Arhimandrit Sergije (Rekić), iguman manastira Ostrog, održao je večeras, 10. decembra 2022. godine, predavanje na temu ,,Divan je Bog u svetima svojim”, kojim je nastavljen ciklus predavanja u toku Božićnog posta u kripti podgoričkogu Sabornog hrama Hristovog Vaskrsenja, po blagoslovu Visokopreosvećenog Mitropolita crnogorsko-primorskog g. Joanikija.
Sve priusutne u popunjenoj kripti pozdravio je protojerej Nikola Pejović, zablagodarivši svima na prisustvu i izdvojenom vremenu da upravo svojim dolaskom upriliče jedno ovakvo veče. On se ovom prilikom prisjetio riječi blaženopočivšeg Mitropolita Amfilohija koji je rekao da je Bog divan u svemu što je stvorio, kao i u svakom čovjeku kao kruni stvaranja, ali, naročito je divan u svetima svojim:
,,Ove večeri imamo radost i blagoslov da svoje utiske i svoje viđenje i posta i duhovne borbe i života u svetinji Božijoj, podijeli onaj koji je kao na gori preobraženja, na gori Ostroškoj, neprekidno svjedok da je Bog divan, kako je to naš blaženopočivši Mitropolit Amfilohije govorio: Divan je Bog u svemu što je stvorio. U vidljivom i nevidljivom, u svakoj biljci, u svakoj životinji, u svakoj stvari, ali da je tako divan i veličanstven u čovjeku koga je stvorio po liku Svome, a da je najdivniji u svetiteljima svojim. Zaista, da nam Bog ništa drugo nije dao nego Svetog Vasilija Ostroškog ne bismo kao narod i kao ljudi sa ovih prostora imali izgovora pred Bogom za sve što činimo.”
Nakon uvodnih riječi prote Nikole, riječ je uzeo predavač, arhimandrit Sergije (Rekić), iguman manastira Ostrog, koji se u uvodnom dijelu predavanja osvrnuo na svetost kao projavu najdubljeg smirenja, a ne sile, kako se često svetost zna pogrešno tumačiti:
,,Dok čovjek malo bolje ne osjeti svjetlost Božansku u sebi i oko sebe, i ne vidi svoj grijeh, misliš da je svetost neka sila. Da su svetitelji kao što se često u narodu kaže: Nemoj da radiš na tog sveca, on je opasan, on je vratolomija, on lomi vratove. Međutim, to nije svetost, svetost je zapravo najdublje smirenje, najpotpunije sagledavanje svoje grešnosti, svoje nesavršenosti.”
U nastavku je naglasio da ne smijemo dozvoliti da nas obuzme očajanje bez obzira u kakav grijeh smo upali, budući da nas Bog voli:
,,Ko rezultat toga sagledavanja sebe, čovjek projavljuje najsinovskije iskanje od Boga, kao što ište dijete od svoje majke: Gospode prosveti moju tamu, Gospode ispravi moje puteve da budu Tvoji putevi, Gospode daj mi blagodati Duha Tvoga Svetoga da budem razuman, da me ne bi prevario ponovo i ponovo vječiti naš neprijatelj – nečastivi i poigravao se sa mojim strastima i slabostima, poveo me na put propasti iz koga možda neću da se vratim. Treba se svaki dan kajati ma koliko grešili. Nikada ne dozvolite, ma koliko nas prevario puta nečastivi, u kakav god grijeh da nas uvede, nikad ne smijemo dozvoliti da nas obuzme očajanje. Gospod nas voli, Bog je ljubav. Ali, kad je ljubav – budimo ljudi, nemojmo da Ga vrijeđamo! Hajde da se potrudimo da Ga ne vrijeđamo.”
Arhimandrit Sergije je potom podvukao da se svetitelji Božiji prepoznaju kako za života, tako i po upokojenju, po djelima i plodovima života kojeg su živjeli:
,,Svetitelji su ono po blagodati što je Gospod Isus Hristos po prirodi Svojoj. Dakle, svetitelji su bogovi po blagodati Božijoj. Crkva Božija je nebozemni organizam, zajednica Boga i ljudi i onih koji su se predstavili, i nas koji smo sad trenutno ovdje i Svetih anđela i svih Svetih i oni se mole za nas Bogu da ostanemo do kraja sa Bogom. Po djelima njihovim prepoznajete ih. Dakle ljudi su svetitelje prepoznavali i prepoznaju ih po djelima njihovim, po životu. Mnogi su čudotvorili za života, a takođe i po njihovom upokojenju. Svetiteljima se molimo i poštujemo ih, a često na njihovo posredovanje i molbe naš divni Gospod zna da posluša njih koji su Njega slušali.”
