U manastiru Župa nikšićka na praznik Svetog Amfilohija Ikonijskog, u srijedu 6. decembra, proslavljena je slava paraklisa posvećenog ovom svetitelju.
Svetu liturgiju je služilo sveštenomonaštvo i sveštenstvo Mitropolije crnogorsko-primorske i eparhija: budimljansko-nikšićke, zahumsko-hercegovačke (otac Teofil), raško-prizrenske (bratija manastira Visoki Dečani), zvorničko-tuzlanske (otac Varnava iz manastira Tavna) u molitvenom prisustvu sestrinstva ove svete obitelji, čija je igumanija mati Efimija, i velikog broja vjernika koji su došli da molitveno obilježe praznik Svetog Amfilohija koji je slava paraklisa Župskog manastira i imendan blaženog spomena Mitropolita Amfilohija.
U toku svetog bogosluženja besjedom je sabrani vjerni narod poučio iguman manastira Savina jeromonah Makarije koji je kazao da u Sankt Petersburgu postoji bolnica za djecu u kojoj se i sada nalazi slika četvorogodišnje djevojčice sa lutkom.
,,U vrijeme sovjetske vladavine, dok se Sankt Petersburg zvao Lenjingrad, u njemu se odigrala jedna velika bitka za život, koja je trajala 900 dana, pod opsadom Njemaca. Odigravala se velika drama u kojoj je umro veliki broj ljudi. Umrlo je preko 100.000 djece. Kad se završila opsada, tražeći po stanovima ljude i djecu ostavljene da umru od zime, gladi ili bolesti, u jednom od stanova našli su i četvorodišnju djevojčicu koja je još uvijek davala znake života. Odveli su je u dom gdje su zbrinjavali takvu djecu. Izgledalo je da će djevojčica umrijeti jer, s obzirom šta je sve vidjela i preživjela od straha, zime i ostavljenosti, nije mogla ni da jede, samo je ležala na krevetu, povremeno se grijući kod peći i ništa ne govoreći. Svi su očekivali da će ubrzo umrijeti.
Međutim, jednoga dana čika Kolja, mladi vatrogasac koji je radio u ovom domu, inače invalid, s obzirom da nije imao jednu nogu, uzeo je metlu i od nekog starog, odrpanog, peškira uspio da sašije lutku. Napravio joj je oči, usta, nos, uši i sve što je mogao i prišavši djevojčici Lenočki rekao: – Lenočka, ova lutka je gladna, ostavljena, nema roditelje, hladno joj je. Ti moraš da se brineš o njoj, inače će ona umrijeti.
I šta se dogodilo?
Kad je Lenočka uzela lutku i počela da brine o njoj, počela je da se brine i sama o sebi. Hraneći lutku počela je i sama da jede. Počela je da razgovara sa lutkom, da je tješi, govoreći joj kako treba da jede da ne treba da se plaši. Vraćajući se polako i sama u život, nastavila je da živi i doživjela osamdeset dvije godine. Radila je kao medicinska sestra, a za sobom je ostavila potomstvo.
Gdje je Bog u ovoj priči?
Bog je u životu za drugoga. Svjedok toga je mala Lenočka koja je umirala dok je bila okrenuta sebi i zatvorena. Onog trenutka kada se okrenula ka Bogu i bližnjem otvorila se i njena duša da pomogne drugom. Ona je počela da živi, da oživljava, jer je naš Bog – Bog života, a ne bog smrti.
Naš Bog je i došao na ovu zemlju da bi otvorio i podsjetio naše duše, vraćajući nas u stanje u kakvom nas je i stvorio po liku i podobiju Svome, gdje čovjek. Bog nam je dao život, dušu živu, usadio u čovjeka onaj dah životni, da bi čovjek bio spreman da živi za vječnost za šta ga je Bog i stvorio. Ova misao i naš život najprije se ostvaruju u zajednici jer je čovjeku najteže da se otvori i da počne da živi za drugog, što je, u stvari, jedino život.
Onaj koji se zatvori u sebe, u svoj egoizam, u samoljublje, taj umire. Samo onaj čovjek koji pruža ruke ka drugome, pruža ruke da služi po zapovijesti Gospodnjoj da onaj koji želi da bude prvi treba svima da služi.
Samo onaj čovjek koji je spreman da svima služi ima život u sebi. Naš Gospod je taj život koji je u nama. Carstvo Božije unutra je, u nama, u našoj duši, u našem srcu. Gospod, živi Bog, je i došao na ovu zemlju da ponovo obnovi svoje stvorenje, oživljavajući Život koji je stvorio u čovjeku, jer je On sam taj Put, Istina i Život. Pružajući se ka drugome mi, u stvari, oživljavamo Boga u sebi, oživljujući sami sebe i potvrđujući svoje postojanje u onom naznačenju kako nas je Gospod i stvorio da živimo u vječnosti sa Njim. Njegov dolazak na zemlju, smisao domostroja spasenja je u tome da Gospod ponovo oživi čovjeka, da se čovjek sjedini zajedno sa Bogom u ljubavi posle strašnoga pada u raju, da čovjek postane savječan u ljubavi i blagodati Božijoj živeći u vječnosti u zajednici sa Njim i sa svakim čovjekom koji dolazi na ovaj svijet. Zato nam je Bog pokazao put. Cijelo Sveto jevanđelje je put i pokazatelj kako da oživimo. Ljubav podrazumijevanja pružanje ka drugom, pružanje ka vječnosti i ka služenju drugom, kroz koje se čovjek otvara, postajući istiniti Bog po blagodati i onaj u koga je Bog udahnuo Duh Svoj, postajući duša živa pri stvaranju.
Sav smisao našeg života je da, na takav, način oživimo kao što je oživjela i mala Lenočka, počevši da služi i da se brine o drugome, jednom riječju, počevši da voli drugoga. Kad počnemo da volimo drugoga, mi tada i živimo za njega, ostvarujući svoje postojanje u ovom životu i svijetu. Otvarajući se za Boga i za vječnost, mi tada osjećamo već ovdje na zemlji vječni život i Carstvo nebesko živeći u vječnosti sa Ocem, Sinom i Svetim Duhom, sada i uvijek i u vijekove vijekova. Amin“, kazao je otac Makarije u besjedi u manastiru Župa nikšićka.
Izvor: Srpska RTV
