Na dan kada naša Sveta crkva proslavlja Sv. Ksenija Petrogradsku, Hrista radi jurodivu, na 33. nedelju po Duhovdanu, služena je Sveta liturgija u podgoričkom hramu Svetog Đorđa.
Svetim evharistijskim sabranjem načalstvovao je protojerej-stavrofor Gojko Perović, arhijerejski namesnik podgoričko-kolašinski, uz sasluženje braće sveštenoslužitelja ovog drevnog hrama: protojereja-stavrofora Milete Kljajevića, jereja Blaža Božovića i đakona Ivana Crnogorčevića, dok su molitveno učestvovali protojerej-stavrofor Dragan Stanišić i protojerej Jovan Radović.
Za pjevnicom na liturgijske vozglase odgovarao je hor ,,Sveti Sava“, rukovođen, horovođom i dirigentom, Snežanom Popović.
Nakon pročitanog jevanđelskog začala, slovom pouke sabranima se obratio načalstvujući sveštenoslužitelj, prota Gojko Perović koji je podsjetio na neobičnu jevanđelsku priču o ulasku Gospodnjem u dom carinika Zakheja.
Protojerej-stavrofor Gojko Perović je kazao da su u našoj Crkvi najvažnije stvari spasenja poređane premudro po nekome redu; da se zna red, kad je u pitanju dolazak Božijeg blagoslova i naše stajanje pred tim blagoslovom, tako da u taj red spada i činjenica da kad god čujemo da se čita, u nedjelju ovo Jevanđelje, treba da znamo da se bliži početak Vaskršnjega posta. Ove nedjelje se čita Jevanđelje o Zakheju, sljedeća je nedjelja mitara i fariseja, pa bludnoga sina… itd. Otac Gojko je zatim ukazao da iako ima još mjesec dana do početka posta, pravi mudar čovjek kad hoće da preduzme neki veliki i ozbiljan posao, krene da se priprema na vrijeme. Imamo pripremne nedjelje za početak posta, a onda post, koji traje, 7 nedjelja – do Vaskrsa.
Prota je potom podvukao da su sve to pripreme za pripremu i priprema za onu posljednju nedelju, kada ulazimo u Tajnu Gospodnjega stradanja, Gospodnje smrti i Vaskrsenja.
“Čovjek je toliko mali, pred tom Tajnom i toliko smo plitak mi sasud, da nam treba ovakvi kakvi smo, da se za susret sa Bogom pripremimo, tako da iz ove vreve u kojoj živimo, iz ove svakodnevnice gdje se prevrćemo i gdje nam se misli prevrću jedne preko drugih i gdje nikad nema vremena da se nešto uradi; treba da se pripremimo da ovu nedjelju, da ono crkveno zvono u nedjelju ujutru dočekamo, koliko-toliko sabrani, da znamo đe idemo.“
Sveti oci su govorili, a prota Gojko je podsjetio da je blaženopočivši Mitropolit volio da poučava i skreće pažnju na to, da je mnogo bitna ta priprema, da bi čovjek kada dođe na to mjesto, dao ono najbolje od sebe.
Otac se ovdje sjetio sportista i drugih djelatnika, koliko njima treba za jedan (sada kada su počele ZOI) dan u godini, za jedan dan u četiri godine… Podsjećajući na napor koji ulažu, kada je neko veliko takmičenje, gdje se bukvalno spremaju, prolaze sve moguće etape priprema – od hrane, do mentalne koncentracije, fizičke pripreme, trčanja bez lopte, trčanje sa loptom itd.
Ovo Jevanđelje, kako je kazao načalstvujući sveštenoslužitelj je priča o čovjeku koji je bio potpuno omražen po svakom ljudskom mjerilu:
“On uopšte nije bio dostojan da priđe iđe blizu Gospoda, bio je carinik. A u to vrijeme i na mnogim drugim mjestima u Svetom pismu, ta je služba nekako bila omražena među pobožnim Jevejima, barem iz dva razloga. Jedan razlog je bio što su ti ljudi bili uvijek blizu nekih para i nekih mogućnosti da sebi nešto stave u džep; pa kad god vidiš carinika, ako si pripadnik jevrejskog naroda, znači, sreo si nekoga ko može sebi više da priušti, nego neki drugi čovjek. A druga stvar je bila, što je ta služba bila povezana sa okupatorskim rimskim vlastima, tada, pa se skoro računalo da je taj čovjek – čim to radi, maltene izdajnik svoga naroda. A još je ovaj bio maloga rasta. Dakle, nikakav, označen, etiketiran, što bi se danas reklo, i maloga rasta, pa nije mogao da priđe Gospodu nikako, u onoj gužvi, nije imao šta da traži!“
Otac je zatim ukazao da uprkos sve te tri stvari, tolike omraženosti koja je bila među jevrejskim narodom na tu službu i uprkos svoga maloga rasta i uprkos velikoj gužvi… on nije odustajao. Nego se gurao, pokušavajući da prođe… I kada nije mogao, on ne kaže: Idem ja kući, onda, nego se popeo na smokvu.
