U majsko-junskom 391. broju „Pravoslavnog misionara“, zvaničnog misionarskog glasila Srpske Pravoslavne Crkve za mlade, objavljen je razgovor sa jeromonahom dr Vladimirom (Palibrkom), sabratom manastira Ostrog, sa kojim je razgovarao katiheta Branislav Ilić, član uređivačkog odbora ovog misionarskog glasila.
*U svetskoj književnosti ima malo pisaca koji su imali tako veliki uticaj na umove ljudi, kao što je to imao Dostojevski. Na početku našeg razgovora, zamolio bih Vas da nam približite značaj Dostojevskog kroz njegova dela?
– Značaj Dostojevskog je u tome, što je on mnoge istorijske događaje predvidio, predosjetio. Mnoge kataklizme koje su se nadvile nad svijetom u XX vijeku, on je umjetnički izobrazio u svojim djelima. Prelazak tradicije ka post-tradiciji, tj. smjenu paradigme premoderna (u čijoj slici svijeta centralno mjesto zauzima Bog) paradigmom moderna (koja na to mjesto umjesto zbačenog Boga postavlja čovjeka) Fjodor Mihajlovič proročkom intuicijom nagovještava i umjetnički ovaploćuje u svom čuvenom „petoknjižju“, posebno u romanu Zli dusi. Svi njegovi romani govore o tome: Ako odstranite Boga, i na njegovo mjesto postavite čovjeka, posledice koje ćete dobiti mogu biti samo apokaliptično-katastrofične. Smrt Boga, koju je 1900 g., provozglasio Niče, nije donijela sobom pojavu nadčovjeka o čemu je maštao autor Vesele nauke. Iz smrti Boga nije nastao život nadčovjeka, već smrt i pogibija čovjeka kao takvog. Na to je upozoravao Dostojevski: Ako nema Boga sve je dozvoljeno. Ako ubijete Boga, kao što su to uradili anti-junaci Dostojevskog u romanu Zli dusi, onda činite da vaše duše postanu poligon za igru demona, a vaš grad, polis, da postane grad-demon, đavolopolis.
*Zbog čega bi savremeni čovek trebalo da čita dela Dostojevskog i njima oplemenjuje svoj život?
– Odgovor je kratak – da bi bio čovjek. Još u svojoj 18 godini, Dostojevski je pisao svome bratu Mihailu: „Čovjek je tajna, ako je budeš odgonetao cijeloga života, ne govori da si izgubio vrijeme. Ja se bavim tom tajnom, jer hoću da budem čovjek“ (pismo iz 1839). Blaženopočivši vladika Atanasije govorio je da je osnovni i ključni problem čitavog Dostojevskog književnog dela – čovjek. Ovog genijalnog ruskog pisca počivši vladika je nazivao „apostolom čovjeka“, upravo zbog toga što je razotkrio bogočovječanski osnov i karakter čovjekovog bića.
*Prepodobni Justin ćelijski je napisao knjigu Filosofija i religija Dostojevskog. Da li ova knjiga svedoči da je Dostojevski učitelj i nadahnitelj i nama savremenih svetitelja?
– Prepodobni Justin Popović je pisao o tome kako je Dostojevski proročki predskazao apokalipsis evropskog čovjeka. Evropska kultura doživljava agoniju, upravo zbog toga što je zidana na „nepogrešivosti“ i autarkičnosti evropskog čovjeka. „Najveći trijumf Dostojevskovog genija, – pisao je prepodobni Justin, – sastoji se u tome, što je on umeo u svojim djelima da učini da se osjeti živi Hristos, što je umeo da Ga uvede među nas, i približivši nam ga, učio nas je da Ga volimo“.
*Pisac je ustima svog lika, starca Zosime, Bibliju nazvao „vajanjem sveta i ljudskih karaktera“. Kako treba shvatiti ove reči?
– U knjizi Braća Karamazov posebna glava je posvećena „O Sv. Pismu u životu starca Zosime“. Tamo nalazimo takve potresne riječi: „Teško narodu, – govori junak, a njegovim ustima i sam pisac, – teško narodu bez riječi Božije“. Riječ Božija, Sveto Pismo je najviši ideal za pojedinačnog čovjeka i narod u cjelini. Dostojevski je znao da ovaj ideal u nekom periodu života za narod može biti nedostižan, ali kao takav on privlači k sebi kao magnet, on ustrojava piramidu ljudskih vrijednosti, on postaje ta privlačna sila i pokretač moralnog progresa, progresa ljubavi u ljudskoj zajednici. Ljubav stvara, tvori, presazdava, ljubav čini da život bude srećan, zato što je samo njoj svojstveno da jednog čovjeka učini vrijednošću za drugog. A upravo Jevanđelje govori o tome da je Bog Ljubav. Opet, sa druge strane, Jevanđelje nam govori kroz primjere pokajanog razbojnika, gonitelja Savla da je Bogu moguće da našu duševnu rugobu i unakaženost grijehom prevaja i izvaja u savršenu ljepotu čovjeka u Hristu.
