Često se, a posebno oko 7. februara, sjetim kako su riječi oca Luke (Anića) da ,,čovjek osjeća blisku dušu blizu svoje duše, da ta duša postaje duša naše duše” izgovorene u jednoj od emisija ,,Pitajte sveštenika” postale opit i filosofija života nama koji smo ih te noći uživo čuli, kako su ,,osveštale etar” (kako je znao da kaže naš Mitropolit Amfilohije) i proširile se, snagom onog moračkog vodopada ,,Svetigora”, širom vaseljene, radio-talasima koji (s pravom) i nose naziv Vaseljenski radio.
Nijesmo svi imali blagoslov da odrastamo u pobožnim porodicama. Kao dijete sam, krišom,naučila molitvu ,,Oče naš“ iz jedine duhovne literature koju sam slučajno našla u kući, crkvenog kalendara, i često je ponavljala. Mnogo kasnije sam shvatila da su me te iskrene dječije molitve i dovele do izvora ,,vode žive”, sa kojeg sam i ja imala blagoslov da pijem, a i daje, naučivši da se ljubav davanjem umnožava, podijelim,, zahvaljujući svom bagoslovenom poslu, sa bližnjima i slušaocima naše ,,Svetigore”.
Već u prvoj emisiji sa igumanom Cetinjskog manastira ocem Lukom, sada već davne 2004. godine, kao neki duhovni skener uspio je da, odgovarajući na pitanja slušalaca, shvati i koji to problem mene muči (gledajući moju reakciju na svoj odgovor na jedno od pitanja naših slušalaca).
Čim se emisija završila pitao je:
-Jesi li se nekad ispovedala?
-Nikad.
-Dođi kod mene kad god hoćeš.
Naravno otišla sam odmah ujutru…i od tada više ništa nije isto: padovi, ustajanja…borba…do kraja…Svi smo negdje osjetili onu ,,besplatnu” blagodat koju nam Gospod naš Isus Hristos daje na ulasku u Crkvu Njegovu, onaj osjećaj kad možete da zagrlite cio svijet, da volite sve ljude i kad poželite da sve što znate i imate podijelite sa svojim bližnjima.
Pomisila sam: Ovo što otac Luka govori treba da čuju svi. Kao što su meni, njegove riječi svima mogu da promijene život.
I tako sam počela da snimam besjede cetinjskog Igumana na liturgijama…
A smireni monah, otac Luka, nije to baš ni malo volio. Prvih nekoliko puta mi nije ni dozvolio snimanje, dok su sledećih nekoliko puta besjede počinjale riječima:
U ime Oca i Sina i Svetoga Duha…ugasi to čudo (diktafon)…a onda je, po ljubavi i strpljenju koje je imao za sve nas, pristao ali pod uslovom da diktafon ostavljam negdje ,,gdje se ne vidi kako narod ne bi vidio da njega snimaju”. Ali šteta je da se takvi duhovni biseri, pomislila sam, ne nađu, osim pred slušaocima, i pred čitaocima pa sam počela i da prekucavam njegove besjede. Žurila bih da mu donesem još istog dana tekst besjede kako bi ga on autorizovao, što ga je posebno nerviralo ali je i na to pristajao…
Smijao bi se, onom svojom dječijom čistotom, kada bi se u tekstu koji bih mu donijela našlo npr. JosiP Isihasta…On ispravljao, a ja se trudila da učim brzo kako mi se greške ne bi ponavljale. Pa iako sam od svog duhovnika dobila nadimak Slobodanka-arhidavež…nisam odustajala.
Kad bih ocu Luki pomenula da treba da objavimo knjigu, smijao se govoreći: ,,To će nekom od nas dvoje posthumno da izlazi. Tebi, ti si stalno bolešljiva”.
Iako otac Luka ništa od toga nije shvatao ozbiljno, nisam odustajala. I dalje sam snimala i prekucavala sve njegove besjede i ona dušekorisna predavanja. Naslov onog održanog u Beogradu 2007. godine ,,Liturgijska pjesma grada i pustinje” ponijela je, skoro dvadeset godina kasnije, konačno i knjiga koja je izašla, sa blagoslovom Mitropolita Joanikija, u izdanju Izdavačko informativne ustanove Mitropolije Crnogorsko-primorske ,,Svetigora“. Na žalost, posthumno ocu Luki.
Kada bi život na onom našem lijepom Cetinju ponekad postajao težak, Cetinjski manastir bio nam je drugi dom, a otvoreno, puno ljubavi, čisto srce cetinjskog igumana sigurno utočište. Njegova ljubav, strpljenje, radost, mir i molitva pokazali su nam šta znače one riječi svetog apostola Pavla u poslanici Korinćanima: Jer ako imate i trista učitelja u Hristu, ali nemate mnogo otaca.
Ovo je lično malo uzdarje za svu ljubav i žrtvu kojom nas je otac Luka milovao, za blagoslov ,,pilićima“ Jeleni, Milici i njihovom potomstvu i molitveno zastupništvo pred Gospodomduhovnog oca koji je znao da duše, koje su mu povjerene, veže za njihovog Tvorca na pravi način, onako kako je i sam govorio:
,,Svi kosmosi i svi svetovi sabrani ne mogu čoveku dati radost kao samo jedno ljudsko lice, jer se u tom licu čovek prisajedinjuje sa večnošću, ono postaje večnost onoliko kolika je naša želja za večnošću. Koliko imamo smrti u sebi toliko to lice za nas nema života. Za Svetitelje je svako lice izvor života. I kao što čovekovo usavršavanje u Hristu ima jedan kraj a to je beskraj, tako će se i u večnom životu ljudi usavršavati u ljubavi jednih prema drugima, u radovanju jednih drugima jer je i radost kategorija koja raste u večnosti. U tom večnom radovanju Bogu i bližnjem, čovek će moći da kaže isto ono što je još starozavetni Bog rekao i što je u Novom zavetu Hristos ponovio, moći će da kaže: Ja jesam“.
Na radost i duhovnu korist nas njegove duhovne djece, na radost braće i sestara koji su svjedočili da su im riječi oca Luke u emisijama ,,Pitajte sveštenika” mijenjale živote, ostaju knjiga ,,Liturgijska pjesma grada i pustinje“ i tonski zapisi svih govora oca Luke sabrani u emisiji ,,Duša moje duše“ na Radiju ,,Svetigora“ koji i dalje ,,svetli“, kako nas je otac Luka i blagosiljao.
,,Ko dobije Carstvo nebesko šta njemu više treba? Kakve su u stvari ljudske potrebe? Šta nama treba? Treba nam mir i radost u Duhu Svetom. Treba nam poznanje Boga i onda sve znamo. Treba nam Carstvo Božije u kome nismo gospodari a gospodarimo time ako ga zadobijemo. Onda sa njim imamo sve”- govorio je moj duhovni otac.
Oče Luka Hristos vaskrse, pa da se u radosti opet sretnemo u našoj istinskoj otadžbini. A vama, rođeni naši, ostavljamo ,,Liturgijsku pjesmu grada i pustinje” i ,,Dušu moje duše“ moleći i vaše molitve.
Slobodanka Grdinić