“On traži, znate onu poruku: Traži pa ćeš naći! Kucaj pa će ti se otvoriti! Nemoj da odustaješ, uradi sve što je do tebe. Dakle, on traži način i nalazi ga”, kazao je otac i objasnio da nalazi zato što ga je tražio iskreno i zato što ga je tražio uporno: “I naš narod kaže: Uradi to i to… pa će Bog da te vidi. E, on je stvarno uradio sve što je do njega i stvarno ga je Bog vidio u onoj gužvi. Isus kad je došao na to mjesto, pogledavši gore, vidje ga i reče mu: Zakheju, siđi brzo, danas hoću da budem u kući tvojoj!”, rekao je otac i dodao da nam Bog poručuje pred početak Vaskršnjega posta da treba brzo da djelamo i da se to odnosi na svakoga od nas.
“Ako ćemo da postimo, ako ćemo da budemo hrišćani, ako ćemo da budemo pričasnici Vaskrsenja Gospodnjega – danas treba brzo da batalimo sve gluposti kojima smo skloni u koje smo se upetljali, uvaljali, bez kojih tobož ne možemo itd. Gospod Zakheja poziva da brzo siđe sa te smokve: Imam, Ja Zakheju s tobom nekoga posla! Hoću s tobom da se družim, hoću s tobom nešto da radim, danas ću čoveče da ti dođem u kuću – kaže mu Gospod!“, besjedio je otac Gojko.
U ovom trenutku može biti nekog promišljanja, ukazao je o. Gojko, pa zar ja, pa zar kod mene… Kazavši da, kad je već toliko bio uporan i kad ga je Gospod vidio da je uporan i da je učinio sve što je do njega, E, sad će On da uradi što je do Njega – kazao mu je Gospod.
“To je slika svih nas. Svi mi imamo neku našu situaciju, svi mi imamo neki naš mali rast; svaki od vas bi sad mogao da kaže da je mali, naspram situacije koja ga je zadesila! I da je gužva, i da ne može da priđe … Svaki od nas ima neku muku, koja mu izgleda nerešiva“, rekao je prota.
Podvukavši još jednom da treba da učinimo što je do nas, a onda će i Bog da nas vidi i onda će Bog da nas pozove i ući će u našu kuću:
“I šta je bilo u kući? Ljudi su se ljutili. A gdje uđe kod grešnoga čovjeka!? A Gospod je morao da kaže za toga grešnoga čovjeka: Pa i ovo je čovjek! Nemojte da budemo toliko ograničeni, pa kad nekome nešto Bog da – zdravlje, pare, sreću – pa moramo da kažemo: Pa i taj je čovjek! Nećemo da ga mrzimo zbog toga! Ako je neko visok i lijep, ako neko lijepo pjeva, ako je neko jak… sad ćemo svi da kažemo: E ti nam se miči s očiju, tebi je već Bog puno dao, nećemo da te gledamo. Neko se lijepo oženio, neka se lijepo udala, neko je dobio na lutriju – svi ga mrze! A sve to je Božije davanje! I oni koji su ubogi i siroti i neugledni, i za njih moramo reći: Ipak su to naša braća! I oni koji su na nekim velikim pozicijama – pa i to su ljudi… Toga mi moramo da se sjetimo kad dođemo u crkvu i kad stojimo na ovoj službi. I ova nam jevanđelska začala služe za neko nivelisanje, da se i mi sjetimo ko smo i šta smo.“
Završavajući svoje obraćanje u hramu pod Goricom, prota Perović je ukazao da smo mi ljudi svi neki Zakhej – u sve naše kuće volio bi Gospod da dođe – samo da se pripremimo.
Poželjevši da nam Bog da snage, da krenemo Zakhejevim putem, putem jednog malog, omraženog čovjeka koji po ljudskome nije trebao ništa da radi, a uradio je sve ! I kome je Bog dao puno… i kako se završava ovo Jevanđelje, riječima: I ovo je sin Avraamov! I danas dođe spasenje domu ovome!
Zablagodarivši Gospodu, načalstvujući sveštenoslužitelj poželio je da dođe spasenje u sve naše domove i u sve naše duše, u vjekove vjekova!
Nakon primanja Svete tajne pričešća, zajedničarenje sveštenoslužitelja i parohijana nastavljeno je u Svetogeorgijevskom domu, uz prigodno posluženje.
Elza Bibić
Foto i video: D. Radunović
