Kirie eleison, Kirie eleison, u srcu odzvanjaju riječi, bude sjećanja na današnji dan, dan našeg poslednjeg ovozemaljskog susreta.
„Prestalo je da kuca jedno srce”, stiže vijest koja u minutu šokira, potrese tijelo.
Nevjerica, tišina… Srce zadrhta, suze same kreću i nalaze put.
Tražim vas oče u svojim mislima, vidim vaš nasmijani i blagi lik. Trčim po uspomenama, žurim, grabam da još jednom porazgovaram sa vama. Da ugrabim svaki naš susret (a bilo ih je mnogo, traju decenijama), svaki naš razgovor. Da ih sačuvam, duboko utisnem u srcu, za svaki naredni dan, za svako naredno kušanje, za borbu.
Slike same idu, ređaju se situacije i ljudi, mili i nemili događaju. Od slika stvara se film zvani život. I tada kao mozaik, slažu se kockice da u svim razgovorima, susretima našim i sa drugim ljudima, sem ljubavi drugog ičega nije bilo. Nikakav komentar ili loša riječ za bilo koga. Stigli ste svuda i bili ste tu za svakoga, ne da razdor pravite nego da mirite, čak i samog čovjeka sa svojom grehovnom prirodom, pravi apostol Hristov.
Podsjetiste me na Himnu ljubavi Svetog apostola Pavla, jer sve što tamo stoji bilo je utisnuto u vašem biću.
Današnja Liturgija, poslednji pozdrav… Prilaze ljudi, ne može se reći mali broj, tišina. U svakom oku bijaše suza, u srcu ljubav, posijali ste sjeme, dragi naš proto, sjeme Hristovo.
I na današnji dan ljubav vaša ne jenjava, spoznah u srcu i dobih poslednji savjet i razgovor, posvedočiste kako se živi za vječnost, na uštrb svijeta punog laži i prevara.
Vi biraste Hrista, a ne svijet kako piše u Jevanđelju („jeste li od svijeta ili ste Hristovi“); pa se projavi slava Božija da nemade ljepšega dana kada izabraste za susret sa Gospodom. Tada nastupi duhovna radost vaskrsenja, zamolih vas da se pomolite za nas.
Sjetih se vaših riječi, jednom davno ste mi rekli, „Jeco, zapamti, cijeli život sastoji se iz tri dana GOLGOTE, RASPEĆA I VASKRSENJA“. Prošli ste život, dragi oče, itekako, sada slijedi da ga mi prođemo, odživimo.
Ostaviste nam odgovornost i obavezu kako treba putem ići; da se trudimo, istrajavamo i da bez obzira na sve okolnosti, padove, na muke, bile velike ili male, nosimo svoj krst dostojanstveno i bez roptanja, uvijek sa osmjehom i sa ljubavlju. I naravno da budemo LJUDI.
Ništa neće biti isto nakon ovoga dana, znam nedostajaćete mi.
Ipak u srcu su se uselili mir i radost.
Znam, danas se Nebesa raduju, tražiću vas opet za savjet, razgovor, za molitvu, dragi naš oče.
Hvala vam na svemu, sa nadom da ćemo se ponovo sresti.
Hadži dr Jelena Obadović,
27. februar 2024. ljeta Gospodnjeg
