Na praznik Svetog mučenika kneza Lazara i Svetih srpskih mučenika – Vidovdan, u Sabornom hramu Sv. Jovana Vladimira u Baru služena je Sveta liturgija, kojom je načalstvovao otac Zoran Bubanja, paroh bjelopoljski. Sasluživali su protojerej-stavrofor Slobodan Zeković, protojereji Ljubomir Jovanović i Mladen Tomović, jerej Aleksandar Orlandić i jerej Pavle Božović, paroh podgorički.
Odeljak iz Apostola je pročitao mladi prizrenski bogoslov Nikola Zeković, a začalo iz Svetog jevanđelja otac Zoran.
Nadahnutim pastirskim slovom sabranima se obratio otac Pavle Božović, koji je podsjetio da je današnji praznik prvo posvećen, i svojim imenom, Svetom mučeniku Vidu, koji se slavi u svim hrišćanskim narodima i tradicionalnim hrišćanskim crkvama, ali da se nigdje u svijetu ne slavi tako lijepo, veličanstveno i emotivno kao što se slavi u srpskom narodu.
“To je zato što je toj velikomučeničkoj litiji, u kojoj se pored Svetog mučenika Vita nalazi Sveti Dimitrije i Sveti Đorđe, i svi oni mučenici koji su postradali za vrijeme cara Dioklecijana, naš narod na ovaj dan pridodao cijelu jednu generaciju, cijelo jedno pokoljenje mučenika, predvođenu Svetim knezom Lazarem, kojeg je narod upravo zbog svog opredeljenja da se pridruži toj litiji posthumno krunisao i carskom krunom.”
Ocijenio je da je za naš narod Vidovdan, Kosovska bitka, više od jednog običnog istorijskog događaja te da je on nadahnjivao naš narod i sve ono dobro što je stvarao kroz vjekove poslije tog veličanstvenog događaja. Naš mali narod je stao na put velikoj Otomanskoj imperiji, koja je mljela sve pred sobom.
“I žrtva je bila velika, žrtva je bila dostojna Hristovog imena. Veliki broj naših vojnika, vitezova, velikaša, pa i sam knez Lazar, postradali su u ovoj bici, ali su se i dostojno branili”, besjedio je o. Pavle, podsjetivši da je ovo jedina bitka u istoriji Osmanskog carstva u kojoj je poginuo njihov sultan.
No, uprkos svoj veličini ove bitke i njenom značaju za našu kulturu, za našu civilizaciju, uprkos tome što je ova bitka nadahnjivala sve od Svetog despota Stefana preko narodnih pjevača, preko Lovćenskog Tajnovidca, Andrića pa do današnjih savremenih stvaralaca, otac Pavle je primjetio da sve to, da je to samo tek jedna od bitaka, ne bi bio dovoljan razlog za današnje evharistijsko sabranje.
“Razlika između Kosovske bitke i svake druge bitke koja se obilježava na uobičajen način je upravo u sadržaju i značenju slobode za koju se borio knez Lazar sa svojim vitezovima i sa čitavim pokoljenjem jednog naroda”, kazao je paroh podgorički.
Dalje je objasnio da se mnogi ljudi bore za slobodu i da je ta borba za slobodu nadahnjivala ljude da čine najviše i najrazličitije podvige, ali se vrlo često sve završi na prvom stupnju te slobode – da se bore protiv nečega, protiv nekoga, protiv agresora, osvajača…
“Car Lazar i njegovi vitezovi nisu se borili samo protiv Osmanlija, oni su se borili prije svega za slobodu da čine nešto, ne za slobodu protiv nečega. Slobodu da vole, slobodu da vjeruju, slobodu da se nadaju. I tu slobodu su oni izvojevali na Kosovu polju ne samo za svoju generaciju nego i za pet vjekova generacija koje su nakon njih patile i sanjale tu slobodu”, naglasio je sveštenik Božović.
Iako se do danas ne zna tačan ishod Kosovskog boja, istoričari će reći da se sigurno radilo o nekoj srpskoj pobjedi zato što se nikada nije desilo da se onaj koji je pobijedio povuče sa bojnog polja i ode u svoju kuću, kao što su to učinile Osmanlije, narodni pjesnik, Bogom inspirisan, preobrazio je tu istorijsku pobjedu u poraz. Jer je, kako je poučio sabrane otac, tim htio da naglasi pravi smisao te slobode koji se ne nalazi u pobjedi zemaljskog carstva, kako kaže pjesnik.
“Pravi smisao slobode koju je izvojevao car Lazar sadrži se u onim riječima da mu je milije i da više voli privoljeti se Carstvu nebeskome, i u tom smislu ova bitka ima smisla za sve nas”, poručio je jerej Pavle Božović.
U nastavku je kazao da svako od nas ima neko svoje malo Kosovo, svako od nas ima bitku u svojoj porodici, na svom poslu, u odnosima sa bližnjima, bilo da ih smatra prijateljima ili neprijateljima, ali da od nas zavisi kako ćemo doživjeti tu borbu i svoju ličnu slobodu: da li da se borimo i oslobodimo od nekoga ili da se izborimo za slobodu da vjerujemo, da se nadamo i da volimo.
“Ako je tako doživimo, onda ćemo ispuniti one prve riječi iz današnjeg jevanđeljskog začala: Ovo vam zapovijedam, veli Hristos, da volite jedni druge. Ako osvojimo tu i takvu slobodu, i kad dođe vrijeme velikih podviga, i kada dođe vrijeme možda i novoga Kosovskog boja, neće nam biti teško da se sjetimo i one najveće zapovijesti koju nam je Hristos dao i objasnio koja je najveća ljubav od svih ljubavi. On je rekao: Od ove ljubavi nema veće nego da položite život svoj za bližnje svoje. Neka bi nam takve ljubavi, takve slobode, takve radosti i takve hrabrosti, kad zatreba, dao Gospod, a da nas blagoslov Svetog kneza Lazara, Svetih kosovskih mučenika, ne samo postradalih te 1389. godine nego svih onih koji su stradali do današnjeg dana, prati u sve dane našeg života”, kazao je na kraju svog pastirskog slova jerej Pavle Božović, paroh podgorički.
Na kraju Svete liturgije služen je parastos svim srpskim mučenicima od Kosovskog boja pa do današnjih dana koji su svoj život dali za krst časni i slobodu.
Praznovanje ovog divnog praznika nastavljeno uveče vidovdanskim sabranjem u porti Sabornog hrama Svetog Jovana Vladimira. Vidovdansku besjedu je proiznio protojerej Mirčeta Šljivančanin, starješina Crkve Svetog Đorđa u Podgorici, a u nastavku programa izveden je bogat kulturno-umjetnički program.
Vesna Dević /Dejan Vukić
