U nedjelju 24. marta navršilo se 25 godina od NATO bombardovanja SR Jugoslavije. Prva žrtva je bio Beograđanin Saša Stajić, devetnaestogodišnji vojnik koji je poginuo tokom prve noći bombardovanja, u trenutku kada su na kasarnu ”Milovan Šaranović” u Danilovgradu, gdje se nalazio na redovnom služenju vojnog roka, pale prve bombe.
”Bio sam u centru grada kada su pale bombe, uz jedan vrlo karakterističan zvuk i onaj vatreni rep koji ide iza rakete, koji smo mi lijepo vidjeli na vedrom nebu iznad Danilovgrada. I, kada su pale i kada se cijeli Grad zatresao, kad su se čule te strašne detonacije od kojih su popucala stakla maltene na trećini zgrada i kuća u Danilovgradu, od jačine te eksplozije koja se desila, jer se kasarna nalazi u neposrednoj blizini grada, nastala je ogromna panika u gradu. I sam sam se osjetio na neki način ugroženim, zajedno sa svima koji su tu bili na ulici. Svi su počeli negdje da bježe, da traže sebi sklonište. Kada se sve to smirilo vidjeli smo strašnu pečurku iznad grada, koja se na mjesečini vrlo lijepo vidjela i koja je upućivala na to da je pukla takva jedna strašna bomba koja je zaličila na onu koja je pala na Hirošimu i Nagasaku. Takav je bio izgled tog strašnog dima koji se dizao iznad kasarne”, započinje svoje sjećanje na jednu od 78 strašnih noći NATO bombardovanja SRJ Danilovgrađanin Ivan Bulatović, tada maturant danilovgradske Gimnazije.
Bulatović svjedoči da su NATO bombe na neki način došle kao hladan tuš i otrežnjenje mladim generacijama koje su do tada gotovo slijepo vjerovale u priče o ”primamljivim” zapadnim vrijednostima i obećanom ”raju”.
”Mi smo bili taman izašli iz vremena komunizma i gledali smo na zapadne vrijednosti, pogotovo kao mladi ljudi gledajući stil života na Zapadu, gledajući filmove i serije, nama je svima izgledalo da je to neka zemlja obećana koja samo treba da dođe kod nas i da ćemo mi da živimo u nekakvom izmišljenom raju na zemlji. To je svima nama tako izgledalo. Ja se dobro sjećam naših debata sa profesorima u Gimnaziji kada smo se trudili da im oponiramo u nekakvom kritičkom stavu prema Zapadu. Prvi se toga lijepo sjećam iako sam neko ko je odrastao u Crkvi, ipak je svima nama to izgledalo kao neki daleki ideal, koji mi koji tek izlazimo iz komunizma treba tek da dostignemo. I to se nama, naravno, retorikom političara i svih ostalih javnih ličnosti i serviralo, i nažalost i do danas pojedinima koji loše pamte ili koji su na neki način društveno naivni, to se servira i danas. E tako je taj strašni susret sa surovošću one druge strane, sa nemilosrdnošću nekoga ko se licemjerno predstavlja kao ”milosrdni anđeo”, je bio jedan potres koji je sve nas na neki način promijenio i dao nam da otvorimo oči da to što mi gledamo sa druge strane, dakle tamo na Zapadu, nije nimalo idealno koliko nam se to prije toga činilo. Kasnije, kada sam čitao povijest o Napoleonovim ratovima, njegovom pohodu na Rusiju, tada sam u svojoj glavi napravio neku paralelu sa tom našom mladošću jer je u Rusiji maltene preko stotinu godina od vremena Petra Velikog bio gotovo obogotvoravan Zapad do onog trenutka dok taj Zapad sa svojim strašnim posledicama nije došao na rusku zemlju, sve dok Rusi nisu shvatili da treba da se vrate sebi, svojim korijenima i svome identitetu. E, tog trenutka sam ja shvatio koliko je važno očuvati svoj identitet”, kaže Bulatović.
Prisjećajući se riječi blaženopočivšeg Mitropolita Amfilohija da je upravo taj rat i bombardovanje SRJ otvorilo Pandorinu kutiju stradanja i ratova koji su nakon toga uslijedili, a među njima i oni koje gledamo danas, zaključuje da je jedino Crkva bila ta koja se na razne načine trudila da osvijesti narod u pogledu kompletnih dešavanja, te kaže da javnost i mediji ni tada a ni kasnije, nisu na pravi način rasvijetlili događaje, predstavili dimenziju i posljedice jednog takvog rata.
”Ne samo da nije dovoljno rasvijetljeno, nego nažalost u medijima se često u lažnom i pogrešnom svijetlu govori o tim danima. Evo vidjeli smo ovih dana da postoje ljudi na visokim funkcijama kod nas, u našoj zemlji, oko nas, koji opravdavaju jedan takav zločin i koji kažu da je to nešto što je trebalo da se desi. Nažalost, takav jedan narativ postoji u medijima, a i tada je postojao. Postoji u kontinuitetu”.
Smatra da smo kao narod dužni da se sjećamo stradanja našeg naroda u 20. vijeku, ne samo ovog konkretnog rata, već sjećanja u kontekstu kontinuiteta u stradanju našeg naroda, te da iz toga crpimo pouku.
”Da znamo i da nas obavezuje žrtva onih koji su tada pali. Da ne bi bilo da se zaborave ljudi koji su tada ginuli, a bilo je u tom vremenu velikih heroja koji su bez razmišljanja, sa visokim etičkim idealima svoj život dali za svoj narod i za svoju otadžbinu. I niko od njih nije tada razmišljao šta je politika, kakva je, je li jedan političar dobar a drugi nije, nego je bezuslovno davao svoj život znajući, kako kaže naš pjesnik – šta daje i zašto ga daje. To je, dakle, nešto što sve nas obavezuje”, zaključuje Bulatović u razgovoru za Radio ”Svetigoru”.
