Povodom obilježavanja desetljeća osvećenja Sabornog hrama Hristovog vasrsenja u Podgorici, u subotu, 14. oktobra, u 18 časova upriličen je svečani doček Njegove svetosti Patrijarha srpskog g. Porfirija i desnice Svetog Spiridona Trimituntskog Čudotvorca. Svečani čin doksologije služio je visokoprepodobni arhimandrit Metodije, iguman svete srpske carske lavre manastira Hilandara na Svetoj Gori, uz molitveno učešće visokopreosvećene gospode mitropolita: crnogorsko-primorskog Joanikija i krfskog, paksonskog i diapontijskog Nektarija i preosvećene gospode episkopa žičkog Justina, vranjskog Pahomija, šumadijskog Jovana, mileševskog Atanasija i zahumsko-hercegovačkog i primorskog Dimitrija, brojnog sveštenstva i monaštva i vjernog naroda koji je pristupao svetim moštima Svetog Spiridona Čudotvorca.
Pozdravno slovo i riječi dobrodošlice Njegovoj svetosti i gostima uputio je Mitropolit Joanikije
Dobro nam došli, Vaša svetosti, povodom ove Vaše blagoslovene posjete ovome svetome hramu i gradu i Crnoj Gori! Lijepo je da se podsjetimo šta je bilo ovdje prije deset godina. Vi ste, Vaša svetosti, kao mitropolit zagrebačko-ljubljanski tada uzeli učešća u osvećenju ovoga hrama gdje su zajedno sa Vašim prethodnikom svetopočivšim Patrijarhom srpskim Irinejem i sa mojim prethodnikom blaženopočivšim Mitropolitom Amfilohijem činodejstvovali svjatjejši patrijarsi vaseljenski i moskovski i ostali predstojatelji i zvanični predstavnici svetih Božijih crkava u pravoslavnoj vaseljeni. Na ovome svetom hramu, uostalom, i na svakom drugom hramu, ali ovdje posebno, ostao je pečat pravoslavnog jedinstva, jedinstva svetih Božijih crkava u vjeri nadi i ljubavi i u zajedničkom bogosluženju i međusobnoj podršci. Nažalost, u novije vrijeme to jedinstvo trpi znatna i dosta teška iskušenja, ali će Božija milost, u to smo potpuno uvjereni, sve to preovladati.
Vaša svetosti, Vi ste došli da stavite još jedan pečat na to jedinstvo da utvrdite jedinstvo vjere, jedinstvo svoje Crkve kao što to, uostalom, činite gdje god dođete, ali to nije jedinstvo samo naše Crkve i našeg naroda nego preko vas, Vaša svetosti, mi smo u istinskom nepokolebivom i neokrnjenom jedinstvu sa cijelom pravoslavnom vaseljenom.
Vaša svetosti, Vi kao nasljednik Svetog Save produžavate njegovo djelo. Posjećujete, utvrđujete i ojačavate episkopske prestole, objedinjujete cijelu crkvenu jerarhiju i sav narod Božiji na širokom kanonskom području Srpske pravoslavne crkve u otadžbini i rasejanju. Kao i Sveti Sava donosite jevanđelsku svjetlost narodu svojemu i privodite ga Hristu. Svojim sveštenim koracima donosite i širite mir Božiji kao što ste donijeli mir Mitropoliji crnogorsko-primorskoj prije dvije godine kada ste radosno objavili da ste izvršili naše ustoličenje u Cetinjskom manastiru. Donijeli ste mir i pravdu Crnoj Gori kada ste sa njenom Vladom potpisali Temeljni ugovor. Taj čin su naše sveštenstvo i blagočestivi narod doživjeli kao zasluženu nagradu i priznanje za njihovu istrajnu borbu radi ostvarenja svojih vjerskih prava i sloboda, a ponajviše radi zaštite svetinja, crkava i manastira Mitropolije crnogorsko-primorske i eparhija Srpske pravoslavne crkve u Crnoj Gori.
