Piše: Protojerej-stavrofor dr Velibor Džomić
Nasilje politike nad pravom ne predstavlja novinu u totalitarnim režimima, ali ni u državama u tranziciji. Posljedice političkog nasilja nad pravom su uvijek ozbiljne i složene. A najgore je kada u političkom nasilju nad pravom učestvuju pravnici kao posljednja linija odbrane nasilja. Oni su, zapravo, zaduženi da barjače, larmaju i barataju frazama kako bi u procesu opravdanja i legalizovanja političkog nasilja nad pravom dodatno kontaminirali javnost. U toj ulozi se našla i prof. dr Aneta Spaić, dekanica državnog Pravnog fakulteta u Podgorici, članica Tužilačkog savjeta i, sada već bivšeg, ekspertskog tima Vlade Crne Gore za dijalog o Zakonu o slobodi vjeroispovijesti ili uvjerenja i pravnom položaju vjerskih zajednica.
U kakofoniji oko izmjena i dopuna Zakona o slobodi vjeroispovijesti nekako najviše zveči nastup Anete Spaić zbog toga što je riječ o profesorici prava, prvoj ličnosti Pravnog fakulteta i članici raznih tijela i savjeta koje je formirao prethodni režim. Njene porodične veze sa bivšim režimom ovdje neću pominjati.
Spaićeva je pokušala da uvjeri crnogorsku javnost da ”prema crnogorskom pravu, ne postoji nijedan razlog za hitnost izmjena” Zakona o slobodi vjeroispovijesti. Posebno joj je zasmetala ”netransparentna procedura” kojoj je cilj ”legalizacija sistematskih nezakonitih upisa objekata kulturno-istorijske baštine Crne Gore”.
Spaićeva, inače doktor pravnih nauka na temu ”Ostvarivanje uniformnosti u primjeni prava međunarodne prodaje robe”, pozvala se na odredbu iz člana 151 Poslovnika Skupštine kojom su propisani uslovi za usvajanje zakona po skraćenom postupku. Ona smatra da nije ispunjen nijedan propisani uslov i da je zato ”hitnost procedure u potpunosti neopravdana”. A svako, osim Spaićeve i bivšeg režima kome je pripadala, vidi da je neophodno da se zakon, u skladu sa poslovničkom odredbom, usaglasi sa evropskim pravom i međunarodnim ugovorima i konvencijama.
Istu proceduru, propisanu skupštinskim Poslovnikom, predlagala je krajem jula bivša Vlada i njen ekspertski tim, čija je čanica bila i Spaićeva. Naravno, tom prilikom se nije oglašavala u javnosti, iako se u poslovničkom smislu radilo o istoj situaciji. Tako smo došli do apsurda da joj hitnost smeta decembru, a nije joj smetala u julu 2020. godine.
Profesorica prava je crnogorsko pravo svela na jedan član Poslovnika Skupštine na koji se amaterski pozvala. Svo pravo u Crnoj Gori za nju u ovom slučaju počinje i završava se u jednom poslovničkom članu. Tu je udenuta i navodna ”netransparentnost procedure”, iako se Poslovnikom Skupštine ne uređuje pitanje transparentnosti postupanja Vlade u pripremi zakona. Naravno, u julu 2020. godine joj nije smetala ”netransparentnost” procedure Vlade, čiji je bila ekspert, ali joj smeta u decembru i to od Vlade čiji nije ekspert. Dokazana netransparentnost Vlade joj nije smetala ni od 2015. godine kada je tajnovito i protivpravno utvrđen Nacrt zakona. Na žalost, Spaićeva nije upoznata sa odredbom iz čl. 52 Zakona o državnoj upravi kojom je propisana mogućnost da nadležno Ministarstvo ne organizuje javnu raspravu u pripremi zakona kada su u pitanju ”manje izmjene kojim se bitno drukčije ne uređuje neko pitanje”. Uz to zakonsko pravo, Ministarstvo jedino ima obavezu da navede i obrazloži razloge koji su ga opredijelili da ne organizuje javnu raspravu tokom pripreme zakona.
