U prepunoj kripti Sabornog hrama Hristovog Vaskrsenja u Podgorici, visokoprepodobni arhimandrit Jefrem, iguman Svete velike carske lavre manastira Vatoped sa Svete Gore Atonske, održao je duhovno predavanje koje je sabralo veliki broj sveštenstva, monaštva i vjernog naroda Božijeg.
Ovom blagoslovenom sabranju prisustvovali su Njegova Svetost Arhiepiskop pećki, Mitropolit beogradsko-karlovački i Patrijarh srpski g. Porfirije, Njegovo Visokopreosveštenstvo Arhiepiskop cetinjski i Mitropolit crnogorsko-primorski g. Joanikije, Njegovo Visokopreosveštenstvo Arhiepiskop sidnejsko-velingtonski i Mitropolit australijsko-novozelandski g. Siluan, Njegovo Preosveštenstvo Episkop dioklijski g. Pajsije, kao i predstavnici državnog i diplomatskog kora.
Ovom sabranju prethodio je i pomen blaženopočivšem Mitropolitu Amfilohiju koji je odslužio visokoprepodobni arhimandrit Jefrem, uz prisustvo arhijereja i vjernog naroda, u paraklisu Svetog Amfilohija Ikonijskog u kripti Hrama.
Sabrane je na početku pozdravio protojerej Nikola Pejović, starješina Sabornog hrama Hristovog Vaskrsenja, koji je izrazio radost zbog dolaska Njegove Svetosti Patrijarha srpskog g. Porfirija i arhimandrita Jefrema u Podgoricu, ističući da se blagoslov Pojasa Presvete Bogorodice, koji je ovih dana donijet u Beograd, osjeća i u glavnom gradu Crne Gore.
„Sve ljudske riječi su nemoćne da izraze veliku radost koju Srpska Crkva osjeća ovih dana od kada je Pojas Presvete Bogorodice došao u prestoni grad Beograd. A Podgorica je isto tako prisutna”, kazao je otac Nikola, podsjetivši na grupu vjernika iz Podgorice koji su u Hramu Svetog Save strpljivo čekali osam sati da se poklone ovoj velikoj svetinji.
Pozdravljajući Patrijarha, arhijereje, sveštenstvo, monaštvo i vjerni narod, protojerej Nikola Pejović je naglasio da se dolaskom Njegove Svetosti i igumana Jefrema „u svoj svojoj punoći osjeća blagoslov” ovog molitvenog i duhovnog sabranja.
Obraćajući se sabranima, arhimandrit Jefrem je kazao da prvi put boravi u Podgorici, blagodareći Bogu što mu je to omogućeno.
„Da znate jednu stvar: naša Crkva kroz vjekove bezgrešno putuje. I nikada ne dijeli svoju punoću na klirike i laike. Ali na šta ih ona dijeli? Dijeli ih na dvije grupe: na prosvećene i pomračene. I zbog toga je upravo blagosloveno ovo sabranje”, poručio je iguman Vatopeda.
On je naglasio da svaki član Crkve treba da žudi za Hristom, a da se ta žeđ prepoznaje u želji čovjeka da sluša riječ Božiju.
„Svi mi kao članovi Crkve treba da žudimo, da želimo Hrista. Koja je potvrda da mi za Njim žudimo i da Ga žarko želimo? Ta potvrda je da smo žedni i da žudimo za Njegovom riječju”, kazao je arhimandrit Jefrem.
U nastavku predavanja, vatopedski iguman je ispričao potresan primjer mladića Panajotisa, studenta u Londonu, koji je, iako nezainteresovan za Crkvu, po molbi rođaka, otišao u manastir Svetog Jovana Krstitelja u Eseksu. Tamo je susreo Svetog Sofronija Esekškog, koji ga je blagoslovio riječima: „Gospod da je sa tobom, dijete moje.” Te riječi su, kako je naveo arhimandrit Jefrem, duboko potresle mladića, koji je odmah počeo da plače i da se prvi put u životu moli.
„Jednu riječ mi je rekao: Gospod da je sa tobom. I odmah sam počeo da plačem, i to mnogo časova. Plakao sam toliko koliko cijelog života nisam plakao”, naveo je arhimandrit Jefrem svjedočenje mladića, dodajući da je duhovnik kome se on kasnije obratio prepoznao da je starac Sofronije bio čovjek pun blagodati Božije.
Iz tog primjera, iguman Jefrem je izveo pouku da je prizvanje svakog monaha, sveštenika i hrišćanina da njegovo prisustvo, riječ bude nadahnuće drugima.
Govoreći o monaškom životu, arhimandrit Jefrem je naročito naglasio potpuno predavanje Hristu, podsjećajući da Gospod ne traži od čovjeka ljubav radi Sebe i da bi uzeo sve, nego radi darivanja punoće života.
