U kripti podgoričkog Sabornog hrama Hristovog Vaskrsenja, 7. jula 2024. godine, toržestveno je proslavljen praznik Svete Prepodobnomučenice Fevronije, koji je otpočeo svenoćnim bdenijem, dok je u nastavku služena Sveta liturgija.
Svetom službom načalstvovao je jeromonah Rafailo (Boljević), iguman manastira Podmaine, uz sasluženje mnogobrojnog sveštenstva i sveštenomonaštva i molitveno učešće vjernog naroda.
Po pročitanom začalu iz Svetog jevanđelja jeromonah Rafailo je kazao da je Gospod među nama i da smo za istom trpezom sa Njim, te da trebamo preispitivati stanje naše duše, koliko smo zapravo svjesni i te činjenice i te žive zajednice:
„Mi, braćo i sestre, danas i uvijek na Svetim liturgijama, imamo Njega (Gospoda) među nama i za istom smo trpezom sa Njim. Jer On, naš Gospod i Bog i Spasitelj, je život naš ili još uvijek nije došlo do toga, još uvijek možda sumnjamo, još uvijek možda nismo svjesni toga. Ili možda uopšta nismo svjesni Njegovog prisustva sa dušom koja je ispunjena raznoraznim pomislima koje, gle, a ne dao Bog, mogu da učine da smo tu, da je On među nama, a da smo mi ne samo podozrivi, nego da smo potpuno odsutni i neosjetljivi na Njega prisutnog. Zato je mnogo važno da sebe asketski i podstičemo, da se vježbamo, jer život Crkve je život Liturgije, a Liturgija otkriva Njegovo neprestano prisustvo među nama.“
Otac Rafailo je potom naglasio da je Crkva Hristova za svakog hrišćanina pravi i istinski dom:
„Crkva je naš dom, ovo je naša prva kuća, ovaj Hram. A ono drugo gdje živimo, to su naši šatori. Tamo privremeno boravimo. Gospod nas razobličava i ukorava, kakav je naš odnos prema Njemu, koji je tu među nama. Šta mi činimo i kako mi našu vjeru, i našu ljubav, projavljujemo prema Njemu, koji je tu sa nama u svetotajinskom smisu još prisnije, zato još dublje i opipljivije, prisutan, jer Liturgija je gotovo maksimalno otkrivanje kako može vrijeme i ovaj vijek i prostor da podnesu, tako da se od svih nas očekuje reakcija, projava naše vjere, našega života, naše ljubavi prema Njemu.“
U drugom dijelu besjede, jeromonah Rafailo se osvrnuo na čudesno žitije i djelo Svete prepodobnomučenice Fevronije:
„Još jedna čudesna ličnost na koju nam Gospod ukazuje jeste i Sveta prepodobnomučenica Fevronija. Kakav je tek njen primjer, kakvo je tek njeno svjedočenje vjere, šta reći?! Kad Gospod kaže: Vidite vi ovu moju mučenicu! A u nju je, istini za volju, braćo i sestre, teško pogledati kad se vidi njena istinska ljubav i sila te ljubavi prema Gospodu. To je strašno, to je silno! Ne izbjegavajmo oštre puteve, da ne izbjegavamo teške situacije, da ne izbjegavamo stradanja, patnje, Hrista radi, Jevanđelja radi, jer u tim situacijama Bog se javlja, to je naše malo mučeništvo, malo ispovjedništvo koje nam otkriva tajnu Božijega prisustva i dejstva“, zaključio je otac Rafailo.
U nastavku on je poželio da ovo praznično bdenje bude na ukrepljenje i projavu djelatne ljubavi prema Hristu:
„Evo, imamo primjer, jer se baš u tim ekstremnim, životnim situacijama sila Božija projavljuje i mučenika svoga ukrepljuje i miluje ga i u vremenu, a onda i kroz svu vječnost. Neka bi dao Gospod da imamo molitvu Svete prepodobnomučenice Fevronije i da nam ovo praznično bdenje bude na ukrepljenje, nadahnuće i projavu djelatne ljubavi mučeničke, ljubavi prema Hristu.“
Na kraju otac Rafailo je posebno zablagodario i sveštenom bratstvu Sabornog hrama, na čelu sa starješinom – protom Nikolom Pejovićem, koji se potom, čestitajući praznik, zahvalio ocu Rafailu, sestrama monahinjama i svima koji upriličili proslavu ovog praznika upravo svojom ljubavlju, vjerom i revnošću.
Podsjećanja radi, mošti Svete Fevronije koje se čuvaju u Sabornom hramu Hristovog Vaskrsenja veže duboka istorijska povezanost sa gradom Podgoricom, jer prema istorijskim podacima mošti Svetoga Teodora Stratilata i Svete prepodobnomučenice Fevronije zajedno su boravile još u drevnom manastiru Svetoga apostola i jevanđelista Marka koji se nalazio na tlu današnje Podgorice (Drač) i u tom manastiru su čuvane vjekovima. Takođe, postoje indicije, da je mošti Sveti Sava donio i poklonio Manastiru Svetog Marka, koji je osnovao u mjestu rođenja svoga oca, i po mišljenju mnogih istoričara u njega je tada smjestio sjedište Zetske episkopije.
No, po razrušenju i pustošenju manastira, ulogu čuvara ove dvije svetinje, kao i mnogih drugih manastirskih, preuzela je časna starosjedilačka – podgorička muslimanska porodica Đečević, koja se uselila u ostatke tog drevnog manastira, te je na taj način vjekovima ove svetinje brižno i pobožno čuvala – nepokolebljivo, kroz razna teška vremena. Blagodareći porodici Đečević i časnom ocu pokojnog Halita Đečevića, oko 1900. godine minulog vijeka, mošti su predate Mitropoliji crnogorsko-primorskoj. Tako su mošti Svetoga Teodora Stratilata boravile jedno vrijeme u Cetinjskom manastiru, sve do osveštanja Sabornog hrama Hristovog Vaskrsenja, kada su ponovo vraćene u Podgoricu. Mošti Svete prepodobnomučenice Fevronije prenijete su za jedno vrijeme u Manastir Ždrebaonik i tu su počivale sve do danas, kada su se opet vratile u Podgoricu, u novosazdani Saborni hram Hristovog Vaskrsenja.
Tekst, foto: Boris Musić
