EVO ME, SMRTI
Evo me, smrti, živote večni!
Sada o sebi, jašta, sve znam,
a u meni još gori žizni plam;
Hodim, hodim, uz lestve, gore,
al’ vuku me lavre, vetar i more…
Kome hitam, a koga ostavljam,
čiji me to ozgo saziva gled?
– Hodi, čedo, na te je sad red!
U taj ma’, ko zdenac iz čempresa
raskriliše se vrata svih Nebesa,
na njim’ stoji Otac, podno slavoluka
i Njegova pružena besamrtna ruka.
Hodim, hodim, da se opet rodim!
Carstvo nebesko, oci naši!
04. 03. 2021.
Nevena Milosavljević
