva nehatnost od strane narodnih naših sinova za osudu je, a naročito je grešna prema državi, koja ih je školovala i iodigla na više položaje i dala im mogućnosti da mogu slobodno vršiti svoje iatriotske dužnosti, korisne po narod i domovinu.
No ipak smo u nadi, da će se ma i sada u dvanaestom času naći kojigod, da progovori: prvo o srpskoj drimskoj dodolini, drugo o Skadru na utoku Drima u Bojanu, i treće o srpskim zemljama, u koje su se uvukli Arbanasi, pa su nasilno i našu braću prevjerili i nazvali ih Arbanasima.
U srednjem vijeku, kada je srpski narod bio u najboljem cvijetu, srećno je vladao svim tim zemljama do morskih obala, i tada se nije nazivala ta zemlja Arbanijom, već „Pilot, i to podijeljen na Gornji i Donji Pilot“. Naši stari ljetopisi jasno svjedoče šta su i koliko naši srpski vladaoci u Gornjem i Donjem Pilotu radili, a naročito se opširno mogu naći kakvi su ratovi bili u tim ze.mljama između Srba, Bugara, a osobito Grka, koji su ih često napadali i htjeli zauzeti te zemlje.
Dakle, kad se danas konačno riješila sudbina o ovim srpskim zemljama: kako o onima, koji su iosrnuli u narodnosgi i vjeri, tako i o nama, koji smo stotinama godinama s mnogo muka, nevolja i bijeda održali svoju svetu vjeru i narodnost, danas je od naših ljudi od pera očekivati, da uzmu u zaštitu ireko javnosti, ove naše stare postojbine i našu narodnost, inače će strogo odgovarati pred sudom Božjim, pred sadašnjošću i budućnošću narodne povjesnice.
A ti, čestita Jevropo, kad si prosvijećena i humana, zašto se ne sjetiš nravde Božje, jer kao hrišćanstvo tako ni humanost nijesu vrijedili bez pravde. Pa i sada u ovom slučaju, kada sa blagonaklonošću rješavaš sudbinu jednoga divljeg, razbojničkog plemena, kome se ni rod ni porijeklo ne zna, pokloni bar nešto pažnje i srpskom narodu, koji u ovim zemljama od prije 1500 godina ima svoju narodnu kulturu, poznatu cijelom prosvijećenom svijetu, i koji ti je bio kroz tolike vjekove brana prema varvarima.
Prosvijećena Jevropo! Pazi dobro š go radiš, da te ne bi strogo sudilo tvoje najbliže potomstvo, koje će govoriti: da si se ti ionosila svojom humanošću, dobrotom i pravdom, ali da djela tvoja, svjedoče, da si ti bila zmija, koja nijesi imala ni hrišćanstva ni čovječnosti.
Episkop žički Sava Dečanac
(Glas Crnogorca; godina XLII; Cetinje, subota, 27. aprila 1913. br.19; str-3-4)
Priredio Aleksandar Vujović,
urednik Katihetskog programa Radio Svetigore