Draga braćo i sestre, izuzetna nam je čast i radost da zajedno sa našim Svjatjejšim Patrijarhom pozdravimo i ovdje prisutnu dragu braću arhijereje, a među njima posebno pozdravljamo vozljubljenog u Hristu brata Visokopreosvećenog Mitropolita Krfa, Paksona i Diapondijskih Ostrva g. Nektarija. On nam je donio desnicu Svetoga Spiridona Trimitunskog čudotvorca punu iscjeljenja i blagoslova za sve vjerne koji je cjelivaju. Raduje se nebo i zemlja, raduje se Crna Gora, zemlja svetinja i svetaca čije mošti božanskim blagouhanjem, a narod pjesmom i molitvom dočekuju desnicu Svetoga Spiridona. Vaše visokopreosveštenstvo, dragi vladiko Nektarije blagodarimo Vam na Vašem dolasku, na Vašoj bratskoj ljubavi i dobroti.
Vaša svetosti, došli ste da krunišete punoću naše radosti u proslavi jubileja desetogodišnjice ovog novopodignutog Sabornog hrama Vaskrsenja Hristovog, koji je, od njegovog osvećenja, postao izvor radosti i duhovne snage za sve one koji njemu pristupaju.
Ovaj hram svakodnevno cvjeta i plodonosi mnogim vidljivim i još više nevidljivim, duhovnim plodovima. Do sada najznačajniji vidljivi plod ovog svetog hrama je veliki nedavno započeti građevinski poduhvat – izgradnja pravoslavne gimnazije i novog hrama Svetog Save u Podgorici čije ćete temelje, Vaša svetosti, ako Bog da, sjutra osveštati i blagosloviti početak rada novoosnovane gimnazije. U njoj će učenici sticati dragocjena znanja iz različitih nauka uključujući i pravoslavno bogoslovlje koje prosvjetljuje sva ljudska znanja i cjelokupni ljudski život.
Sa radošću napominjemo da su naše nove vlasti, za razliku od prethodnih, bile predusretljive i obezbijedile su nam odgovarajuću materijalnu pomoć za osnivanje Pravoslavne gimnazije „Sveti Sava“, koja je zakonito licencirana i uključena u školski sistem Crne Gore. Iako nam pravo za osnivanje vjerskih škola pripada po Ustavu i zakonu, isto kao i ostalim vjerama, želim da pred Vama, Vaša svetosti, zahvalim Vladi Crne Gore i Ministarstvu prosvjete što su u ovom slučaju pokazali dobru volju i puno razumijevanje. Nadam se da će tako biti i ubuduće jer, osim dobre volje, od države ne tražimo ništa više od onoga što nam po zakonu pripada.
Vaša svetosti, Vi ćete svojom očinskom ljubavlju i Vašom svetom službom, patrijaraškom mudrošću, molitvama i blagoslovima staviti trajni pečat na prestojeće duhovne svečanosti koje smo organizovali povodom rečenog jubileja. Neizmjerno se radujemo Vašem dolasku i pjevamo blagodatnom susretu sa Vama. Milost i istina sretoše se, pravda i mir cjelivaše se (Ps 84, 11) Dobro nam došli , Vaša Svetosti! Milost i Istina idu pred licem vašim (Ps 88) Blagosloven grjadij vo imja Gospodnje!
Besjeda Njegove svetosti Patrijarha Porfirija
Visokopreosvećeni u Hristu brate i saslužitelju Mitropolite crnogorsko-primorski, duhovni oče i pastiru Crnogorsko-primorske mitropolije, Visokopreosvećeni brate, Episkope Krfa g. Nektarije, preosvećena braćo arhijereji, časni oci, braćo monasi i monahinje, draga duhovna deco sakupljena večeras sa svih strana Crne Gore u ovom svetom hramu posvećenom Hristu Spasu! Ispunjeno je moje srce blagoslovom Božijim i neizmernom radošću jer mogu izbliza da vidim vaša lica, da u molitvi i u Duhu Svetom i zajedno uznosimo molitve Gospodu i Spasu našem za mir u svetu, za spasenje ljudskog roda, za dobro među svim ljudima i među svim narodima, za međusobno razumevanje. I, evo, s tom radošću i blagoslovima Božijim, na ovom svetom mestu, pred svevidećim okom Hristovim i u ovom svetom hramu posvećenom Vaskrsenju Njegovom, susreli smo se i radovali zajedno jedni sa drugima i jedni drugima pre dve godine, septembra meseca 2021. godine. Tada smo sabrani ovde, mi prihvatili zadatak Crkve da, kao što reče, Visokopreosvećeni Mitropolit Joanikije, u najsvetiji tron mitropolita cetinjskih i crnogorsko-primorskih ustoličimo njega, koga je naš Sveti arhijerejski sabor odredio da vodi ovu lokalnu crkvu.
