Episkopi Joanikije i Jovan u Dajbabama služili pomen ocu Luki (Aniću)

Episkopi Joanikije i Jovan u Dajbabama služili pomen ocu Luki (Aniću)

Ime: 06 02 2021 pomen ocu luki; Opis: Pomen ocu Luki (Aniću) Tip: audio/mpeg

Na praznik Svete Ksenije Petrogradske i Prepodobne Ksenije Rimljanke, 6. februara, Njegovo preosveštenstvo Episkop budimljansko-nikšićki i administrator Mitropolije crnogorsko-primorske g. Joanikije i Preosvećeni Episkop pakračko-slavonski g. Jovan služili su sa sveštenstvom Svetu arhijerejsku liturgiju sa pomenom arhimandritu Luki (Aniću) u manastiru Uspenija Presvete Bogorodice na Dajbabskoj gori u Podgorici.

Na početku Liturgije vladika Joanikije je rukoproizveo u čin čteca Velimira Bugarina.

Nakon što je odslužen pomen na grobu blaženog spomena arhimandrita Luke (Anića) nekadašnjeg igumana ove svetinje, kao i Cetinjskog i manastira Svetog Save na Savinoj glavici u Donjem Grblju, sabranima su se obratilo episkopi Joanikije i Jovan.

U arhipastirskom slovu vladika Joanikije je kazao da se već osam godina od upokojenja počivšeg o. Luke sabiramo oko njegovoga groba i sjećamo njegovoga blaženoga lika i divnih dijela. Sjećamo se, kako je kazao, koliko je on sebi ugradio u Crkvu Božiju, koliko je lijep spomen svojim djelima i molitvama, svojom blagošću i ljudskošću ostavio u Crnoj Gori, ali i u cijeloj Srpskoj pravoslavnoj crkvi.

“To nam je velika radost. Mi smo, njegova sabraća, ovdje okupljeni. Ovdje je naš vladika slavonski Jovan koji je sa blaženopočivšim Lukom zajedno primio monaški postrig u Cetinjskom manastiru. Bio je to jedan od velikih znakova duhovne obnove cijele Crne Gore”, kazao je Preosvećeni vladika Joanikije i zablagodario bratu u Hristu vladici slavonskome Jovanu koji je sa velikom ljubavlju došao iz mučeničke Slavonije, Pakraca i Jasenovca da bi se danas zajednički pričestili Svetim tajnama Hristovim i Bogu pomolili i nad grobom našega oca Luke.

Govoreći o ocu Luki, Preosvećeni Episkop Jovan se prisjetio i blaženopočivšeg Mitropolita Amfilohija koji je bio zajednički duhovni otac i vladici Joanikiju, i njemu, i ocu Luki, koji ga je volio sa gorućom ljubavlju i gorućim srcem.

“Mitropolit je pričao o tome kako ga je otac Luka nazvao noć prije nego što će se upokojiti, po povratku sa Malte kada je pobolio, i ispovijedao se tako na daljinu pošto smo mi bili tada u Pećkoj patrijaršiji. Tamo, u našoj Majci crkvi, nam je i stigla vijest o blaženom usnuću oca Luke. A on, kao što smo slušali danas u onoj Poslanici apostola Pavla u kojoj se govori o uzrastanju u Hristu, kao da je posvjedočio baš tu riječ, koja danas nije ni bila izvorno izgovorena za njega nego za Svete Ksenije koje danas slavimo.”

Krstivši se u svojim zrelim godinama, kao i cijela jedna generacija koja je bila mrtva pa oživjela, o. Luka je, posvjedočio je vladika, baš tako doživio svoj život: “da je bio jedno biće do svog krštenja, a drugo poslije njega”.

“Krstio se na Svetog Simeona Novoga Bogoslova koga je naročito volio i molio se Bogu za dar ushićenja Gospodom svojim, koji je Sveti Simeon imao”, besjedio je vladika, podsjetivši da je ovaj svetitelj jedan od tri čovjeka u istoriji ljudskog roda koja su nazvana bogoslov.

Dalje je objasnio da je to ushićenje naš otac Luka nosio i uzrastao u njemu, kako kaže apostol Pavle, sve do svoga poslednjega dana: “To ushićenje je bilo specifično za oca Luku. Ta radost, ozarenost koju je on ne samo nosio nego i prenosio.”

Podsjetio je Preosvećeni Episkop pakračko-slavonski i na jerusalimsko usmeno predanje koje kaže da je među mnogo proroka bilo 48 velikih te da je svaki od njih dobio po kaplju Duha Svetoga, a jedino je Adam, prvi čovjek, dobio sve. On je tim svojim znanjem, tom svojom blagodaću imenovao sve životinje, kako znamo iz Svetoga pisma, jer je pronicao duboko u njihovo biće i davao im imena koja su bila prava. To Adam, kako kaže predanje, ne bi mogao bez dara Duha Svetoga i bez dara proročkoga. Čuvao je Adam imena svih tih stvorenja jer je bio gospodar svijeta, dobri domaćin koji se starao o svijetu.

