Jeromonah Rafailo (Boljević), iguman manastira Podmaine, sinoć, 12. juna, na temeljima drevne Duklje, održao je predavanje na temu ”Ima li nade?“.
Organizator događaja je parohija rogamsko-piperska, a moderator večeri bio je sveštenik Vladimir Milunović.
Iguman podmainski Rafailo kazao je da ima onih koji misle da ima nade mimo Nade, pa su pomalo i uporni u tom iščekivanju i redovno nezadovoljni, razočarani, ljuti jer se te nade ne ostvaruju i onda projavljuju svoje nezadovoljstvo na različite načine:
„Svi očekuju i vjeruju da ima nade. Međutim, Crkva Hristova, iako surovo, ali odanosti istine radi, tvrdi da nema nade i da je ne može biti i da je neće biti mimo onoga koji jeste Nada naša. Na kraju naših svetih bogosluženja, u kojima se naša nada utvrđuje na temelju vjere nepokolebljive, iz koje klija i sama ljubav, pa onako nasitivši se punoćom života djeca Božija na kraju kratko ali vrlo jasno i vrlo precizno, izražavaju još jednom blagodarnost onome koji jeste Nada naša. Sjetite se na kraju službe kad sveštenoslužitelji, u ime svoje i u ime liturgijske zajednice, izgovaraju sljedeće reči: Slava Tebi, Hriste Bože, nado naša, slava Tebi!“
Mimo Hrista, kako je naglasio iguman, nade ne može biti. Postoje lažne nade, a u skladu sa njima i čitav jedan set lažnih obećanja, lažnih utjeha i na toj laži i na tom lažnom nadanju poslije se kaleme sve druge projave laži – lažna učenja i vjerovanja, lažne vrijednosti, njihovi promoteri, pa onda nezadovoljstva kroz revolucionarne obrte i tako sve u jednom kružnom toku agonije.
„Danas se nalazimo možda u jednoj od posljednjih zavojnica, jer ljudska priroda već iznemogava pod pritiskom beznadežnosti, polako ulazeći u ono najgore što može da nam se desi – u zonu ubitačnog očajanja. Zato je svjedočenje Crkve vazda bilo, kako reče otac Vanja nekada odavde, iz ovih svetih hramova, taj snažni glas, ta gromovita propovijed, da ima nade“, kazao je otac Rafailo i podsjetio na stradanje hrišćana iz prvih vjekova koji su Nadu imali i za nju živote polagali i onda kad ni jedne druge nade nije bilo. To je njima bilo sve: Sve za Hrista, Hrista ni za šta.
Na kraju jeromonah Rafailo (Boljević), iguman manastira Podmaine, poučio je sabrane da kada ispovjedamo našu vjeru kroz Simbol vjere, ispovjedamo prvo vjeru u Oca, pa onda vjeru u Sina, pa onda vjeru u Duha Svetoga, Gospoda, Životvornoga, koji od Oca ishodi, koji se sa Ocem i Sinom zajedno poštuje i zajedno slavi, koji je govorio kroz proroke, pa onda u jednu, svetu, sabornu i apostolsku Crkvu:
„Šta to znači? Ako hoćeš zajednicu sa Svetom Trojicom, ako hoćeš ovu vjeru da imaš i da ona tebe ima, da je živiš i ona da te oživljava, onda Crkve da se držiš, i to jedne, jedine, saborne, apostolske Crkve – pravoslavne. I u njoj sve će ti se otvoriti da vidiš i da znaš i da imaš, i u njoj da čekaš drugi dolazak Gospodnji i život budućeg vijeka. E to je naša Nada. Čemu se nadamo? Skorom dolasku Gospodnjem.“
Potom je uslijedila debata na temu predavanja, koje je održano u okviru duhovne tribine „Katedra Justinijana“ na Duklji.
Vesna Dević
