Na osmoj večeri VII Festivala „Ćirilicom“ sinoć je u crkvi Santa Maria in Punta u budvanskom Starom gradu upriličen omaž bosanskohercegovačkom pjesniku Izetu Sarajliću (1930-2002).
Na programu „Slovenske elegije Izeta Sarajlića“ predstavljena je knjiga „Oči kroz koje ću i poslije smrti gledati“ u kojoj su sabrane elegije velikog pjesnika.
Riječ je o zajedničkom izdanju Nove knjige, Kosmos izdavaštva, Međunarodnog centra za mir iz Sarajeva, Štampar Makarija, Hercegovina izdavaštva iz Trebinja, čiji je urednik pjesnik Radomir Uljarević, Sarajlićev prijatelj i glavni i odgovorni urednik Festivala „Ćirilicom“.
Moderatorka večeri Stanka Rađenović Stanojević iz Narodne biblioteke Budve pročitala je tekstove koje je za ovo veče priredio Ibrahim Spahić, bosanskohercegovački književnik, predsjednik i organizator Međunarodnog festivala „Sarajevska Zima“ i dr Ismet Ovčina, direktor Nacionalne i univerzitetske biblioteke Bosne i Hercegovine. Obojica su prethodno najavljeni kao govornici na večeri, nisu iz objektivnih razloga uspjeli da dođu na Festival, ali su poslali tekstove.
Spahić je u svom tekstu naveo da je Sarajlić na sebi svojstven način, poput boema, tragao čitav život za ulicom sa svojim imenom koju nije našao za života i za kojom sada drugi tragaju. Kako je naglasio, pjesnik je zato našao poetski odgovor na životno pitanje koje je sam sebi postavio: „Dok je istorija trajala, šta sam ja radio? Prosto, volio tebe.“
„Kad se otvori njegova kapsula, prostor vremena, plus i minus se poništavaju i ne dodiruju zahvaljujući pjesnicima kakav je bio. Pjesnikove imaginarne baterije uvijek iznova daju energiju novom pjesniku, makar i u ovom vrelom, vrlom svijetu. Kada se sjetim dana u kojem sam izlagao kolaže Prevera i postavljao zastavu sa tekstom njegove „Barbare“ na ranjeni hram knjiga, Vijećnicu i pod kupolom Akademije likovnih umjetnosti u Sarajevu, sjetim se i Izeta, kako srastao sa opuškom od cigare, pažljivo, dim za dimom, nagovara nebo iznad Sarajevo da skloni oblake i da prestane neprekidno razaranje ljudi i njegovog grada. Poslije svega, građani su mjesta stradanja sugrađana obilježili sa ružama. Pisao je Izet svoj dnevnik pjesama, kao svevremeno svjedočanstvo o prostor-vremenu, samo kalendarskom kraju 20. vijeka. „Sarajevska ratna zbirka“, po riječima Izeta, je jedina zbirka koju bi volio da nikada nije napisao. Nagrađen je svim priznanjima svog voljenog grada Sarajeva, i domaćim i međunarodnim nagradama, iza kojih je uvijek bilo priznanje za slobodu izražavanja pjesnika koji je, zajedno sa svojom generacijom, tvorio „Sarajevske dane poezije“, da bi našao „pobratimstvo lica u svemiru“ poput Tina Ujevića“, istakao je Spahić.
Glavni i odgovorni urednik Festivala „Ćirilicom“ i urednik knjige, pjesnik Radomir Uljarević, sa publikom je podijelio da je bio veoma dirnut kada ga je Ibrahim Spahić, u ime Međunarodnog centra za mir, zamolio da po želji Sarajlićeve porodice napravi izbor poezije velikog pjesnika. Prisjećajući se jednog pjesnikovog gostovanja u Budvi, Uljarević je naglasio da je malo ko toliko drugovao u poeziji sa najvećim živim i mrtvim pjesnicima svijeta kao Sarajlić.
„Pomislio sam da bih stvarno želio da napravim svog Sarajlića, koga sam tako volio i prijateljevao sa njim toliko decenija unazad. I mislim da sam napravio jedan izbor koji je ono što je sigurno najvažnije što je Kiko objavio tokom svog života. Kad sam napisao kratak uvodni tekst, ispričao sam priču o tome kada je Izet na Trgu pjesnika bio četiri godine zaredom naš stalni gost. On je jednom prilikom govorio, a odmah je počela da sipi kiša. Ta kiša je bila uporna i jaka, a Izet je rekao „Molim Vas, vi pođite a pjesnik mora da govori, to je njegova obaveza“. Niko nije otišao i mi smo slušali poeziju 45 minuta na kiši. Ja sam zapamtio suze Vesne Parun u Kninu, Zdravka Krstanovića na Kosovu i Izeta Sarajlića ovdje u Budvi. Oni su unaprijed oplakivali žrtve budućeg rata i imali su preodsjećanje vremena koje dolazi. Svi naravno kada pomislimo na te stvari djeluje strašno, ali oni su odista, duboko emotivno pokrenuti, neutješno plakali i to je za mene bila jedna od stvari koje ne umijem da objasnim ni danas. Dakle, on se našao u paklu rata koji je rušio sve njegove antifašističke koncepcije i ispovijedao je ljubav i neutaživu potrebu za ljubavlju kao hljebom nasušnim“, kazao je Uljarević.