*Oče Vladimire, da li u delima Dostojevskog nalazimo momente Hristologije?
– Apsolutno. U svom radu ja sam pisao o tome, da kod Dostojevskog mi imamo na djelu Hristofaniju. Javljanje Hrista u njegovim djelima. Hristos je prisutan u svim djelima „petoknjižja“. Čak i u Idiotu, na paradoksalan način, kroz odsutnost Hrista, i junaci i čitalac imaju potrebu za Hristom. Kako je genijalno primjetila Tatjana Kasatkina kada je rekla da u djelima Fjodora Mihajloviča „Bog trči za junacima“. U svom radu Religiozne predstave Tolstoja i Dostojevskog u kontekstu hrišćanskog bogoslovlja, pisao sam o tome, da u romanu Zločin i kazna imamo stvaralački metod hristofanije, koji se javlja na nivou unutrašnjeg, meta-sižea. Ovaj stvaralački metod sebe projavljuje preko dva dejstva božanstvene blagodati: onog koje prosvećuje čoveka da ne bi učinio greh i onog koje priziva čoveka ka pokajanju pošto je učinio greh Format ovog razgovora ne dozvoljava nam da široko proanaliziramo na nivou teksta romana svu tu problematiku. Reći ćemo samo to da Bog na više načina pokušava da zaustavi Raskoljnikova u njegovom grešnom, zločinačkom naumu – prosvećujućim dejstvom blagodati a kada zbog slobode ovaj izvrši stravičan grijeh, onda Bog preko Sonje Marmeladove pokušava grešnika da prizove ka pokajanju – blagodatnim dejstvom koje mu traži način za spasenje pošto je greh učinjen.
*Stiče se utisak da je Dostojevski u središtu svoje misli imao egzistencijalnu hristologiju, jer je on verovao da se čovek patnjom očišćuje. Možemo li ovu istinu uporediti sa poukom Prepodobnog starca Siluana Atonskog, koji kaže: „Drži svoj um u adu i ne očajavaj.“
– Naravno da možemo. U zabilješkama za roman Zločin i kazna mi nailazimo na sledeće riječi: „Nema sreće u komforu; sreća se kupuje stradanjem“. Stradanje, patnja, upravo to predstavlja katarzu za grehovnu dušu. Držati um u adu, znači smireno misliti o sebi da smo zaslužili ad i tamošnje vječne muke, ali ne očajavamo jer znamo da je Naš Bog apsolutna Ljubav kadra doći i do ada i otuda nas izvući. Upravo o tome piše Dostojevski. O ljubavi Božijoj koja dolazi i do najokorelijih njegovih antiheroja. Mnogi se otvaraju za tu ljubav i pronalaze spasenje, takvi kao Dimitrij Karamazov, Raskoljnikov, starac Zosima, drugi opet, čija srca okamenjena gordošću i samoljubljem ne žele da prime ovu ljubav, takvi kao Stavrogin, Kirilov, Petar Verhovenski, Lužin, ostaju zatvoreni u svom samostvorenom paklu.
*Da li ćemo pogrešiti ako kažemo da su dela Dostojevskog satkana od skrivenih citata iz Biblije?
– Romani Dostojevskog su bogati tekstovima u tekstu: citatima, aluzijama, reminiscencijama koji nas upućuju ka djelima ruske i inostrane književnosti. Međutim, bez privlačenja biblijskog teksta nemoguće je razumjeti i pravilno ocijeniti stvaralaštvo ovog pisca u svoj njegovoj punoti, složenosti i originalnosti. U Zločinu i kazni, Zlim dusima, Braći Karamazovima uvedeni su dugački jevanđeljski djelovi. Takvi kao: epizoda sa vaskrsenjem Lazara, sa bjesnovatim iz Gadarinske zemlje, Poslanica Laodikijskoj crkvi, fragment iz epizode Svadbe u Kani Galilejskoj, a takođe ogromna količina direktnih i indirektnih citata iz Svetog Pisma, čija količina je toliko porasla do poslednjeg romana, da u njemu svaka stranica sadrži ove citate.
