Iguman Makarije savinski

Iguman Makarije savinski: Ogovaranja je put smrti. Čovek koji ogovara umro je pre smrti

Ime: 03. 08. 2021 otac Makarije; Opis: "03. 08. 2021_ otac Makarije". Tip: audio/mpeg

U manastiru Savina u Herceg Novom u nedjelju 1. avgusta 2021. godine na praznik Svetog Stefana despota srpskog i prepodobne Evgenije (Lazarević)-carice Milice, Svetu liturgiju je služio iguman ove Svete obitelji jermonah Makarije uz sasluženje jereja Slavka Papića iz Beograda i protojereja Živojina Živkovića iz Banja Luke.

Nakon čitanja začala iz Svetog jevanđelja koje Crkva predlaže na  Šestu nedjelju po prazniku Pedesetnice sabranim vjernicima se riječima liturgijske propovijedi obratio iguman Makarije čiju besjedu prenosimo integralno:

 

“U ime Oca i Sina i Svetoga Duha.

Braćo i sestre, starozavetna knjiga o Jovu, jednom od starozavetnih pravednika koji je poslužio Bogu svim svojim bićem, počinje rečima da Jov beše čovek pravedan pred Bogom, koji nikad svojim mislima nije pohulio na Boga i koji se čuvaše od greha. Većina od nas zna kakvu je tragediju Jov preživeo da bi ga Bog ponovo vratio u još veću slavu i bogatstvo od onih koje je imao na početku. Upravo je ovim rečima satana napao Jova sa svom svojom zlobom, klevetajući ga pred Bogom. Rekao je Bogu da je obišao sva podnebesja (jer je satani data vlast u ovom svetu da muči sve one koji su podložni grehu) i da je našao i video pravednog Jova. Bog je pohvalio Jova rečima rečima: Vide li moga slugu kako je pravedan, kako svim bićem Meni služi i kako se uklanja od greha.

Misao o potrebi uklanjanja čoveka od greha je hrišćanska misao koja će u svetootačkoj literaturi ostati zapisana kao praksa života u podvigu približavanja Carstvu nebeskom. Kasnije će apostol Pavle  ponoviti upravo ove reči kada bude savetovao hrišćanima kako da žive duhovnim životom. Danas smo čuli reči iz poslanice Svetog apostola Pavla: Uklanjajte se od zla, priđite i krenite ka dobru. Potrebna su dva pokreta slobodne volje. Prvi korak je naše okretanje leđa zlu. Taj prvi korak, koji mnogi pokušavaju da ga naprave, samo je samo pola puta do cilja. Drugi korak je naše okretanje ka dobru, što podrazumeva činjenje dobra i da naša dela budu dela dobra. Ovo nije nimalo jednostavno postići, posebno na početku. Čoveku najpre nije dovoljno jasno ni šta je to zlo i kakav to greh živi u njemu. Dok to ne pozna čoveku je potrebno određeno vreme da živi u nastrojenju približavanja Bogu da bi svetlost Hristova, odnosno Sami Bog, ušao u čoveka osvetlivši njegovo unutarnje biće. Tek tada čovek može da ugleda greh koji čini u svojoj okolini, opet ne videći da greh živi u njemu samom. Tek kada vidi da greh živi u njemu, čovek se budi za bežanje i čišćenje od greha i tada počinje istinska borba. Sve dok živi u grehu čovek na njega i navikne. Postoji kod svetih otaca gradacija o stepenima greha gde navika spada u deseti stepen od dvanaest mogućih. Ako se čovek navikne na greh on je već skoro došao do vrhunca greha i teško se može vratiti nazad. Zato je blagočestivi život potreban dugo vremena kako bi čovek prohodao i naučio njime da živi.

Apostol Pavle ide još dublje i naglašava šta znači kada čovek oseti silu blagodati Božije koja silazi na njega dajući mu snagu da čini dobro. Moramo da znamo da mi bez Boga ne možemo činiti ništa dobro. Da bismo činili ovaj drugi deo zapovesti apostola Pavla, tu biblijsku zapovest živoga Boga, mi moramo imati silu za činjenje tog dobra a jedino dobro jeste Sam Gospod Isus Hristos. Dakle, dobro možemo činiti samo kroz Boga i u Bogu. Van Njega naše dobro neće biti dobro.

Kakvi su to unutarnji osećaji koje mormo da prepoznamo da bismo znali da hodimo u dobru i da nismo u obmani ili prelesti da smo mi nekakvi lažni pravednici? Kako da to prepoznamo? Pre svega da bi se greh ostavio on mora da se zamrzi. Oci kažu da teka kada zamrziš greh istom snagom koliko si voleo strast, koliko si bio ispunjen revnošću da je ispunjavaš, bićeš sposoban da se boriš protiv njega. Bilo da je  u pitanju vidljiva ili nevidljiva strast, tek kada se zagledamo u sebe videćemo bezbroj grehova u nama samima, i nema razlike da li su vidljivi ili nevidljivi ali videćemo da ih ima bezbroj. Čovek dok god živi u grehu nema zajednicu sa Bogom. Nemojmo se obmanjivati da smo sa Bogom ako činimo greh. Ako padamo u zavist, u mržnju, ogovaranje, ako ubijamo decu abortusima, mi nismo u zajednici sa Bogom jer činimo greh. Potrebno je da i naša dela budu dela svetosti koja se uselila u nas. Apostol Pavle zato i  kaže: Pomozite svetima koji su u toj crkvenoj zajednici. Zašto kaže Svetima? On govori o stanju u kome treba da se nalaze verni koji su u crkvi, o stanju svetosti, o stanju prisustva živoga Boga među ljudima koje donosi istinsku radost i slobodu od greha. Slobodu od zavisti, od mržnje, od pakosti…