Spaićeva se nije potrudila da se, prije javnog istupa, upozna sa sadržajem obrazloženja koje je svima dostupno javnosti preko zvanične internet stranice Skupštine Crne Gore. Zaključujem da nju obrazloženje Predloga zakona i ne interesuje, jer njen javni nastup nema veze sa pravom.
Ipak, dobro je što Spaićeva nije iznijela nijednu primjedbu ili kritiku u pogledu normi koje se nalaze u Predlogu zakona. Nameće mi se, sam po sebi, zaključak da ona nije ni pročitala Predlog zakona, jer nije pročitala ni obrazloženje koje se, u ovoj fazi zakonodavnog postupka, objavljuje uz Predlog zakona.
U najprizemnijem propagandističkom nastupu, nedostojnog univerzitetske nastavnice, Spaićeva se ”čudi” zašto Crkva za godinu dana nije podnijela inicijativu Ustavnom sudu za ocjenu ustavnosti zakona kojim je razbuktana Crna Gora i kojim su povrijeđena ne samo vjerska osjećanja ogromne većine građana nego i njihovo neotuđivo pravo na slobodu vjeroispovijesti. Odgovor je jednostavan: šta se Spaićeve tiče da li će i kada će Crkva podnijeti inicijativu Ustavnom sudu, koji je koliko do juče obitavao u nezakonitom stanju, što je i utvrđeno sudskom odlukom.
Mene čudi ambicija profesorice prava da građanima zabrani upotrebu izraza neustavnost, jer je pojam ustavnosti diletantnski pokušala da svede isključivo na odluku Ustavnog suda. Ne vjerujem da bi se tako bunila da smo lagali javnost da su sve zakonske norme u skladu sa Ustavom. Ne bih ovdje elaborirao da je ustavnost i princip u pravu, ali i ideal kome se teži u jednoj državi. Umjesto da se kao profesorica prava raduje što važna pravna pitanja interesuju javnost, Spaićeva bi izgleda pojam neustavnosti inkvizitorski smjestila u partijski spisak zabranjenih izraza u Crnoj Gori.
Iako nijedan upis svojinskih prava Crkve nije u propisanom postupku proglašen za nezakonit, Spaićeva se iz uloge tužioca brzinski prebacila u ulogu sudije, pa je ”presudila” da se radi o ”sistematski nezakonitim upisima objekata kulturno-istorijske baštine Crne Gore”. Pa, kako su nezakoniti, i to sistematski nezakoniti, ako nadležni organi nisu poništili nijedno rešenje o upisu kao nezakonito? I kako je to zabranjeno pominjati neustavnost mimo Ustavnog suda, a nije zabranjeno pominjanje zakonitisti mimo nadležnih državnih organa?
Kao mlada Gojkovica, Spaićeva vapije i u Boga se nada da će predsjednik Skupštine Aleksa Bečić ”odbraniti Poslovnik institucije koju predstavlja”. Ako sam dobro shvatio, a mislim da jesam, Spaićeva očekuje da će predsjednik Skupštine odbraniti skupštinski poslovnik i dostojanstvo Skupštine tako što neće dozvoliti da poslanici Skupštine postupaju i odlučuju u skladu sa čl. 151 Poslovnika. Spaićeva se, pozivajući Bečića da krši Poslovnik i ”odbrani” ničim ugroženu Skupštinu, nije, potrudila da od sebe i svojih nedostojnih javnih istupa zaštiti Pravni fakultet na čijem je čelu i struku kojoj pripada.
Jedini moralni čin nakon ove pucibruke profesorice prava jeste ostavka na članstvo u Tužilačkom savjetu i dekanice Pravnog fakulteta.
Izvor: DAN, 24. decembar 2020.