*Roman Idiot je izvršio veliki uticaj na ljude, u njegovom srcu je nit koja govori o prisustvu Boga u čoveku. Zamolio bih Vas da nas upoznate sa značajem navedenog dela?
– Poznato je da je Dostojevski pristupajući ovom romanu želio da umjetnički predstavi „pozitivno-prekrasnog čovjeka“. Hermeneutika romana Idiot, viđena iz ovog ugla, dakle na osnovu jedne od zabilješki romana, vodi ka tome da se figura glavnog junaka kneza Miškina može sagledati samo u duhu hrišćanske figure par excellence. Takva interpretacija ne dozvoljava da se jedno od ključnih mjesta u romanu pravilno protumači: slika Hansa Holbajna Mlađeg „Mrtvi Hristos u grobu“ koja se nalazi u domu Rogožina. Glavni siže romana Idiot, kako se to nama čini, je u sledećem: opis dejstva sastradalne ljubavi kneza Miškina na putu spasenja duše Nastasje Filipovne od destruktivnih sila ljudskog poročnog svijeta. Ova soteriološka situacija – spasenja čovjeka čovjekom, u romanu je predstavljena umjetničkim sredstvima kao pokušaj barona Minhauzena da svojim rukama čupajući sebe za kosu izvuče samog sebe iz blata. Roman Idiot upravo govori o soteriološkoj tragediji, to jest, o tragediji soteriologije humanističkog karaktera. U svjetlosti jedinog istinitog Spasitelja Bogočovjeka Hrista, svaki drugi „čovjek-spasitelj“ je idol i laž. Slika Hansa Holbajna Mlađeg „Mrtvi Hristos u grobu“ u domu Rogožina predstavlja ništa drugo do idejno jezgro cijele kompozicije svijata romana. To nije Hristos sa studeničkog Raspeća čija mrtvačka usnulost nagovještava skori dolazak vaskrsenja i pobijede nad smrću. Kod Hansa Holbajna sve je podvlastno smrti i procesu truljenja i raspadanja. To je Hristos koji je progutan od strane tanatosa, Bog koji nije uspio da vaskrsne. Ovaj antijevanđeljski, antipredanjski Hristos ne može nikog da spase, jer ne može na koncu samog sebe da spase od smrti. U takvom svijetu u kome Hristos nepovratno umire, u kome On ne vlada, već nad njim i nad svim vlada smrt, dobro (knez Miškin) i ljepota (Nastasja Filipovna) osuđeni su na propast i tragediju. Knez Miškin nije antihrišćanska figura po svojoj motivacionoj usmjerenosti, on je antihrist ne zato što to želi, već zato što to stvara. Dejstvo ljubavi u svijetu koji je ostao bez Hrista, za rezultat i posledicu ima antihrišćanski produkt. „Ja sam dio one sile koja stalno želi zlo, a koje se na kraju često ispostavi kao dobro“, – govori Mefistofeles u Faustu. Ovdje prisustvo Boga u svijetu čini da đavolja, satanska djelatnost može da dovede do dobrih posledica. Dok u realnosti romana Idiot imamo situaciju obrnute perspektive: odsustvo Boga u socijumu proizvodi od dejstva dobra neželjeno zlo. Ovo djelo Dostojevskog upravo govori o tome, šta biva sa svijetom koji je ostao bez Hrista. Apologija tanatosu – tako bismo mogli sažeto i ukratko da opišemo kvintesenciju ovog romana.
*Da li je Dostojevski ideju biblijskog semena uspeo da predstavi kao nezaobilaznu temu istinskog života?
– Zaista, zaista, kažem vam, ako pšenično zrno, pavši na zemlju, ne umre, ostaće samo; a ako umre, doneće mnogo ploda – ove riječi iz Jevanđelja po Jovanu F. M. Dostojevski bira kao epigraf svom romanu Braća Karamazovi. Objavljen 1879–1880, ovaj roman je bio poslednje veliko djelo pisca i koncentrisao je sva konačna razmišljanja Dostojevskog o čovjeku i svijetu. Da razumijemo koncept, da otkrijemo „poruku“ autora, pomaže nam epigraf djela. Šta znače ove riječi Jovana Jevanđeliste? Na prvi pogled, one su paradoksalne – da biste živjeli u potpunosti, morate umrijeti? Međutim, ova apostolova poslanica je, naravno, metaforična. Ovdje se pod smrću podrazumeva ne fizičko, već duhovno umrtvljivanje, smrt koja vodi ponovnom rođenju i obnovi. Kako se ova ideja manifestuje u Braći Karamazov? Tema smrti je ovdje vodeća – radnja je zasnovana na oceubistvu: jedan od četiri sina ubija svog oca Fjodora Pavloviča Karamazova. Međutim, sva četiri brata su umiješana u njegovu smrt – Ivan Karamazov je iznio ideju ubistva, vanbračni sin Fjodora Pavloviča Smerdjakov je to realizovao, a brat Mitja je prihvatio na sebe kaznu. Aljoša Karamazov, koji je najbliži samom piscu, duhovno pati za svakog od svojih najmilijih, trudi se da im olakša sudbinu, uputi ih na pravi put – put Božiji.
