Njegovo visokopreosveštenstvo Arhiepiskop cetinjski Mitropolit crnogorsko – primorski gospodin Joanikije i Njegovo preosveštenstvo Episkop dioklijski gospodin Pajsije služili su Svetu arhijerejsku liturgiju u Baru, povodom hramovne slave Svetog Jovana Vladimira. Sasluživali su: protojerej – stavrofor Aleksandar Ilić iz eparhije zahumsko hercegovačke, protojerej stavrofor Radoman Mihajlović, protojerej Miroslav Petrov, arhijerejski namjesnik trnavski iz Eparhije žičke, jeromonah Kozma (Mitrović)- iguman manastira Reževići, jeromonah Nikon (Kokotović) – iguman manastira Donji Brčeli, protojereji: Igor Balaban, Jovan Plamenac, Siniša Smiljić, Mladen Tomović, Ljubomir Jovanović, Nikola Radović, jeromonah Filotej (Marković) – sabrat manastira Gradište, jeromonah Gavrilo (Štrbac) – sabrat cetinjskog manastira, jereji: Aleksandar Orlandić, Marijan Petkovski, Dejan Tomović, Krsto Plamenac i đakon Vedran Grmuša.
U čin protojereja proizvedeni su jereji Aleksandar Orlandić i Marijan Petkovski.
Nakon Jevanđelskog začala vjernima se besjedom obratio Vladika Pajsije.
Podsjetio je na riječi našeg Vladike Nikolaja koji je govorio da svijet kuka za svojima u groblju, a Gospod pjesmom traži svoje, budi i vaskrsava. Međutim, nerijetko biva da sile čovjekove duše vjera, ljubav i nada koje ga povezuju sa Svetom Trojicom, oslabe. Tada čovjek sebe vezuje za zemaljsko i na mjesto koje pripada Bogu vječnom, postavi nešto propadljivo.
„I tako se često dešava da čovjek svoju nadu položi na ono što je zemaljsko- na materiju koja propada, a u najboljem slučaju otac svoju nadu položi na sina, majka na ćerku, brat na brata, prijatelj na prijatelja. Ali i tada oni izgledaju kao dva slijepca koji jedan drugoga vode ili kao dva hroma koji jedan drugome pomažu. Jedino onda kada čovjek položi nadu svoju na Boga, onda ovaj život ima smisla, jer samo zato čovjek i postoji – da se opet vrati u naručje Božije, da se opet vrati u blizinu Božiju. I takav primjer nam daje i Sveti kralj Jovan Vladimir, pokrovitelj ovoga grada koji je mogao i imao više prilike od mnogih njegovih savremenika da se pouzda na nešto što je zemaljsko. Kao što je vladarska vlast i moć i bogatstvo i tako redom. Ali, kao što kaže naš otac Jovan Zlatoust da kada bi čovjek mogao ovim tjelesnim očima vidjeti duhovnu ljepotu, on bi se podsmjehnuo nad onom tjelesnom. Tako je i Sveti Jovan Vladimir vidio koliko je bijedno ljudsko i zemaljsko nadanje i sve to prezreo i svoju nadu položio na vaskrsloga Boga. A taj vaskrsli Bog nije ga ostavio, nego kao što kaže Sveti otac Nikolaj prethodno, da svijet dok je oplakivao svoje zakopane u grobu, Hristos je pjesmom tražio svoje, odgrtao ih i vaskrsavao. I taj primjer trebamo i mi braćo i sestre da podražavamo i da slijedimo. Da molimo Boga da nam otkrije te duhovne, nebeske ljepote, da ih vidimo svojim silama duše, a onda kad ih vidimo da se ljubavlju vežemo za Boga, za ono što je nebesko i da na kraju ovozemaljskog života, onda kad zemlja ova od koje smo stvoreni prekrije naša tijela, čujemo tu radosnu pjesmu Hristovu koji nas prepoznaje kao svoje, koji nas diže i vaskrsava“- naveo je Njegovo preosveštenstvo Vladika dioklijski gospodin Pajsije.
Njegovo visokopreosveštenstvo Mitropolit Joanikije nakon osveštavanja slavskog kolača vjernima se obratio riječima pouke.Čestitajući hramovnu slavu sveštenstvu, ali i svima sabranima istakao je da se u gradu Baru poslije hiljadu godina, a trudom i žrtvom blaženopočivšeg Mitropolita Amfilohija izgradio hram posvećen onome koji je svojom žrtvom utemeljio naše pretke u vjeri, jer je Sveti Jovan Vladimir hristolika žrtva i hristoliko lice naših predaka koji su primili svetu vjeru pravoslavnu od svete braće Kirila i Metodija i njihovih učenika.
„I baš ta sveta vjera pravoslavna koju su naši preci primili dala je prve plodove upravo na ovom području. Prve svete i velike plodove, a među njima je i Sveti Jovan Vladimir, zajedno sa Svetim Klimentom Ohridskim, Svetim Naumom Ohridskim i ostalima svetima. Vidimo, dakle, da smo u davnom vremenu imali ovdje vjeru rasprostranjenu i da smo imali svete Božije ugodnike. A najljepše lice svih tih svetih Božijih ljudi je Sveti Jovan Vladimir koji je imao toliku ljubav prema Hristu Gospodu, toliko je bio ispunjen ljubavlju Božijom, istinom Božijom, pravdom, čestitošću, dobrotom, da je bio uvijek spreman da se žrtvuje za Hrista Gospoda. Njegov životni put je stradalan, mnogo stradalan, ali je još više slavan“- besjedio je Mitropolit.
Poučavajući dalje o životu Svetog Jovana Vladimira, Visokopreosvećeni vladika naveo je da je Svetom Jovanu jedino bilo važno da uvijek bude sa Gospodom i da je uvijek bio spreman da strada za Hrista, te ga je Gospod udostojio takvog podviga koji bi se mogao uporediti sa žrtvom Hristovom, jer je stradao kao jagnje Božije, bez ikakve krivice, ali da ga je Bog zato toliko proslavio i opredijelio da njegovo potomstvo ide njegovim putem.
Mitropolit crnogorsko – primorski gospodin Joanikije uputio je molitvu Bogu da kroz sva vremena budemo na putu Hristovom, na putu Njegovih svetih apostola, mučenika i ugodnika među kojima je i Sveti Jovan Vladimir.
„On se sjedinio i kroz vjeru i kroz podvig i kroz ljubav, a naročito svojom žrtvom sa svojim narodom i ostao je u srcu našega naroda kroz sva vremena. A on ima tu blagodat da nas svojim svetim molitvama zastupa pred prestolom Božijim i da silazi među nas, i da nas ukrepljuje, vodi i rukovodi i uvijek izvodi iz svakoga iskušenja. A najvažnije je da izgrađujemo naše spasenje kroz ljubav prema Bogu i ljubav jednih prema drugima“- zaključio je Njegovo visokopreosveštenstvo Arhiepiskop cetinjski Mitropolit crnogorsko – primorski gospodin Joanikije.
Starješina hrama u Baru o. Slobodan Zeković se zahvalio Mitropolitu Joanikiju i Episkopu Pajsiju na blagoslovima, molitvama, ljubavi i učešću u proslavi hramovne slave, kao i sveštenstvu i monaštvu koji su sasluživali.
Lana Ostojić