I uprkos malim preprekama, zahvaljujući, braćo i sestre, vašoj molitvi i ljubavi prema svojoj Majci crkvi ̶ Srpskoj pravoslavnoj crkvi, ljubavi koju veoma dobro pamtim, koja se urezala u moju dušu i srce i koju osećam i danas, mi smo ono što je naša sveta Majka crkva naložila i izvršili. I od tada pamteći vašu veru i vašu ljubav. Ja, ne samo da se sa radošću sećam toga događaja nego i silno želim i od tada žudim da se opet sretnem sa vama i stanem pred vas da se zajedno Bogu sabrani u ovome svetom hramu molimo. Da se molimo za naš srpski pravoslavni narod, da se molimo za njegovo jedinstvo u veri, pravdi, istini i ljubavi. Ne za bilo kakvo jedinstvo, već za jedinstvo u Hristu. Ali, da se u ovom hramu molimo i za sve druge narode, pre svega za one narode sa kojima živimo zajedno, za one narode koje je Gospod uputio na nas, za one narode sa kojima delimo isto nebo i ovu zemlju, ovu milu nam državu Crnu Goru. I danas, mi ni na tren ne zaboravljamo našu braću i sestre na Kosovu i Metohiji, koji su stalno, neprestano na krstu, neprestano raspeti, ali raspećem svedoče ono što su i naši oci svedočili, ne samo Hrista postradalog, već Hrista Boga živoga. Stradajući svedoče nepokolebivo svoj verski identitet, ali i svoj narodni, svoj nacionalni identitet.
Molimo se istovremeno da Gospod urazumi svo one od kojih njihov život danas zavisi. Ali, danas se molimo Bogu da onima od kojih životi naše braće i sestara na Kosovu i Metohiji zavise, da im poda razuma, da im otopli srce, da ne otimaju i ne sprečavaju ono što je njihovo, da ne sprečavaju snabdevanje lekovima, hranom, namirnicama i osnovnim životnim potrebama. Molimo se, dakle, za sve narode sa kojima delimo ova balkanska prostranstva, ali najusrdinije se molimo za naš narod na Kosovu i Metohiji.
Upućujemo danas kolenopreklono molitve Gospodu i Spasitelju našem da donese mir u Jerusalim u Svetu zemlju jer tamo silno stradaju svi, i hrišćani i jevreji i muslimani. A pod krovom ovoga svetoga hrama, pod krovom Vaskrsenja Hristovog znamo da je Gospod, kada se javio svojim učenicima nakon Vaskrsenja najpre rečima „mir svoj dajem vam“, darovao mir svojim apostolima a preko njih i svim ljudima i svim narodima do kraja sveta i veka. Taj mir je među nama i dat je, ali od nas zavisi da li ćemo ga učiniti delotvornim.
Gospode, spasi sve narode, zaustavi ratove, jer nevini ljudi danas stradaju i na Kosovu i Metohiji i na Svetoj zemlji koje su Tvoje svete stope osveštale. Ali, naša radost, braćo i sestre, danas je u isto vreme i blagoslovena i još veća jer nas je ljubavlju Visokopreosvećenog Mitropolita krfskog g. Nektarija pohodio Sveti Spiridon. Blagodarimo Mitropolitu Nektariju, on je slika vekovne povezanosti Srpske pravoslavne crkve i Grčke pravoslavne crkve, ali i uzajamnosti i međusobne ljubavi i međusobnog podržavanja i međusobnog povezivanja srpskog i grčkog naroda. Svi dobro znamo i pamtimo šta je Krf učinio za srpski narod, vojsku u tzv. Velikom ratu.