Osnovne dve demonske karakteristike su zloba i zavist. Zloba zato što đavo, znajući da je osuđen na večne muke, pati dok gleda čoveka koji se približava Bogu, oslobađajući se od greha i idući u večni, anđeoski život, postajući sin, usinovljen Bogu kroz blagodat Njegovu. Zato đavo usmerava zlobu i zavist ka čoveku kako bi i njega odvukao u večne muke. Đavo to radi sa velikom revnpšću goneći i čoveka da radi to isto.

Teško vama ako ne shvatite ako ste pali i padate u zavist i zlobu. Ako uhvatite sebe u ogovaranju znajte da služite đavolu, da ne služite Bogu. I nemojte da lažete sebe. Nikada! Onaj koji  sebe bude obmanjivao nikad se sa Bogom neće ni susresti. Pokajanje i praštanje je način da se čovek vrati Bogu. Oprostimo, pre svega, jedni drugima a onda će, po Svetom Jevanđelju, i Bog oprostiti nama. Onaj koji ne oprašta i nema oproštaja nikada neće ni dobiti oproštaj niti osetiti živoga Boga. S druge strane, opraštanje donosi mir i radost, donoseći ljubav Božiju među ljude i u svaku zajednicu. Takva ljubav i takav mir lako se prepoznaju jer tek takav čovek postaje istinski slobodan da voli drugog a ne da ogovara ili, ne daj Bože, uradi nešto još teže. Moramo da zapamtimo da je put ogovaranja put smrti i da je čovek koji ogovara umro pre nego što je umro, ali ne u smislu vaskrsenja jer takav neće vaskrsnuti nikada, zato što nema zajednicu sa Bogom. Zapitajmo se kako mi to živimo i koje je naše unutarnje nastrojenje. Da li nas interesuje šta ko od komšija i prijatelja radi, šta se radi u Crkvi, da bi govorili drugima o tome, da bi ogovarali? To je sramno! Za hrišćanina je sramno da ogovara! Pravi hrišćanin treba da se bavi svojim gresima.

Ipak, o svojoj sudbini svako će odlučiti sam za sebe. Zato dobro obratimo pažnju gde se nalazimo jer jednoga dana, koji niko neće moći da izbegne, daćemo ogovor živome Bogu za svaku našu misao a ne samo za dela, već i za pogrešnu misao. Zato je potrebno uložiti dužnu pažnju ako želimo da se spasemo i da, ako već dolazimo o Crkvu, naš dolazak ne bude uzaludan. Da ne bude da sve što smo radili bude besplodno.

Ići za Hristom nije lako. Treba raspeti svoje telo, svoju dušu i čitavog sebe u ovome svetu. Istinski hrišćanin ne uživa u slastima ovoga sveta, on se udaljava od njih Hrista radi. Udaljava se da bi zadobio nešto veće.

Zato, braćo i sestre, obratimo pažnju. Sutra slavimo i velikog proroka Iliju Tesvićanina koji je bio veliki revnitelj Božiji, pokazavši nam kako čovek treba da stoji pred Bogom i kavom verom da veruje. Ako ne budemo imali veru Svetog Ilije i mnoštva mučenika i ispovednika koji su svojim životima da pokazali da su dostojni Boga, Bog neće moći da nas spasi na silu ako mi to ne želimo i ako ne budemo pažljivi. Vodimo pažljiv duhovni život. Pazimo na svoje misli. Kajmo se za svoja pogrešna dela i grehe svim svojim srcem i svim svojim bićem, jer ako se ne budemo tako kajali nikada se nećemo moći ni ispraviti. Zato pravljajmo sebe, iznova i iznova, svakog dana i svakog trenutka ne puštajući da to ide kako ide i misleći da će to neko drugi uraditi umesto nas. Svakoga dana i svake večeri mi treba da vidimo šta smo to uradili sa svojim životom danas jer ovo danas, koje smo propustili za ispravljanje sebe, nikada više se neće vratiti. To naše danas je otišlo u večnost a šta smo mi uradili sa svojom dušom za večnost zapitajemo se.

Zato, braćo i sestre, radujući se današnjem prazniku Vaskrsenja Hristovog, proslavljajući velike svetitelje, velikog Svetitelja despota Stefana visokog, caricu Milicu- Evgeniju monahinju, Svetog Serafima Sarovskog čije obretenje moštiju slavimo, pomolimo se njima, trudeći se da i mi budemo njihovi prijatelji u svemu svojim delima, ljubavlju, opraštanjem, molitvom, postom.

Tako ćemo steći večni život i Carstvo Oca Sina i Svetoga Duha. Amin.

                            Priredila: Slobodanka Grdinić