“I tako je naš otac Luka znao naša imena, znao je naše duše, znao je ono što nam treba i što nam ne treba. Znao nas je i nosio u svome srcu u sve dane života svoga, kao što nas sada nosi i u Carstvu nebeskome.”

Vladika Jovan se saglasio sa riječima vladike Joanikija da je o. Luka ostavio veliki trag u Srpskoj crkvi i ovdje u Crnoj Gori, dodavši da je on ostavio veliki trag i u Americi.

“Otac Luka je od svoga ranoga hrišćanskoga doba posebno ljubio oca Serafima (Rouza), velikog svjedoka vjere pravoslavne u Americi, i sve njegove naslednike u manastiru Platini u Kaliforniji, u Arizoni. Ljubio ih je, volio, možemo da posvjedočimo, i više nego sebe samoga”, rekao je Preosvećeni, podsjetivši da je ta bratija svojevremeno imala veliko iskušenje, da su se bili odvojili od punoće Crkve, da su se mučili i patili jer su oni, kao i o. Luka, bili ljudi sa istim zanosom i ljubavlju .

“Kada je Mitropolit 1994. godine išao u Ameriku, otac Luka, a mi drugi malo uz njega, proveo je sate pričajući Mitropolitu o ocu Serafimu (Rouzu) i njegovim sljedbenicima – bratiji, o monaholjubivim Amerikancima koji su prepoznali pravoslavlje za spasenje duše”, prisjetio se vladika Jovan i objasnio da su oni prepoznali monaštvo kao vrhunac ljudskog života, da su u teškim uslovima obitavali u manastiru Platini i oko njih još desetine i stotine ljudi, laika, sveštenika, koji su njihovim primjerom krenuli za Hristom.

Te 1994. godine Mitropolit, ponesen tim kazivanjem o. Luke, ubijedio je tadašnjeg Episkopa zapadno-američkoga Jovana i oni su otišli kod bratije, prepoznali se međusobno, i do dan danas je ta bratija dio Srpske naše crkve u dalekoj Kaliforniji i po cijelom američkom kontinentu.

“Oni koji su svetilo američkom kontinentu, oni su se prosvijetlili ne samo ljubavlju oca Serafima (Rouza), ne samo ljubavlju Svetog Jovana Šangajskoga, koga je naš otac Luka tako ljubio, nego i ljubavlju našega oca Luke koji je dostigao u sve krajeva vaseljene. I eto po cijeloj toj veseljeni proslavlja se i spomen našeg oca Luke, čovjeka Božijeg, čovjeka Carstva nebeskoga, Carstva Oca i Sina i Svetoga Duha”, kazao je na kraju svog obraćanja Preosvećeni Episkop pakračko-slavonski g. Jovan.

****

Otac Luka AnicArhimandrit Luka (Anić), iguman manastira Dajbabe, jedan od najuglednijih klirika Mitropolije crnogorsko-primorske, upokojio se u Gospodu u 54. godini zemnog života na praznik Ksenofonta i Marije, 8. februara 2013. godine.

Otac Luka je rođen 17. 09. 1959. u Dubrovniku. Sedmu beogradsku gimnaziju završio je 1977. Studije istorije umjetnosti na Filosofskom fakultetu u Beogradu završio je 1983. Već naredne, 1984. izabran je za asistenta na istom fakultetu. Magistrirao je 1991. godine na temu „Život i delo vajara Đorđa Jovanovića“.

U julu 1991. došao je u Cetinjski manastir i postao iskušenik. Mitropolit Amfilohije je u Cetinjskom manastiru iskušenika Uroša Anića zamonašio na Ivanjdan, 7. 07. 1993. godine i dao mu monaško ime Luka.

Jerođakonski čin primio je na Krstovdan, 27. septembra 1995. u Cetinjskom manastiru, a čin jeromonaha 22. oktobra iste godine u Crkvi Svetog Luke u Kotoru. Za namjesnika Cetinjskog manastira postavljen je na Lučindan, 31. oktobra 1995, a u čin igumana proizvedeo ga je Mitropolit Amfilohije na Petrovdan, 12. jula 2000. godine. Zvanje arhimandrita dodijeljeno mu je na Lučindan, 31. oktobra 2008. godine. Iguman Manastira Svetog Save na Savinoj glavici u Donjem grblju postao je 13. januara 2010. Nešto više od godinu dana nakon toga, 1. aprila 2011. postavljen je za nastojatelja manastira Dajbabe.

U rano jutro 8. februara 2013. godine otac Luka se upokojio u svojoj skromnoj monaškoj keliji u Dajbabama. Dva dana kasnije njegovi zemni ostaci sahranjeni su na manastirskom groblju u Dajbabama nakon Svete zaupokojene liturgije sa opelom koje su služili Arhiepiskop cetinjski Mitropolit crnogorsko-primorski g. Amfilohije i gospoda episkopi: budimljansko-nikšićki Joanikije, zahumsko-hercegovački Grigorije, raško-prizrenski Teodosije i lipljanski Jovan, uz sasluženje mnogobrojnog sveštenstva, sveštenomonaštva i vjernog naroda iz Crne Gore, Srbije i Republike Srpske.

Vesna Dević

Foto: Rajo Vojinović