„Hristos traži od nas da se u potpunosti posvetimo Njemu. Jedan mlađi monah je pitao: zar nije neka vrsta suvišnosti to što Hristos traži da Ga volimo više od svih drugih? A starac mu je odgovorio: On to ne traži da bi uzeo sve, nego da bi nam dao sve”, kazao je arhimandrit Jefrem.
Kao temeljne monaške vrline, iguman Vatopeda je izdvojio stranstvovanje, poslušanje i odricanje od svoje volje. Posebno je govorio o poslušanju kao putu duhovne terapije, ukazujući da čovjekovo samoljublje rađa otpor, gnjev, odbojnost i tugu.
„Naša volja, u stvari, održava prvenstveno naše samoljublje. A da znate, samoljublje je jedna jaka strast koja nam stvara otpor. Stvara u nama gnjev, odbojnost, žalost i tugu. Draga braćo, niko od nas ne treba da ima bilo kakvu žalost niti primjedbu prema drugom bratu. Samo za jednu stvar treba da ima primjedbu — na samoga sebe”, poručio je arhimandrit Jefrem.
On je podsjetio i na riječi blaženopočivšeg starca Josifa da je monah koji ima primjedbu i tugu „duhovno bolestan”, te naglasio da se odsijecanjem svoje volje otvara prostor za djelovanje blagodati Božije.
„Dajte sve da se odreknete, da odsijecate svoju volju. Jer samo na taj način će uspjeti duhovna terapija”, kazao je vatopedski iguman.
Govoreći o pokajanju, arhimandrit Jefrem je istakao da plač o kome govori pravoslavno duhovno predanje nije psihološka potištenost, nego dar Božiji.
„Taj plač nije neka vrsta melanholije niti depresije, nego je dar božanski. Ta tuga i plač koji dolaze od Hrista stvaraju jednu neizrecivu utjehu”, kazao je on.
Ukazujući na značaj molitve, iguman Jefrem je naveo riječi Svetog Jovana Zlatoustog: „Ako hoćeš da razumiješ koliko neko ljubi Boga, nemoj da ga pitaš direktno. Pitaj ga, usput, koliko se vremena moliš? I razumjećeš koliko voli Boga.”
Posebno mjesto u predavanju zauzela je pouka o poslušanju duhovniku i starcu. Arhimandrit Jefrem je podsjetio na riječi Svetog Jefrema Katunakijskog da su „starci vidljivi bogovi”, jer se kroz njih, po blagodati Božijoj, otkriva volja Božija.
Navodeći primjer Svetog Jefrema Katunakijskog, iguman Vatopeda je ispričao kako je ovaj veliki podvižnik jednom izgubio blagodatnu molitvu zato što nije odmah ispunio poslušanje koje mu je bilo dato.
„Ako hoćete da imate blagodat Božiju, ako hoćete da nađete blagoslov Božiji, nemojte nikada da se rukovodite samo logikom. Monah može sa smirenjem da kaže svoje mišljenje. Ali ako starac odbije njegovo mišljenje, a on se rastuži, onda je duhovno bolestan”, naglasio je arhimandrit Jefrem.
Govoreći o Svetoj liturgiji, arhimandrit Jefrem je naveo svjedočanstvo o starcu Josifu, koji više od trideset godina nije pristupao Svetom pričešću bez suza.
„Kada sveštenik kaže: Blagosloveno Carstvo Oca i Sina i Svetoga Duha, otvara mi se jedan prostor i objašnjava mi se kenoza, poniženje Boga Logosa. I svaki put na drugačiji način”, prenio je arhimandrit Jefrem riječi starca Josifa.
U završnom dijelu predavanja on je podsjetio da je monaštvo veliki dar Božiji, ali i priziv ka savršenstvu, poslušanju i neprestanom duhovnom bdenju.
„Zbog toga, braćo mi monasi, nas očekuje i treba da težimo savršenstvu: ‘Savršeni budite kao što je savršen Otac vaš nebeski.’ Treba da sledujemo našim ocima, da se pokoravamo i da sledujemo svojim starcima”, kazao je arhimandrit Jefrem.
Vraćajući se na primjer Svetog Sofronija Eseškog, vatopedski iguman je naglasio da čovjek koji istinski ljubi Hrista postaje živo svjedočanstvo Jevanđelja.
„Naša riječ, naše prisustvo, naš um, naša pojava — da uvijek budu izvor nadahnuća za svakog čovjeka. Samo ako Hrista volimo, naš pogled, naš pokret biće svjedočanstvo o Isusu Hristu koje će se razlivati u srcima svih ljudi koji nas okružuju”, poručio je arhimandrit Jefrem.
Na kraju ovog dijela izlaganja, podsjetio je i na riječi Svetog Serafima Sarovskog:
„Steci mir u srcu svome, mir Hristov. A koji je mir Hristov? Hristos je naš mir. I tada će, bez da to shvatiš, oni koji ti budu prilazili i koji budu blizu tebe, pronaći i oni mir Hristov.”
