Danas se navršava godinu dana od blažene končine jeromonaha Prohora Josifova, sabrata Cetinjskog manastira
Jeromonah Prohor Josifov, sabrat Cetinjskog manastira, upokojio se u Gospodu 21. oktobra 2020. godine u Opštoj bolnici u Baru, poslije kraće i teške bolesti izazvane infekcijom novog koronavirusa.
Otac Prohor je rođen na Trojičindan 1977. godine u Kočanima u Republici Makedoniji, od oca Aca i majke Marike. Na krštenju je dobio ime Dušan. Sa roditeljima i mlađom sestrom Katarinom živio je u selu Sokolarci, gdje je završio i osnovnu školu. Bogosloviju je završio u Skoplju, a potom je studirao na Bogoslovskom fakultetu u istom gradu. Đakonsko rukopoloženje je, nakon stupanja u brak u kojem je dobio dvije ćerke – Anu Mariju i Nikoliju, primio u Mitropoliji bregalničkoj. Zamonašen je 29. oktobra 2010. godine u Cetinjskom manastiru. Za sveštenomonaha je rukopoložen na Petrovdan 2014. godine na Cetinju. Posljednjih godina je obavljao dužnosti manastirskog sveštenoslužitelja i ekonoma.
Sahranjen je 22. oktobra u manastiru Ćelija Dobrska, metohu Cetinjskog manastira, uz prisustvo bratstva Cetinjskog manastira, sestrinstva Ćelije Dobrske i cetinjskih paroha.
Nakon zaupokojene Liturgije, koju su služili prezviter Igor Balaban i đakon Igor Pešikan, odsluženo je opijelo kojim je načalstvovao arhimandrit Danilo, iguman manastira Svetog Simeona na Nemanjinom gradu u Podgorici, a oproštajno slovo o počivšem ocu Prohoru je izrekao protojerej–stavrofor Obren Jovanović, arhijerejski protoprezviter cetinjski.
Otac Obren je između ostalog kazao:
„Sabrasmo se danas da otpratimo našega brata Prohora na put kojim ide svaki čovjek koji se rodi na zemlji. Nekako sve ovo bi ko grom iz vedra neba, kazano ljudskim riječima, pa čovjek nije ni spreman da pokaže ljubav prema bratu svome na pravi način, a pogotovu u ovako smutnom i čudnom vremenu…
Evo deset-jedanaest godina od kako je o. Prohor sa nama u drevnoj Cetinjskoj svetinji, došao iz bratske Makedonije, da se zajedno Bogu molimo, da se podvizava, da spasava svoju dušu. Upravo ovog 29. oktobra, za koji dan, navršilo bi mu se deset godina od monašenja kraj ćivota Sv. Petra Cetinjskog.
Svak ima svoju mjeru, svak ima svoj put i svoje prizvanje. Očigledno je da je o. Prohor ispunio to svoje prizvanje i ona očekivanja koja Bog ima od svakoga od nas; da je on to ispunio ovako rano i brzo – sa 43 godine. Imam osjećaj da ga je i njegova životna drama dovela da brzo prođe kroz ovaj svijet, i imam osjećaj da je on tražio vrata koja da otvori da bi prešao u Carstvo mira, u Carstvo Hristovo; da mu je ovu bolest Bog radi toga i poslao. Da je tražio načina da ode Gospodu svome i da Gospodu preda sve one o kojima je on mnogo brinuo.
Oče Prohore, hvala ti za ovih deset-jedanaest godina što smo proživjeli zajedno, za tvoj trud i ljubav što si dijelio sa nama. Hvala ti za sve dobro, a dobro si radio kako si znao i kako si umio. Oprosti ako smo se što ogriješili o tebe.
Neka ti Bog podari Carstvo nebesko!”
Povodom upokojenja brata u Hristu, Njegovo preosveštenstvo Episkop bregalnički i mestobljustitelj bitoljski g. Marko napisao je slovo o ocu Prohoru koje prenosimo u cjelosti:
SLOVO PREMINULOM JEROMONAHU PROHORU
Teško je naći prave reči, oprostiti se od brata u Hristu i satrudbenika na njivi Gospodnjoj. Posebno kada iznenada bude pozvan od Boga da napusti ovaj svet i preseli se u večnost, ostavljajući roditeljima, braći, sestrama, rodbini, prijateljima i poznanicima prazninu koja se može nadoknaditi jedino ponovnim viđenjem u Carstvu Božjem. Ali bratska ljubav, koju je utemeljio sam Bog, iz dubine duše moje progovara i traži, makar, oproštaj i molitve pred Prestolom Božjim, kome si sada bliži od svih nas, vozljubljeni brate u Hristu Vaskrslome, oče Prohore.
Dok pišem ove redove, nadiru sećanja, suze same teku. Ne tugujem zbog tvog preseljenja u večnost, tome se svi nadamo. Tugujem što si iznenada otišao i što ću morati neko vreme da se uzdržim od gledanja tvog vedrog lika, koji je mnogima bio podsticaj da prebrode poteškoće u životu, iako si ih i sam imao ne malo.
Upoznali smo se na početu našeg zajedničkog puta ka Bogopoznanju. Kao mladi bogoslovi bili smo jedan drugom podrška kroz sva is- kušenja koja nosi mladost i neiskustvo, ali i u radosnim trenucima. Zajedno smo uspešno završili Bogosloviju i onda su nam se putevi nakratko razišli, da bi se opet sastavili kada si poželeo da pristupiš Cetinjskom manastiru kao smerni monah.
Kada si, po milosti Božjoj, bio rukopoložen za jeromonaha, mogli smo, po prvi put, kao sveštenoslužitelji, da služimo Liturgiju zajedno i da uz bratski zagrljaj kažemo jedan drugom: „Hristos je među nama; i jeste i biće”, i da se pričestimo Samim Hristom, postajući tako braća za večnost.
Najvažnije od svega je to što si izneo svoj krst do kraja, služeći Bogu, i tako bio i ostao odani duhovni sin tvome mitropolitu Amfilohiju, veran sabrat tvome monaškome bratstvu i dika tvojoj porodici, ali i svima nama koji smo te poznavali.
Neka ti je večna pamjat, dostojan blaženstva, oče i brate naš Prohore!
Episkop
+Bregalnički i
mestobljustitelj
bitoljski Marko