Celivamo mošti Svetog Spiridona, molimo se za njegovu čudotvornu pomoć svima nama, ali u isto vreme znamo da prisustvo Svetog Spiridona među nama otkriva tajnu Crkve, ne kao uskogrudu i skučenu, zatvorenu u sebe, nego kao Telo Hristovo, koje nema početka i kraja kao nebozemno Telo, kao Telo Carstva Božijeg, koje je među nama, kao Telo koje obuhvata i prošlost i sadašnjost i budućnost, ali i sve narode. Kao Telo u kom nema „ni Grka ni Jevrejina, Skita ni Varvarina“, Crkvu u kojoj u Hristu svi jedno jesu i svi su pozvani da budu jedno, kao Tajnu Hristovu u kojoj znamo da je svaki čovek stvoren kao ikona Božija.
Braćo i sestre, ovaj veličanstveni hram, podignut u slavu Vaskrsenja Hristovog, čija nas je desetogodišnjica od osvećenja okupila danas predstavlja sliku Jerusalima, i to Jerusalima kao večnog grada, kao Carstva nebeskog. Ovaj hram je mesto zajednice, jedinstvo čoveka i Boga, neba i zemlje, preobražaja čoveka i ovog divnog Nemanjinog grada. Ovim hramom ovaj grad je dobio svoj smisao, svoju dušu, i u svakom svom segmentu dobio način da se projavi njegova harmonija, njegovo bogatstvo i njegova lepota. Ovako je govorio niko drugi do sazdatelj ovoga hrama, blažene uspomene Mitropolit Amfilohije.
Njega se uvek sećamo sa ljubavlju kao našeg oca i učitelja, i uvek se molimo da mu Gospod dade Carstvo nebesko, a isto tako se molimo da imamo njegovu molitvu. Sećamo se kako je neustrašivo kroz celi svoj životni vek Mitropolit Amfilohije, imajući ljubavi i vremena za svaku ljudsku dušu i za svakog čoveka nezavisno od toga odakle dolazi i ko je, ovde, kada je to trebalo, branio svoju Crkvu, svoj pravoslavni i nacionalni identitet ̶ identitet svoga naroda. Posebno neustrašivo stupajući na čelu litija kojima je odbranio Srpsku crkvu, srpski identitet i srpsku kulturu.
Podgorica je mesto rođenja Stefana Nemanje, ujedinitelja Zete i Raške, velikog župana srpskog, ali i oca prvog arhiepiskopa srpskog Svetog Save. Njih dvojica su jednom zasvagda odredili našu istoriju, naš istorijski put, naš duhovni i svaki drugi identitet i njih dvojica svoj koren imaju ovde, ali budući da su nas porodili, s punim pravom svaki Srbin, gde god se nalazi, može reći da je Podgorica njegovo duhovno rodno mesto. Svi smo na neki način odavde potekli i upravo iz tog razloga ovde u Podgorici ne postoji nikakva potreba da nam bilo ko kaže ko smo i šta smo. Više nego drugde, ovde u Podgorici, u Nemanjinom gradu, u gradu u kome se rodio otac Svetoga Save, ovde bolje nego drugde znamo koja je to naša vera, znamo ko su naši preci, dobro znamo ovde i kojim jezikom govorimo i kom narodu pripadamo. Dubinski osećamo da je jedino ispravno da nastavimo istim putem, putem Svetoga Simeona i Svetoga Save, jer živimo u vremenu razaranja trajnih, tradicionalnih ali i objektivnih identiteta, i u vremenu napadnog nametanja konstruisanih identiteta u svrhu manipulacija i dominacija. Stoga je zaista važno čuvati, odbraniti i sačuvati ono što jesmo, ono što se zove identitetom. Svoj verski, lični, porodični, nacionalni identitet! Identitet naših predaka, ali i naših potomaka.
