Hirotonija Episkopa jegarskog g. Nektarija, vikara Patrijarha srpskog

Patrijarh Porfirije: Smirenje jeste prostor eksplozije slobode koja nam je Bogom darovana

Na kraju svete Liturgije, Njegova Svetost Patrijarh srpski g. Porfirije se obratio novom arhijereju Srpske Pravoslavne Crkve:

– U ime Oca i Sina i Svetog Duha! Braćo arhijereji, braćo i sestre, po promislu Božjem, blagodaću Duha Svetog i saglasjem svetih saborskih Otaca naše pomesne Crkve najpre smo  izabrali, a evo danas, hvala Bogu, i hirotonisali arhimandrita Nektarija za Episkopa jegarskog.

Kao i prilikom svake hirotonije, služili smo službu koja se služi na Duhove, praznik na koji se sećamo događaja Silaska Duha Svetog na apostole Hristove koji su bili sabrani u Jerusalimu. Posle tog događaja apostoli su otišli na sve strane sveta da propovedaju Jevanđelje Hristovo, da krštavaju sve narode u ime Oca i Sina i Svetog Duha. I evo, mi smo služili upravo istu onu službu koja se služi na Pedesetnicu. Zašto? Pre svega zbog toga što je hirotonija episkopa događaj kada se sabiraju episkopi jedne pomesne Crkve ili episkopi iz Katoličanske Pravoslavne Crkve. Sabiraju se na jedno mesto da bi se molili, da bi služili svetu Liturgiju i prizvali Duha Svetog da siđe na onoga koji postaje episkop. Drugi razlog je i sama činjenica da Duh Sveti, baš kao na dan Pedesetnice, silazi na onog koji postaje episkop i on biva određen u Crkvi da upravo kao apostol ide tamo gde ga Crkva odredi, od sve četiri strane sveta, da propoveda Hrista raspetog i vaskrslog i spasenje ljudskog roda Hristom i u Hristu.

Vi ste, vladiko Nektarije, sabirali iskustva sa svih strana sveta. Rođeni ste u Sarajevu, ali ste se školovali i odrastali u Švedskoj, studirali u Rusiji, studirali u Grčkoj, obilazili mnoge zemlje Zapadne Evrope, naučili pored svog jezika i jezike drugih naroda i mi se molimo Bogu i sigurni smo, da kao što su apostoli odlazili na sve četiri sveta do kraja vaseljene da propovedaju Hrista, da će činjenica da imate iskustva raznih kultura i raznih naroda blagodaću Duha Svetog od danas omogućiti da onu istinu, istinu o Hristu koja je svima namenjena, možete – razumevajući i posebnosti određenih kultura i pojedinih naroda – Hrista i Hristovu reč ne samo preneti, nego istinski posvedočiti onakvom kakvom ona jeste, neizmenjenom, a da pritom bude razumljiva onima kojima se obraćate.

Kao episkop Crkve Hristove postavljeni ste da služite pre svega svetu Liturgiju na mestu i po obličju Hristovom, jer sveta Liturgija jeste projava Carstva nebeskog, manifestacija Carstva nebeskog ovde sa nama, među nama. Sveta Liturgija  je samo Carstvo nebesko u istoriji, jer Liturgija jeste Telo Hristovo, sam Gospod kojim se mi ljudi pričešćujemo i postajemo, po reči Otaca, Njegovi sutelesnici i sukrvnici. Sveta Liturgija je temelj i okvir iz kojeg sve ostalo izvire, a to ostalo podrazumeva pastirski rad, neposredni lični kontakt sa konkretnim ljudima, gde opet i iznova treba propovedati Hrista, a ne sebe i svoju reč. To podrazumeva da po ugledu na Hrista moramo negovati i smirenje. Budući da ste proveli određeni broj godina na Svetoj Gori, podvizavajući se sa braćom monasima u Carskoj lavri, u svetom Hilandaru, siguran sam da ste naučili šta to znači. Smirenje jeste zapravo prostor eksplozije slobode koja nam je Bogom darovana.

Zajedno sa ocima iz našeg svetog Sabora molimo se da Vam Gospod da bistar um i toplo srce i krepost tela da idete putem apostola Hristovih, ali i da molitve Svetog Nektarija čije ime nosite budu neprestano sa Vama kako biste od danas i ubuduće izgrađivali Telo Hristovo. Neka Vas Gospod blagoslovi! Molite se za sve Nas! Primi žezal ovaj da napasaš povereno ti Hristovo stado. Poslušnima neka bude za oslonac i ukrepljenje, a neposlušne i nepokorne upućuj i karanjem i krotkim vaspitavanjem, u Hristu Isusu Gospodu našem. Dostojan!