O poeziji Izeta Sarajlića govorio je i prof. dr Aleksandar Jerkov koji je evocirao uspomene na svojevrsnu „pjesničku republiku“ i fantastične festivale koji su postojali u bivšoj Jugoslaviji. Sarajlić je, prema profesorovim riječima, davao sarajevsku nijansu duhu jugoslovenske kulture.
„U ovom Radomirovom izboru imate minimum 30 posveta i tu vidite kako pjesnici vode taj dijalog i šta rade. Postoje dvije različite mogućnosti da pjesnici govore o pjesnicima. Jednu svi znamo, to je kada nešto pročitamo i kada se kroz tekst referira drugi pjesnik. Ali, u odnosu između jakih pjesnika koji se upisuju u pamćenje drugih ljudi, postoji trenutak kada kroz nekog pjesnika govori drugi, veliki pjesnik. Meni se čini da je Izet Sarajlić imao jednu crtu da nije samo vodio takav dijalog sa drugima, nego da je bio toliko srećan da su drugi tako dobri i da oni kroz njega govore“, kazao je profesor Jerkov.
Na kraju je pročitano i obraćanje dr Ismeta Ovčine u kojem se osvrnuo na dvije faze Sarajlićevog stvaralaštva – od rata i nakon rata devedesetih.
„Do rata, Kikina poezija privlačila je simpatije svojim intimizmom, običnim i jednostavnim izrazom, ali elegično intoniranim, nastojeći što neposrednije prenijeti melodiju duše i ličnu osjećajnost. Stih koji možda najbolje sažima prvu fazu ogleda se u pjesmi „Na sve spremna budi“ koji glasi: „Jer u stihu se ništa drugo i ne dešava sem ljubavi i vere“. Od rata poetika Sarajlićeve poezije bitno se mijenja i postaje nekom vrstom autentičnog svjedoka teških dešavanja. To su pjesme kratke, gotovo nijeme, bez patetike i sentimentalnosti, pune nevinog čuđenja pred zlom koje je stvarno i koje nikakva poezija ne može obuzdati. U ratu Sarajlić izdaje zbirku „Sarajevska ratna zbirka“, a neposredno nakon rata „Knjigu oproštaja“, koja je posvećena onima od kojih se pjesnik oprašta, ali i svima koji su se bez pozdrava u ratu oprostili jedni od drugih, birajući nacije iznad prijateljstva. Kiko Sarajlić nije kao mnogi potpao pod žezlo mržnje. On ne osporava ideologijom, nego, u maniru pravih pjesnika emocijom i univerzalnom etikom. To potvrđuje i Sarajlićev karakter i prije rata koji je bio poprilično buntovnički, u smislu suprotstavljanja svim strukturama koje iziskuju slijepu poslušnost“, naveo je dr Ovčina.
Tokom večeri mladi glumac Lazar Nikolić recitovao je Sarajlićeve pjesme „Sivi vikend“, „Posveta“, „Tamara“, „Sarajevo“ i druge, dok su na promociji prikazane i video snimci recitacija pokojnog pjesnika.
Izet Kiko Sarajlić je bio bosanskohercegovački istoričar filozofije, esejista, prevodilac i pjesnik. Rođen je 1930. u Doboju, djetinjstvo je proveo u Trebinju i Dubrovniku, a 1945. se nastanjuje u Sarajevu gdje će ostati do kraja života 2002. godine. U svijet jugoslovenske poezije ulazi kao devetnaestogodišnjak zbirkom „U susretu“.
Bio je član Akademije nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine i Udruženja intelektualaca „Krug 99“. Objavio je više od 30 knjiga poezije, neke od njih prevedene su na 15 jezika. Niko nije toliko uticao na savremeno bosanskohercegovačko pjesništvo kao Izet Sarajlić.
Program sedmog Festivala „Ćirilicom“ biće nastavljen večeras od 21 sat kada će na trgu između crkava u Starom gradu biti upriličen okrugli sto „Kultura i modeli pomirenja“. Učestvuju: Božena Jelušić, Miša Đurković, Siniša Jelušić i Aleksandar Jerkov.
Festival je na programu do 13. septembra, u organizaciji Narodne biblioteke Budve i Udruženja izdavača i knjižara Crne Gore, uz pokroviteljstvo Turističke organizacije opštine Budva.
PR Služba Festivala „Ćirilicom“
