Sveti Sinod Vaseljenske Patrijaršije, koji je zasjedao na Fanaru 11.02. 2026 godine pod predsjedništvom Njegove Svesvetosti Vaseljenskog Patrijarha g. g. Vartolomeja, uvrstio je u kalendar svetih oca Tihona Atonskog, duhovnika Svetog Pajsija.
Otac Tihon rođen je u Rusiji, u mjestu Novaja Mihajlovska, 1884. godine. Njegovi roditelji, Pavle i Jelena, bili su pobožni ljudi, te je i njihov sin, Timotej po svetovnom imenu, naslijedio pobožnost i ljubav prema Bogu i od malih nogu želio da se posveti Gospodu.
Roditelji su u njemu prepoznavali veliki božanski žar, ali su oklijevali da mu daju blagoslov za odlazak u manastir, jer je bio dinamične i nestašne prirode. Željeli su da sazri u rasuđivanju i da sam donese odluku. Ipak, dali su mu blagoslov da u periodu od tri godine, od sedamnaeste do dvadesete, posjećuje manastire.
U tom vremenu preduzeo je velika i naporna poklonička putovanja po manastirima Rusije i obišao oko dvesta monaških obitelji. Iako je bio iscrpljen od puta, nastojao je da izbjegava gostoprimstvo, kako bi se sam podvizavao i ne bi opterećivao druge.
Posle manastira u otadžbini, otišao je na poklonjenje na Sinajsko goru, gdje je ostao dva mjeseca, a potom u Svetu Zemlju, gdje se izvjesno vrijeme podvizavao s one strane rijeke Jordana. Iako mu je Sveta Zemlja duhovno pomagala, nije nalazio potpuni mir zbog nemirnog duha svijeta. Zato je bio prinuđen da se uputi na Svetu Goru.
Na Svetoj Gori, njegovo prvo mjesto pokajanja i poslušanja bilo je u Keliji Burazeri, gdje je ostao pet godina. Pošto ni tamo nije nalazio potpunu tišinu zbog mnogih poklonika, dobio je blagoslov da ode u Karulju, gdje se podvizavao petnaest godina.
Tokom boravka u Karulji vodio je teške i neprestane duhovne borbe. Sa revnošću se trudio da postane anđeo ne samo spolja, noseći Anđeoski (monaški) obraz, nego i unutra, po čistoti srca.
Posle Karulje, došao je na kraj Kapsale, iznad Kalijagre, u jednu keliju manastira Stavronikita, gdje je služio i negovao jednog starca. Po njegovoj smrti, primivši njegov blagoslov, ostao je sam u svojoj kolibi.
Od tada ne samo da nije oslabio svoje duhovne podvige, nego ih je još više umnožio. Zbog njegove revnosti i dubokog smirenja, Bog ga je obilno obdario Svojom blagodaću.
Božanska blagodat ga je učinila poznatim ljudima, te su mnogi ožalošćeni i ranjeni dušom dolazili da od njega zatraže savjet i utjehu. Drugi su ga molili da primi sveštenički čin, kako bi mogao potpunije da pomaže kroz Svetu Tajnu Ispovijesti. I sam je uvidio tu potrebu i prihvatio je da bude rukopoložen u čin sveštenika.
Za sebe samoga starac nije mario niti se plašio, jer je imao duboku vjeru, ljubav, strah Božiji i istinsku pobožnost. Zbog svoga smirenja nije bio izložen duhovnoj opasnosti pada.
Sve je počinjao i završavao riječima: „Slava Ti, Bože.“ Bio je već izmiren s Bogom, te je češće izgovarao „Slava Ti, Bože“ nego „Gospode Isuse Hriste, pomiluj me“. Kretao se, kako se vidi iz njegovog načina života, u božanskoj sferi.
Godine 1968. predosjetio je svoju smrt, jer je neprestano govorio o njoj. Tjelesne snage su ga napuštale. Posle praznika Uspenja Presvete Bogorodice, na Veliku Gospojinu, pao je u postelju i pio je samo vodu.
I u tom stanju nije želio da iko boravi kraj njega, da mu ne bi remetio neprestanu molitvu.
Priredio p. Nikola Gačević