Episkop Nektarije: Tajna Svetotrojične ljubavi istinsko je ogledalo služenja arhijereja: da ljubi kao Otac, da se žrtvuje poput Sina i da usrdno služi nalik Duhu Utešitelju.

Primivši iz ruku Njegove Svetosti Patrijarha žezal – simvol arhijerejskog služenja, Njegovo Preosveštenstvo Episkop jegarski g. Nektarije izgovorio je pristupnu besedu:

– Vaša Svetosti, gospodo arhijereji, braćo sveštenici, prepodobno monaštvo, hristoljubivi narode, najdraža djeco,

U trenutku kad vrijeme ustupa mjesto vječnosti, kada nemušto daje prednost slovesnom, kad smrtnik treba da se ogledne u Besmrtnome, kao na filmskoj traci smjenjuju se slike mog života preda mnom.

U episkopskoj službi u koju sam upravo posvećen, jasno vidim i razaznajem nijemi glas: izmjeren si na mjerila, i našao si se lak (Dan 5, 27). Stoga kako da ne budem užasnut činjenicom da dar arhijerejske blagodati čovjek nikad ne može da zasluži, ali i da se izvole Duhu Svetome i najsveštenijem Arhijerejskom Saboru naše svete Crkve da me, i pored slabosti svojstvenih zemnorodnima, izaberu za ovu nebozemnu službu? Kako da progovorim a da ne zamucam i šta da kažem a da ne odjekne prazninom? Ali blagodat Duha Svetoga, koja se danas kao na dan Pedesetnice izlila na svako tijelo (Dela 2, 17) ovog sabranja, vapije da poput Svetog Ignatija i u meni provrije voda živa i žuboreća^[1] i pruži mi riječ, dâ snagu i daruje mudrost da glinena usta budu razglas vanvremenoj riječi Božjoj. Time, a još više činjenicom da se episkop postavlja da saslužujući Hristu polaže život u služenju maloj braći i sestrama Njegovim, neizmjerno sam blagodaran Bogu, Koji svagda ljudske nemoći isceljuje i nedostatke dopunjuje, Koji mi očinskom ljubavlju Vaše Svetosti i svetiteljskom saglasnošću braće arhijereja povjerava ovu najuzvišeniju službu pod svodom nebeskim. Od srca zahvalan na ovom bogočovjekoljubivom povjerenju i osokoljen njime stajem pred sve vas – punoću Crkve Hristove, mog mnogostradalnog a ljubljenog roda srpskog – i psalmopojčevom vjerom u Boga, Koji bezuslovno voli čovjeka, ispovjedam: Kuda ću poći od Duha Tvoga, i od lica Tvoga gdje ću pobjeći? Ako uziđem na nebo, Ti si tamo; ako siđem u ad, prisutan si; ako uzmem krila svoja ujutro i nastanim se na krajevima mora, i tamo će me ruka Tvoja voditi, i prihvatiće me desnica Tvoja (Ps 138, 7-10).

Nѝt iste vjere u svoj svojoj punoći projavljuje se u Novozavjetnom otkrivenju Svetotrojičnog Boga ljubavi. Time neizreciva i neshvatljiva Tajna Svete Trojice postaje istočnik hrišćanske vjere iz kojeg izvire sva istina Crkve Božje, ali i uvor kojem se vraća. Otud molitva Sveti Bože, Sveti Krepki, Sveti Besmrtni, pomiluj nas! izražava ovaj središnji značaj koji za čovjeka i egzistenciju tvorevine ima istina o Svetoj Trojici. Ovim postaje jasno i opravdano ognjeno nastojanje bogomudrih ljudi Crkve za čistotu ispovjedanja i odbranu te istine. Njome se čovjeku otkriva misterija međuličnog odnosa Oca i Sina i Svetoga Duha, koji se kroz iskustvo Crkve sabrane na Evharistiju pruža rođenima vodom i Duhom kao način vlastitog života. Pričešćujući se Tijelom i Krvlju Gospodnjom, čovjek postaje baštinik života vječnoga i onaj koji opitno zna i svjedoči: Nerazdjeljivoj Trojici, poklanjamo se, jer nas je Ona spasla.