Arhimandrit Sergije je potom posebno akcentovao veliki blagoslov koji kao narod uživamo imajući za zaštitnika i pokrovitelja jednog takvog svetitelja i ugodnika Božijeg kakav je Sveti Vasilije Ostroški:
,,Govoreći o svetiteljima, Mi kao narod imamo veliki blagoslov da imamo recimo za pokrovitelja jednog sveca Božijeg kakav je Sveti Vasilije Ostroški. Evo i na ličnom planu, koliko samo puta mi kao bratija manastira nismo znali šta da radimo, u kojoj god teškoj situaciji, nikad nas Sveti Vasilije nije ostavio, uvijek nađe rješenje i način kako da nas izvede na pravi put, kako da i naše promašaje, konkretno moje, ispravlja”.
On je takođe podsjetio da su svetitelji Božiji natopljeni bagodaći Duha Svetoga u kojima se ostvarila u punoći ljubav Božija:
,,Svetitelji Božiji su oni koji su zaista cijelim svojim bićem natopljeni blagodaću Diha Svetoga, u kojima se ostvarila u punoći ljubav Božija i oni tim svojim darom iscjeljuju sve nas i privode nas Onome koji jeste jedini svet, Gospod Isus Hristos – Bogočovjek i privode nas jedne drugima tako zajedno ovako nesavršeni kakvi jesmo ostanemo do kraja ovozemaljskog života vjerni ispovjednici vjere u živoga Boga našeg.”
Nakon riječi arhimandrita Sergija, protojerej Nikola Pejović, domaćin ove večeri, postavio je pitanje koje dira u razliku i nijansu između svetitelja i idola:
,,Želio bih da iskoristim ovu priliku da Vas upitam za jedno razmišljanje koje je čini mi se važno sa duhovne strane, jer Hristos nam kaže u Jevanđelju: Da nisam govorio, da nisam činio čuda ne bi grijeha imali i ta čuda svetitelja su prisustvo vidljivo nevidljivog Hrista koji živi i koji će sa nama biti do kraja svijeta i vijeka. Isto tako, apostol Pavle nas upozorava da čuda dolaze od vjere, a ne vjera od čuda. Čuda dakle mogu biti i duhovna zamka, da čovjek sav svoj duhovni život svede na to da mu se desi čudo, smatrajući da je to jedan od ciljeva našeg života u Crkvi i time od svetitelja koji su obitalište Duha Svetoga i blagodati Božije naprave idola. A to je onda na neki način degradacija i Jevanđelja i Hristovog učenja i Crkve. Koja je razlika tu između svetitelja i idola?”
Arhimandrit Sergej je potom podsjetio da su čuda zapravo nužnost kada nema drugog načina da nas Gospod uvjeri u realnost Jevanđelja:
,,Prije svega mi u svecu ne vidimo idola, nego kad se molimo i klanjamo svetitelju, mi se njemu obraćamo da nas on molitveno zastupa pred živim Bogom. Jer kakvi su svetitelji? Oni imaju drugačiju stvarnost, realnost u Carstvu nebeskom. Oni posreduju pred prestolom Božijim za nas.”
Potom je podvukao da su svetitelji ti koji zapravo ličnosno i slobodno nas zastupaju pred živim Bogom:
,,Sveti apostol Pavle je govorio da bi više volio da on bude odlučen od spasenja, a da se narod koji mu je povjeren spasi. E, svetitelji imaju takvu ljubav prema nama, njih više boli naša grešnost nego nas same. Njih više boli naš bol nego nas. Ali, oni nisu izvori sile, nego su prenosioci Božije sile, oni su ti koji nas ličnosno i slobodno zastupaju pred živim Bogom. Moleći se svetiteljima, mi se Bogu molimo: Sveti oče Vasilije, moli Biga za nas! – kazuje se u molitvi.”
Iguman ostroški je zaključio da svetitelji imaju veću slobodu pred Gospodom da traže od Njega da se na nas spusti milost i blagodat Božija:
,,Svetitelji su ljudi koji su svojim pravim jevanđelskim životom na sebe privukli blagodat Božiju i takvi su posvjedočeni od Boga i proslavljeni, oni imaju slobodu pred Gospodom veću, da traže od Gospoda za nas i da se na nas spusti milost i blagodat Božija. Nisu svi svetitelji išli po istome tragu, svako je imao svoj put. I mi kad se uzmemo učiti iz primjera svetitelja ne znači da ćemo imitirati, jer čovjek ne treba biti imitator života, imitator svetosti. Svako je specifična ličnost, neponovljiva, kao i naš otisak prsta. Svako je ličnost za sebe, jedinstven i neponovljiv. Tako i svetitelji, svaki je imao neki svoj poseban dar, posebno poslušanje, koje je iznio najbolje što se moglo od čovjeka očekivati”, poručio je naposlijetku arhimandrit Sergije Rekić, iguman manastira Ostrog.
Tekst, foto: Boris Musić
