Najmlađi magistar istorije Filozofskog fakuletata u Novom Sadu Lazar Radan iz Trebinja objavio je prošle godine svoju prvu knjigu i to na temu ustanka u Istočnoj Hercegovini, poznatog kao Nevesinjska puška. Ovo djelo prati situaciju prije, za vreme i posle Hercegovačkog ustanka 1875-1878. godine, kao izraza i težnje srpskog naroda za slobodom.
U razgovoru za radio Svetigoru g. Radan ističe da se ideja za ovu knjigu rodila još u vrijeme studija: „Sa sada već bivšim mentorom sam se dogovorio da ćemo za master temu moga rada raditi ustanke. Mojom nekom inicijativom, mogu tako reći, došli smo na ideju da to bude ipak jedan ustanak i to Hercegovački ustanak ili „Nevestinska puška“ s tim da pomoću komparativne analize najprije objasnim zašto da uzmem Istočnu Hercegovinu a ne kompletnu staru Hercegovinu. To bi iziskivalo mnogo više vremena, mnogo napornijeg rada i mnogo više truda u smislu istraživanja različitih arhiva na različitim jezicima.“
O prilikama, ili bolje rečeno neprilikama koje su vladale na terenu prije izbijanja Hercegovačkog ustanka istoričar Radan navodi da su se one najviše ogledale u neuspjeloj agrarnoj reformi Osmanskog carstva koje se najviše odrazilo na običnog težaka:
„Kada je Osmansko carstvo uvidjelo da kasni za evropskim monarhijama i evropskim razvijenim državama, odnosno velikim silama, htjeli su naprasno da izvedu neke reforme u administraciji, upravi, poreskom sistemu i svemu ostalom u čemu se pobunila ta konzervativna struja begova i aga, koji nisu dozvolili tu vrstu reformi i zbog toga nastaje velika kriza koja se ogleda u velikoj propasti carstva kako finansijskoj tako i materijalnoj. Carstvo prosto gubi teritorije, dolazi do sukoba koje carstvo ne može da kontroliše, dolazi do povećanja poreza tako da je zapravo srpski težak ili seljak u godinama pred početak ustanka plaćao 25 različitih vrsta poreza. Ti porezi nekada su bili smisleni ali nekada je porez bio potpuno sraman. Recimo, ljudi su bili osuđeni da plaćaju porez takozvane prve bračne noći, gde su mladoženje morale svoje žene da šalju agama ali između ostalog porezi kao što su zubarina, odnosno porez na trošenje zuba tih Aga koji jedu hranu koju im daju ti isti seljaci. Zatim porez na korištenje kantara, porez na korištenje vaga ili porez na korištenje recimo kazana za pečenje rakije tako da je u principu bilo vrlo neizdržljivo. Dakle najveći problem svega toga je to upravo agrarno pitanje koje nije bilo dovoljno riješeno i ono što je zapravo bilo okidač za početak ustanka jeste takozvano izdavanje poreza pod zakup. Dešavalo se da neki bogataši dođu kod lokalnog age ili bega, njemu plate porez za određeno selo a onda sa svojim batinašima, zaptijama i vojnicima uđu u to selo i naplaćuju stopu poreza koja njima odgovara. Tako da su to bili neki okidači, ali ono što je glavni i nezaobilazan faktor jeste to neriješeno agrarno pitanje koje se nažalost, što i piše u knjizi, nije riješilo ni posle Hercegovačkog ustanka.“
Kada je u pitanju izbijanje ustanka i tok vojnih operacija gost radija Svetigore je istakao da su se one odvijale u nekoliko etapa:
„Prva ustanička godina može se nazvati godinom od ljeta 1875. pa sve do ljeta 1876.godine. Tu ustanici ratuju prepušteni sami sebi. To je jedna prava lokalna seljačka buna koja izbija u okolini Nevesinja a onda se gotovo u isto vrijeme zapaljuje takozvana Gornja Hercegovina i Donja Hercegovina. Ta prva ustanička godina sasvim sigurno je egzibiciona godina gdje su ustanici sami maltene ratovali i imali određenu vrstu pomoći iz Crne Gore. Ta vrsta pomoći je zavisila od kalkulacije knjaza Nikole Petrovića koji je u tim trenucima ipak bio pragmatik i njegova uloga u tome svemu se posebno može analizirati i opisati ali u svakom slučaju se može reći da je on u početku bio prilično nezainteresovan iz straha od Austrougarske da pomaže ustanike a onda kasnije je indirektno pomagao te ustanike sve do ljeta 1876 godine kada kreću oslobodilački ratovi Srbije i Crne Gore protiv Osmanskog carstva. Dolazi do one najodlučnije faze ustanka odnosno bitke na Vučijem Dolu i onda ta 1876. godina pa do ljeta 1877 obilježena je zaista velikim značajnim operacijama srpskih vojski. Kada je konačno posle opsade popustio Nikšić stvar u svoje ruke preuzima diplomatije koja će odigrati glavnu ulogu u tim posljednjim fazama ustanka. Berlinski kongres koji je trajao od 13 juna do 13 jula 1878.godine, gde su velike evropske sile okupile svoje diplomate, predstavljao je ideju da se Evropa dovoljno dobro podijeli kako bi se osigurao mir za neki naredni vremenski period. Na Berlinskom kongresu treba istaći dvije bitne stvari: prva stvar jeste da su Srbija i Crna Gora stekle međunarodno priznanje i ne samo da su uspeli da izbore nezavisnost nego su i Srbija i Crna Gora proširile svoje teritorije. Sa druge strane su nekako seljani Hercegovine, koji su i započeli sve to, zapravo bili prepušteni sami sebi kako to inače i bude slučaj u odnosima sa velikim silama. Oni zapravo nisu ostvarili svoju ideju, dakle ideja za slobodnom Hercegovinom nije doživela svoj trijumf obzirom da je 25. članom berlinskog mirovnog ugovora prostor Bosne i Hercegovine potpao pod teritoriju Austrougarske monarhije. To mirovno rešenje zapravo nije donijelo onu željenu ideju slobode i ujedinjenja srpskog naroda koju su ti isti ustanici ili tek njihovi potomci svesrdno izborili na kraju Velikog rata.“
Lazar Radan o značaju teme ustanka u Hercegovini za srpsku istoriografiju naglašava da se o njoj ponovo sada obnavlja neko interesovanje sa velikom nadom da ćemo iduće godine obilježiti jubilej od 150 godina od početka Hercegovačkog ustanka:
„Tako da se ja nadam da će generalno doći do većeg interesovanja barem sa te naučne strane da se opišu neki nedovoljno istraženi aspekti tog ustanka. U principu postoje vakumi u istoriografiji kada se u određenom periodu nešto radi pa se kasnije manje obrađuje ali Hercegovački ustanak je nekako, u nekom kontinuitetu, bio neiscrpna tema i ono što je mene natjeralo da napišem nešto i konačno spakujem u tu jednu knjigu jeste ta baza podataka koja treba da nam posluži za neku ozbiljnije istraživanje u budućnosti.“naveo je na kraju razgovora istoričar Radan.