Svi smo bili oduševljeni kada ste na litijama uporno, mudro i hrabro branili i odbranili osnovna prava Srpske pravoslavne crkve, a time ono što jeste, jer ste dobro znali i znate, da onaj ko ne zna ko je, dolazi u situaciju da mu neko drugi kaže ko je i da mu odredi ko je. A mi, braćo i sestre, znamo ko ste. Znate da ste utemeljeni u svetosavskoj čistoj veri, koja nam daruje iznad svega, svaku vrlinu, plemenitost i prosvećenost. Ponosimo se što govorimo najčistijim srpskim jezikom Njegoševim, ali pre svega njegovim unutarnjim jezikom i disanjem. Ponosi smo što govorimo srpskim jezikom Stefana Ljubiše, Marka Miljanova jer samo na svom, na srpskom jeziku, možemo izraziti ono najbolje u nama, naravno, poštujući svaki drugi jezik i narode. Ponosni smo što kao i naši viteški preci pripadamo stradalnom, raspetom, ali na putu vaskrsenja, srpskom narodu.
Draga duhovna deco, kao vaš patrijarh dužan sam, ali osećam i ličnu potrebu da vas podržim, da u svakoj prilici sa ponosom i dostojanstvom, potpuno slobodno i odlučno ispoljavate, i što je najvažnije, na najbolji mogući način svedočite ono što jeste, svedočite svoj identitet i kao vernici Srpske pravoslavne crkve, koja je čuvarka narodnog obraza i pamćenja, i kao govornici srpskog jezika, kojim su najbolji među nama izgovorili i napisali najlepše misli, pesme i priče i kao dični pripadnici srpskog naroda, koji je u svim istorijskim iskušenjima blistao najpre čojstvom i junaštovom. To je pravo i odgovornost, ali i obaveza i dužnost svakog od nas. Međutim, braćo i sestre, istovremeno, umom Hristovim, Njegovim srcem i dušom, moramo znati da samo onda kada smo tako svesni sebe, kada poštujemo i poznajemo sebe na ispravan način, hristopodoban i autentičan, samo tada možemo prepoznati i bez predrasuda prihvatiti i poštovati druge i drugačije, i pojedince i narode, što smo, takođe, po zapovesti Hristovoj i dužni i obavezni.
A kada tako postupamo, kada sa jedne strane znamo ko smo i šta smo, a kada sa druge strane prihvatamo druge onakve kakvi jesu, samo tada ispunjavamo Hristovu zapovest: „Ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe“. Naravno, mi dobro znamo da je naš bližnji svaki čovek, ali ne možemo voleti tamo nekog dalekog-bližnjeg, kojeg nazivamo bližnjim po zapovesti Hristovoj, ako nemamo poznanja zajednice i ljubavi prema onome od kojeg smo se rodili i sa kojim najneposrednije živimo. Dakle, samo onda kada volimo svog oca, svoju majku, svoju braću i sestre po zapovestima Hristovim, samo onda kada volimo svoje rođake, komšije, kumove i svoj narod, onda možemo voleti svaku drugu majku i svokog drugog oca, i svačiju braću i sestre i svaki drugi narod. Tada ispunjavamo zapovest Božiju, samo tada volimo Boga. Boga volimo onda kada čujemo Njegovu zapovest, slušamo je i živimo po njoj. Dakle, braćo i sestre, sve ono što želimo sebi, želimo i drugima. Ili da kažem da, kada se borimo za dobro svojih bližnjih pa i onih koji nam ne žele dobro, jer, produžuje se zapovest Hristova pa kaže: “Volite i neprijatelje svoje“, dakle, samo onda kada se borimo za dobro i mir drugih, možemo da se borimo za svoje dobro i mir. Kao u jednoj porodici, može li muž biti miran ako je nemirna njegova žena i može li žena biti mirna ako je nemiran njen muž? Dakle, u tom paradoksu zapovesti Hristove, koja zapoveda da se odričemo sebe, da se, boreći se za pravo i dobro drugih, borimo za pravo i dobro svoje.
Neka bi Gospod dao da molitvama Svetoga Petra Cetinjskog, Svetog Vasilija Ostroškog, Svetog Spiridona Trimituntskog, Gospod nam svima podari mir, ljibav, radost, međusobno razumevanje, međusobnu podršku, kako bismo onda mogli biti narod Božiji i uvek i svagda Gospoda našeg Isusa Hrista slaviti kao Boga i kao Sina, Oca zajedno sa Duhom Svetim, svagda sada i u vekove vekova, Amin!
Marija Živković / Rade Dulović
Foto: Boris Musić
