U subotu, 27. aprila, u organizaciji bratstva Sabornog hrama Hristovog Vaskrsenja u Podgorici, jeromonah Rafailo Boljević, iguman manastira Podmaine, održao je u kripti hrama predavanje na temu „Evo Ženik dolazi“.
,,Svijet koji ima neke druge namjere sa nama, druge planove, druge strategije i na sve njemu raspoložive načine se trudi da nas drži pod kontrolom. A može nas kontrolisati ako nas zavede obmane i odvoji od doma, od Oca našega, ako nas odvoji od ljubavi koja nam se otkri kroz njegovoga Jedinorodnoga Sina koji se iz iste te ljubavi na neizreciv, a opet vrlo opipljiv način javi među nama kao Emanuil, kao Bog sa ljudima, kao Bogočovjek i sa nama je u sve dane pa i u ovaj današnji dan, silom i dejstvom Duha Svetoga, a tu silu i to dejstvo i Njegovo prisustvo kojim se oprisutnjuje i Otac Njegov od koga se on nikad ne razdvaja, jer je jedne suštine, jedne prirode“. – otpočeo je svoje predavanje iguman Rafailo (Boljević).
On je u nastavku akcentovao da je u Crkvi Božijoj sve Božije, te da tu nema nikakvoga odvajanja, čega god se dotaknemo u Crkvi, Hrista se dotičemo:
,,Ali treba znati i treba to ponavljati da je vaistinu Hristos među nama. I Crkva nije ništa drugo, iako se mnogi i trude s obzirom da ne mogu da je potisnu, ne mogu da je eliminišu, ne mogu da je nadmudre, ne mogu da je satru, ne mogu da je pobjede i onda bacaju taj piesak raznoraznih tumačenja i ponuda kako to Crkvu doživljavati i budimo iskreni u tome, nerijetko i uspijevaju. Danas imate jednu nemalu grupu ljudi koja nema ispravan ni doživljaj, a samim tim, ni osjećaj Božijega vrlo realnog prisustva u Crkvi. U Crkvi jeste Njegovo tijelo. Sveti oci baš kada govore Crkva, oni misle na Hrista, Hristos, Crkva, Crkva Hristos. Tu nema nikakvoga odvajanja, čega god se dotakneš u Crkvi Hrista si se dotakao. Uzimajući i blagoslov od sveštenika Gospodnjih, onih otaca i naše braće koje srijećemo gotovo svaki dan – uzimaš Božiji blagoslov“.
Otac Rafailo je podsjetio da je jedina istinska utjeha u Crkvi Božijoj, te da je od suštinskog zanačaja njegovanje molitvene prakse bez koje nema dublje duhovne spoznaje u Crkvi:
,,I budimo jasni da ne bi bilo kakih dilema, jako je bitno precizno adresirati da ne uđeš na neka druga vrata, pogrešna. Jer tamo utjehu nećeš naći, jedina istinska Crkva je Gospodnja Crkva – jedna Sveta Saborna i Apostolska. Da vas podsjetim zapravo na jedan praktičan metod, koji je vrlo bitan u hvatanju signala blagodati Duha Svetoga, preko koje možemo da, izraziću se grubo, ali radi lakšeg razumijevanja – da locirate Hrista, jer u nama postoje čula koja Ga prepoznaju, ali ne sama po sebi, nego prožeta blagodaću Duha Svetoga. To je još od apostolskih vremena. Znači, ne radi se o nekom implantu, koji su neki kaluđeri smislili u nekom desetom, četrnaestom vijeku. To je apostolsko predanje i Bogom dano, bogom blagosloveno, Bogom otkriveno. A ključno je za dostizanje jednog životnog balansa ili svetotajinskog ritma, jer bez te prakse, molitvene prakse, i ako ćemo se možda i naći u prostoru hrama i u zoni svetih tajni, ali nećemo moći, da kažem, punim polućima da udišemo taj svešteni vazduh“.
On je u daljem izlaganju obrazložio da se molitvenim obraćanjem i ispovijedanjem Isusa kao Gospoda i Boga – Duh Sveti pokreće i to ne spolja nego iz sredine bića, iz srca:
,,Imamo, vidite, ovu mogućnost neprestanu. Gdje god da si u kući, na poslu, ma bilo gdje, u bolnici, na putu, dok jedeš, piješ, sjediš, ležiš, u san uranjaš, iz sna se budiš. Ako hoćeš, samo ako hoćeš, imaš mogućnost da uvijek budeš na liniji, na mreži što bi se reklo: ,,Gospode, Isuse Hriste, Sine Božiji, pomiluj me“ – vidite, živi odnos! Na početku dok se ljudi navikavaju, to bude malo suvlje, ali počni da se navikavaš, vrlo brzo ćeš osjetiti nove ukuse. Od kuda? Od tuda što se Duh Sveti, kad čuje da prizivaš ime Isusovo, pa da Ga prizivaš i poštuješ kao Gospoda, Sina Božijeg, On se pokreće, ali vidite, ne spolja nego iz tvoga srca, i pokret, njegov pokret u tvom srcu izaziva tvoje srdačno osjećanje, ali drugačije, kao kad imaš aritmiju, pa iz tvog srca idu promjene. Tako i ovdje, Duh sveti iz dubina srca čuje to prizivanje. Ovo vam je dogmat, vidite, nije da se odmah ogradimo moje neko iskustvo, pa vam ja predlažem ovu kombinaciju. Ovo je dogmat, i za ovoga stoje, recimo, sveti Grigorije Sinait, a to je lik koji se ne ispituje, kome se vjeruje“.
,,Najdublji vid zajedničarenja koji postižemo u svijetu jeste u Svetoj Tajni Pričešća. Ništa dublje od toga ne postoji. A onda u našem zagrljaju ima mjesta za svakoga. Čak i za neprijatelje – kako ćemo pjevati i u stihirama Pashe, kad izgrlimo bližnje pojući Hristu Vaskrslome, pa kaže tamo sveti Jovan Damaskin u jednom trenutku, kako je to moćno – obrće se i prema neprijateljima i kaže: ,,Dođi ovamo da te zagrlim!“ Jer prosto Hristos Vaskrse iz mrtvih, prosto nema više neprijateljstva. Mogu ja ostati neprijatelj u tvojim očima, ali ti u mojim to više ne možeš biti“. – poručio je na kraju iguman Rafailo Boljević.
Boris Musić
Video: Darko Radunović