Nakon izlaganja arhimandrita Jefrema, Njegovo visokopreosveštenstvo Arhiepiskop cetinjski i Mitropolit crnogorsko-primorski g. Joanikije, koristeći priliku da od svetogorskog igumana čuje još koju riječ o duhovnom predanju Svetog Josifa Isihaste, postavio je pitanje koje donosimo u cjelosti:
„Vaša Svetosti, dozvolite kratko samo da iskoristimo priliku, ali ipak i da se ograničimo, pošto ne bismo željeli da goste premnogo opteretimo.
Ovo danas što smo imali bilo je izuzetno, ali ja bih samo jedno kratko pitanje. Pošto nam je naš dragi u Hristu brat, iguman Jefrem, tako lijepo govorio o duhovnom iskustvu. To je originalno duhovno iskustvo, izvorno, koliko mi vidimo, koje je naslijedio od starih Svetogoraca. Ali ja bih želio da nam kaže nešto što posebno karakteriše duhovnost starca Josifa Isihaste i njegovih učenika. Pošto vidimo da je njihova uloga u obnovi duhovnosti na Svetoj Gori ogromna, nama koji smo nešto čitali o tome uvijek je to nekako dosta tajanstveno. Ali pošto, kako da kažemo, meni se čini da je otac Jefrem duhovni unuk starca Josifa, vrlo često blagodat sa duhovnog djeda prelazi na unuka, isto kao i na sina. Da kaže nekoliko riječi o duhovnoj porodici, duhovnom srodstvu, duhovnoj djeci starca Josifa i o njihovoj ulozi u obnovi svetogorske, odnosno pravoslavne duhovnosti.”
Odgovarajući na pitanje Mitropolita Joanikija, arhimandrit Jefrem je istakao da je duhovno nasljeđe Svetog Josifa Isihaste, kao i njegovih učenika, obilježeno prije svega poslušanjem, neprestanom molitvom i Svetom liturgijom.
„Naš deda, Sveti Josif Isihasta, i naš starac Josif, koji je bio jedan od prvih njegovih poslušnika i nosio ime svoga dede, imali su dvije stvari: poslušanje i radost slušanja riječi Božije. Zato je stalno govorio: poslušanje i neprestana molitva”, kazao je arhimandrit Jefrem.
On je naglasio da se Sveti Josif Isihasta smatra obnoviteljem savremenog monaškog života upravo zato što je ponovo vratio neprestanu molitvu u središte svetogorskog podviga.
„Mogli bismo da kažemo da su tri glavne stvari koje je starac Josif donio: poslušanje, molitva i Liturgija. To je jako važno”, kazao je iguman Vatopeda.
Govoreći o Svetoj liturgiji, arhimandrit Jefrem je podsjetio i na riječi Prepodobnog Justina Ćelijskog, koji je, kada su ga sestre pozivale u manastir zbog progona, rekao: „Doći ću pod jednim uslovom — da mi dozvolite da služim svaki dan.”
„To je suština”, naglasio je arhimandrit Jefrem, dodajući da srce mora biti potpuno mirno i slobodno od svega prolaznog da bi moglo da osjeti blagodat Svete liturgije.
„Srce mora biti u potpunosti mirno, da se nikada ne lijepi za srce jednoga monaha ništa što je ovozemaljsko, ništa što je prolazno i ono što nas udaljuje od Boga”, poručio je on.
Na kraju, Njegovo visokopreosveštenstvo Mitropolit Joanikije zablagodario je arhimandritu Jefremu na duhovnim poukama, ističući da je njegovo slovo bilo podsticaj za istrajniji podvig, više pokajanja i snažniju borbu sa sopstvenim slabostima.
„Treba da imamo volje, da imamo strpljenja. Sada smo se napojili i uputili kako treba da činimo. Imamo dosta toga i da pročitamo i da se poučimo. Ja mislim da nam je on dao danas mnogo snage da u onom našem podvigu u kojem već jesmo, budemo mnogo, mnogo bolji i istrajniji, ali i, naravno, da imamo više pokajanja i više da se borimo sa svojim slabostima.
Hvala vam mnogo na Vašoj ljubavi. Hvala, Vaša Svetosti, na blagoslovu i na dolasku, na ljubavi, na trudu, na žrtvi. Nije to sve lako nositi što Vi nosite, ali daće Bog. Bog ima silu, a i Vaša ljubav to zaslužuje — da vas okrepljuje Gospod svojom milošću. A i naše molitve su uvijek sa Vama, kao i Vaše sa nama, koje nam zaista daju snagu. Hvala Vam.” – poručio je Mitropolit Joanikije.
Tekst, foto & video: Boris Musić
Album sa fotografijama