Ovu istinu o Jednome triličnosnom Božanstvu i o svecijelom čovjeku Crkva neprekidno ispovijeda, prevashodno, kroz sveto Krštenje, Miropomazanje i Pričešće, ali i sveukupni svetotajinski život. Čuva je u svijesti vjernih propovijeđu Otaca i Učitelja i krvlju Mučenika. Upravo je ona nagnala Petra da ispovjedi: Gospode, kome ćemo otići? Ti imaš riječi života vječnoga! (Jn 6, 68), ali i da bude nadahnuće neizbrojivom mnoštvu onih koji su u svom srcu osjetili priziv da se osmjele, stupe u klir i služe Gospodu sa strahom i raduju Mu se s trepetom (Ps 2, 11) ne zaboravljajući pritom drugog čovjeka, našeg brata i sestru, zbog kojih Bogočovjek Hristos postaje Prvosveštenik budućih dobara. Otud je tajna Svetotrojične ljubavi istinsko ogledalo ahijerejskoga služenja: da ljubi kao Otac, da se žrtvuje poput Sina i da usrdno služi, nalik Duhu Utešitelju.

Nama ljudima svesavršena ljubav Svete Trojice dostupna je jedino kroz Bogočovjeka Hrista Koji je kao – Prvorođeni među mnogom braćom, došao da daruje im život vječni (Jn 17, 2) i da ga imaju u izobilju (Jn 10, 10). Na Golgotskoj gorkoj stjeni On postaje Veliki Arhijerej i svjedok ljubavi koja je jača od smrti. To je jemstvo da nije došao da mu služe nego da služi (Mk 10, 47); da bezostatnim služenjem „ispuni Pismo i svaku pravdu“ (sr. Mt 3, 15) jer κένωσης Njegov – Liturgija je Koju On služi i na kojoj Sebe Prinosi na žrtvu živu i sveobuhvatnu za život svijeta. To je Hristos Spasitelj, a Njegova živa ikona na zemlji jeste episkop koji na mjestu Božjem stoji, kako uči Sveti Ignatije Bogonosac.

Ako je Hristos Nada beznadežnima, Spasitelj vitlanima burom, Prijatelj sirotima, Sastradalnik patnicima i svima Sluga –  a jeste, onda je i episkop dužan da poučava, tješi, ljubavlju vraća istinsku nadu, sastradava sa patnicima, da tuguje sa tužnima, a raduje se sa radosnima, da svagda i svima bude sluga.

Ja sam, veli Gospod, Pastir dobri. Pastir dobri  život svoj polaže za ovce (Jn 10, 11). Zar arhipastirski štap koji dobija na hirotoniji ne opominje episkopa da je dužan vrlinskim životom da neuspavljivo bdije nad stadom koje mu Bog povjerava, da ga napasa istinom, vjerom i ljubavlju, a ako zatreba bude spreman i da umre za naslijeđe Hristovo? Zato nije čudno što nas poduzima jeza i nameće nam se pitanje: hoćemo li kao ljudi koji imaju slabosti (Jevr 7, 28) uspjeti odgovoriti prizivu Božjem i očekivanjima Crkve Njegove?

U ovaj dan, kojim će se sve vrednovati u mom daljem životu, opominjem se riječi Svetog apostola Pavla i molim da živim – ne više ja, nego u meni živi Hristos (Gal 2, 20) i da pored svih svojih nemoći ipak sve mogu u Hristu koji mi moć daje (Fil 4, 13). Pokoravajući se volji Gospodnjoj sa usrđem vapijem: Tvoj sam Spasitelju, spasi me! Pomozi mi da djelo Tvoje, nepostidno vršim na zemlji.

„Evo sluškinje Gospodnje“, kliktala je Prečista dok je prihvatala da postane saradnik u Ikonomiji spasenja svijeta. Poučen Njenim primjerom da se u poslušanju krije tajna spasenja i da Bog ljubi one koji smjerno vrše djelo Njegovo, priklanjam glavu pred voljom Božjom i s ljubavlju mucam: Evo sluge Gospodnjega! Neka se molitvama Bogorodice sa mnom zbude ono što Ti želiš Gospode!

Nemanjino odricanje od sujete ovog svijeta i svetoduhovski preobražaj u Simeonovo potpuno predavanje hrišćanskoj askezi, moji su orijentiri za život i nada na spasenje.

Arhipastirstvo Svetog Save Srpskog i Svetog Nektarija Eginskog uče me kako se svecijelo ljubi Bog, žrtvuje za bližnjeg i voli neprijatelj; kako čovjek Hristove vjere mora svoju arhijerejsku službu da prekali u kovačkoj vatri trpljenja i smirenja. Životno djelo Svetog oca Save, na mjestu na kojem upravo stojimo, vračarska lomača preobraća u neuništivi etar svečovekoljublja koji se u najranijem djetinjstvu kosnuo mog srca i neodoljivo me privoljeva da služim Bogu, svome rodu i svakom drugom čovjeku. O plodonosnosti pak Nektarijevog podviga najrečitije govore djela ljubavi Božje koja se svakodnevno izlivaju iz njegovih netljenih moštiju na sve koji mu sa vjerom i ljubavlju pribjegavaju, u kojem broju i sam nastojim da budem.