Svaki od braće u romanu doživljava sopstvenu duhovnu smrt, ali se sve ne završavaju ponovnim rođenjem. Ličnost Ivana Karamazova je veoma složena i krajnje kontradiktorna. Ovaj lik je ateista, materijalista. On ne može da prihvati svijet kakav jeste, sa nevinim stradanjima miliona ljudi. Zato Ivan mrzi čitavo čovječanstvo, smatra ljude jadnim podlim stvorenjima: „Da bi se čovek voleo, potrebno je da se on sakrije, a čim se pokaže, ljubav je nestala“. Ivanova nevolja je u tome što od ljudi zahtjeva apsolutnu bezgrešnost, pa stoga ne može da prihvati i voli „bližnje svoje“, koji su tako nesavršeni. „Legenda o velikom inkvizitoru“ u potpunosti otkriva njegova racionalna uvjerenja. Tragedija Ivana Karamazova leži u tome što on osjeća potrebu za bliskošću sa ljudima, ogromnu potrebu da voli, ali mu razum o ne dozvoljava. Vjerovanja junaka, zasnovana, po Dostojevskom, na gordosti (Ivan odbacuje Boga i dolazi do zaključka da je „sve dozvoljeno“), dovode ga do duševne bolesti i „susreta“ sa đavolom. Umire, duhovno i fizički, i Smerdjakov, od djetinjstva noseći u duši mržnju i uništenje. Nepriznat od oca, nikad ne znajući ljubav, ovaj nesrećnik, zapravo, živi sam – pokušaj da povrati svoje ljudsko dostojanstvo, da se afirmiše. Međutim, za to bira „đavolje“ načine – nasilje, maltretiranje, i na kraju, ubistvo sopstvenog oca.
Važno je da kada Smerdjakov izvrši ubistvo, Ivan Fjodorovič Karamazov, u stvari, biva saučesnik u ovom zločinu. Između ove braće se uspostavlja veza, ojačana činjenicom da su sve veze sa drugim ljudima prekinute. Dostojevski ponovo potvrđuje ideju koju je već iznio u Zločinu i kazni – kada čovjek zakorači preko života drugog čovjeka i uništi božansko u njemu, u istom trenutku ubija sopstvenu dušu, osuđuje sebe na smrt. Tako je prvi dio epigrafa primjenljiv na Ivana i Smerdjakova – odbacivši Boga, ovi junaci su prekinuli sve veze sa ljudima, ostali su sami. To ih je dovelo do ludila ili smrti (sjećamo se da se Smerdjakov objesio) i nije im dalo šansu za preporod. Ideja o moralnom preporodu kroz „smrt“ – duhovnu i fizičku patnju – povezana je u romanu sa ličnošću Mitje Karamazova. Odlučuje da preuzme krivicu za ubistvo svog oca na sebe, da ode na teški rad kako bi se duševno očistio, iskupio za svoje grijehe i započeo novi život.
Važno je da je ideja o preporodu Dostojevskog najdirektnije povezana sa religijom, sa vjerom u Boga. Samo pravi vjernici će postići spasenje, kaže pisac. U njegovom romanu, Aljoša i Mitja Karamazov su postali takvi ljudi. Ovo uključuje drugi dio epigrafa – „a ako umre, doneće mnogo ploda“. Dakle, epigraf romana Dostojevskog Braća Karamazovi predstavlja koncentraciju idejnog značenja romana, koji govori o mogućnosti moralnog preporoda i spasenja čovjeka kroz njegovo unutrašnje spajanje sa čovječanstvom, kroz prihvatanje i spremnost da se sleduje božanskim istinama.
*U duhu svega rečenog, koja bi bila Vaša poruka čitaocima „Pravoslavnog misionara“?
– Čitajte Dostojevskog, jer u njegovim djelima nalazimo Hrista, kao što je slučaj sa Svetim Pismom.
Razgovor vodio:
Katiheta Branislav Ilić