Kako da u ovom času ne zavapim za najmoćnijom podrškom koju hrišćanin može zadobiti, neizbrojivim horovima svetih mučenika i mučenica, djece i staraca iz roda našega. Da! Njih prizivam da mi daju snagu, ukrijepe volju, ojačaju vjeru, da me upute kako ,,do smrti ostati vjeran Hristu!”

U vremenu u kojem se prihvatam episkopske službe, na globalnom planu obremenjenom pandemijom bratomržnje, inficiranom moćničkim upravljanjem krizama, planetarnim migracijama, krvožednim ratovima uz konstantnu pretnju upotrebe nuklearnog naoružanja i hibridnih virusa, koji se na regionalnom, lokalnom i internom nivou reflektuju kroz javni progon svega što je predmet vjere, što je Hristovo, a u našem slučaju svetosavsko, tradicionalno, blagosloveno; gde je ljubav žrtvovana ravnopravnosti, a sloboda ukinuta verbalno-vizuelnom agresivnom anarhijom. U ovom grotlu koje proždire sve ono čega je episkop oličenje i zaštita, čovekova nada, kao nekad apostolska na talasima ugroženoj lađi, biva dovedena u pitanje. Ali tada kao da nas iza sna budi krv predaka koji su preživjeli Kosovski boj i poručuje: I ako smo izgubili carstvo, duše svoje nemojmo gubiti! svjedočeći da sa Hristom i u Crkvi uvijek ima nade. Tada vidimo da je naša nada kroz oganj stradanja prodrla u sâmu genetiku svetosavskog i svetolazarevskog narodnog bića i da ona nije robinja, nego izvor optimizma! Zato sledeći danas najbolje iz roda našeg: mitropolita Petra Sarajevskog, Vukašina iz Klepaca, mučenike glinske, jadovinske, prebilovačke, garavičke; djecu iz Kragujevca, novojavljene bačke, one sa ostrva Paga, iz Gradiške i Jasenovca, sa Banjice i iz Varne; malu Milicu iz Batajnice i one iz surduličkog voza, molim se Gospodu, najvećem Mučeniku pod suncem, da i meni daruje srce koje će me učiniti Njegovim čedom i njihovim bratom po praštanju i ljubavi. Pouzdano znam da će oni snažiti moj duh da budem čuvar jedinstva Crkve kojom već osam stoljeća kormilari Sveti Sava, očekujući da budemo njegovi nastavljači i branitelji vaseljenske sabornosti pravoslavnih i prijatelji svakog čovjeka. Njihovim molitvama ne posrami me, Gospode!

Blagodarim Bogu za sva učinjena mi dobročinstva znana i neznana, jer bez Njega u mom životu nikada ništa nije bivalo. Prognani iz rodnog Sarajeva ognjenom stihijom rata, mir zakratko nađosmo u Vršcu, odakle se naša porodična lađa vitlana životnom burom, otisnula do Švedske i tamo skućila. Ovo iznuđeno i mučno putovanje pomoglo mi je da još kao dječak shvatim surovu ozbiljnost činjenice da došljak sam ja na zemlji,  (Ps 118,19) i prolaznik, kao svi oci moji (Ps 38,13) i da dani su naši kao sjen i nema stajanja (I Dn 29, 15). Tako Gospod moju tugu obrati u radost, jer razumijeh i zavoljeh istinu da ovdje nemamo postojana grada, nego tražimo onaj koji će doći (Jevr 13, 14) Višnji Jerusalim, Carstvo nebesko (sr. Otkr 21 i 22).

Slava i hvala Gospodu koji mi je darovao divne roditelje. Moj put ka Hristu utaban je njihovim trudom i blagoslovima. Bog da prosti moga oca, blažene uspomene Nemanju, koji je bio ne samo podrška mom opredjeljenju da u monaštvu poslužim Bogu, već i izuzetni primjer kakav Božji sluga treba da bude, jer Mu je on „u Duhu i Istini“ služio svim srcem i dušom cijelom. Nepogrješivo osjećam kako se njegova spokojna radost iz nebeskih obitelji danas izliva u moju ustreptalu dušu. Iz sredine srca izražavam nikad dovoljnu zahvalnost mojoj dragoj majci, stamenoj hrišćanki Nadi, koja me je od bremanitosti svoje usrdnim molitvama vezivala za Hrista, a životom po Jevanđelju usmjeravala da neustrašivo hodim putem naših dičnih predaka, i što je danas ovde uz mene. Hvala mojim najrođenijima: sestri Nataši i braći, ocu Aleksandru i Đorđu sa njihovim porodicama što me vole i što su moja podrška, utjeha i radost.

Duboku blagodarnost upućujem nezaobilaznom neimaru na mojoj duhovnoj izgradnji, Episkopu britansko-skandinavskom g. Dositeju. Hvala na povjerenju i strpljenju koje ste mi uvjek ukazivali, na blagoslovima i staranju da učim Bogosloviju u Foči, a zatim teologiju u Moskvi, Atini i Solunu, da budem obučen u angelski obraz i posvećen u sve sveštene činove Crkve. Hvala Vam Vladiko, za dobrotu srca, blagost duše i milosrđe kojima ste prosvećivali moju tamu i zažizali nezalaznu svjetlost u kandilu moje vjere, u nadi da i dalje ostajete moj oslonac.

Dragom profesoru, Episkopu moravičkom g. Antoniju, zahvaljujem za monaški postrig i đakonsko rukopoloženje, koje mi je Gospod pružio iz njegovih ruku, molitvom da mu Bog uzvrati zdravljem i spasenjem.

S poštovanjem i zahvalnošću sjećam se nastavnika svojih koji mi propovjedaše Riječ Božju (sr. Jevr 13, 7), kao i svih koji su primjerom, savjetom, molitvom i ljubavlju doprinjeli mom „uzrastanju u Hristu“. Gospodina Georgiosa Fusterisa, i sve koji su u ovom broju, neka Gospod utješi i obogati neprolaznim dobrima Svojim.

Koljenopreklono blagodarim Majci Božjoj što me je udostojila da u njenoj bašti – Svetoj Gori Atonskoj – proživim najljepši dio moga života i steknem zalog vjere i ljubavi za budući trud u Crkvi Sina Njezina. Svesrdno zahvaljujem hilandarskoj bratiji, na čelu sa mojim nezaboravnim Gerondom, ocem Metodijem, što su me bratoljubivo primili u sveštenu obitelj i bili moji pedagozi u podvižništvu i nazidatelji u Duhu Svetome kako bih zavolio blagoljepije Doma Gospodnjeg.

Blagodarim ovdje prisutnom visokoprepodobnom arhimandritu Nikolaosu Lioliosu, divnom prijatelju našega naroda, čovjeku velikoga srca koji je mnoga dobra učinio mojoj smjernosti tokom studija u Atini.

Najveću pak zahvalnost dugujem Bogu koji je moje stope usmjerio pod Vaše očinske skute, Najsvetiji Predstojatelju Crkve Srpske Gospodine Porfirije, da se poučim Vašom vjerom i požrtvovanjem, ukrijepim ljubavlju i vidim šta u praksi znači „svima sam bio sve, samo da koga za Hrista i Evanđelje pridobijem“ (sr. I Kor 9). Uzdajući se u Vaše molitve i roditeljsku podršku, vjerujem u sopstveni arhipastirski uspjeh.

Zahvaljujem uvaženim izaslanicima tradicionalnih crkava i verskih zajednica koji su svojim prusustvom dokazali kako je lijepo i krasno kad braća i sestre žive zajedno (Ps 132, 1). Blagodarim direktoru Uprave za saradnju s crkvama i vjerskim zajednicama dr Vladimiru Roganoviću, koji je sa nama. Od sve duše zahvaljujem svima koji me vole ma gdje živjeli, kao i vama, koji ste učestvovali u svetoj Evharistiji i molim da me pamtite u molitvama.

I, na posletku: Daj mi Gospode, marljivo i dostojno služenje u arhijerejskom činu, da se nikada ne postidi Crkva Tvoja zbog mene, nego da me radost služenja i revnost za Dom Tvoj ne napušta do poslednjeg mog daha. Neka je beskrajna slava Trojičnome Bogu, koji nas je iz nebića prizvao u život da Mu služimo, da Ga ispovjedamo i ljubimo, svjesni da je On prvi zavolio nas (I Jn 4, 19) i ostavio nam ljubav za sredstvo kojim se osmišljava vrijeme, ukida smrt, stiče život vječni i propovjeda jedina spasonosna istina da Ljubav sve pobjeđuje![2] Amin!

[1] Sveti Ignatije Bogonosac, Poslanica Rimljanima VII, 2.
[2] Amor vincit omnia!

 Izvor: SPC

Video: jutjub kanal TV Hram.