Književna tribina o ličnosti i djelu Mitropolita Amfilohija: Živjeli smo u doba Mitropolita Amfilohija i to nam je bila nagrada od Gospoda

Treće veče kulturno-duhovne manifestacije “Dani Mitropolita Amfilohija”, koje je večeras, 29. oktobra, održano u kripti Sabornog hrama Hristovog vaskrsenja u Podgorici, bilo je posvećeno književnom stvaralaštvu i pregalaštvu blaženopočivšeg Mitropolita Amfilohija, koji je ostavio iza sebe izvanredan književni opus, esejistiku, poeziju, preveo mnogobrojna djela, bio član Udruženja književnika Srbije i Udruženja književnika Crne Gore, dobitnik mnogih književnih nagrada…

O književnom stvaralaštvu blaženopočivšeg Mitropolita Amfilohija govorili su Njegovo preosveštenstvo Episkop diseldorfski i sve Njemačke Grigorije, Dragan Lakićević, Budimir Dubak i Milutin Mićović.

Preosvećeni vladika Grigorije je u uvodnom slovu istakao da je vladika Amfilohije 1990. godine, kada je postao mitropolit crnogorsko-primorski, obraćajući se vjernom narodu, dao riječ da je došao tu da obnavlja dušu naroda zajedno sa svojom dušom:

“Imali smo tada nepokolebljiv osjećaj da on izgovara neke proročke riječi. Tada je između ostalog, a to nije bio neki dugačak govor pred manastirskom kapijom, rekao da nema ništa svetije od ljudske duše i da nema ništa važnije od dostojanstva ljudske duše, da je to najveća svetinja.”

Podsjetio je na intervju koji je 2020. godine u manastiru Morača, Mitropolit dao jednom mladom novinaru iz Beograda. Tada je na čudno pitanje novinara „Šta je saldo Vašeg života?“, Mitropolit odgovorio „Saldo mog života je radost pred Gospodom.“

“Takav odgovor, u trenutku kad još nije bilo jasno kako će se završiti borba koja je tad bila u jeku, za mene je najbolji odgovor koji može jedan čovjek da da na kraju svog ovozemaljskog života”, rekao je vladika Grigorije i dodao da je blaženopočivši Mitropolit od rođenja živio po našem poetskom i epskom predanju, vjerovatno pod najvećim uticajem svog oca, a onda je nastavio da se školuje u manastiru Morača i da taj svoj jezik nadopunjuje Njegošem, i kasnije Svetim pismima.

Vladika je kazao da se u čitavoj istoriji Beograda, posebno u 20. vijeku, nikada nije čuo jače glas jednog misionara, jednog teologa, jednog mistika od glasa Mitropolita Amfilohija:

“To je bio jedan pravi zemljotres. Kada se tu malo pripremio, došao je u Crnu Goru i rekao te riječi da hoće da obnavlja dušu naroda. Moje duboko uvjerenje, kad imamo u vidu sve ono što je preživio, pretrpio, da to može da pretrpi samo jedan misionar, koji nema pogled na ovaj svijet iz istorijskog ugla, već iz perspektive vječnosti. On je znao da je brod kojim on upravlja i koji plovi, brod koji ide u vječnost i čija je kotva zabačena u vječnost.”

Zaključio je da samo misionar može da govori takvim jezikom koji stalno ide ivicom da bude preoštar, a nikad ne biva tako preoštar da ubije i nikad ne biva tako slab da ne budi.

“To je jezik koji prolazi i prodire u ljudske duše i biće, a istovremeno prozreva te ljude i bića, bolje nego što oni sami sebe čuju i vide. Njegov cilj je bio da ide ka Bogu, ali je kao misionar, čvrsto odlučio da tome Bogu neće ići bez naroda. Istovremeno je odlučio da neće taj narod da vodi Bogu, a da je on bez Boga”, zaključio je Episkop diseldorfski i sve Njemačke Grigorije.

Budimir Dubak, bivši ministar kulture i vjera u Vladi Republike Crne Gore, preko čijih ruku je prešlo, što u smislu recenzije ili konsultantskom smislu, sve što je dosad štampano od Mitropolitovih djela, iznio je svoje viđenje blaženopočivšeg Mitropolita kao pisca. Prisjetio se i dolaska Mitropolita Amfilohije u Crnu Goru decembra 1990. godine kada ga je on sa jednom manjom grupom ljudi dočekao na željezničkoj stanici u Podgorici.

“Dočekali smo ga kao spasenje. U Crnu Goru tog doba, tu tamu jednopartijskog jednoumlja i potpunog zabataljivanja vjere i Crkve, u takvu Crnu Goru je stigao misionar, veliki Mitropolit Amfilohije, da vaskrsne i obnovi obnovi dušu Crne Gore”, kazao je i naglasio da je imao tu sreću i čast da zajedno sa Mitropolitom obiđe cijelu Crnu Goru i da vidi u kakvom stanju se nalaze crkve i manastiri. Po njegovim riječima bila je velika tuga vidjeti šta je uradio zub vremena i ljudski nemar, te da je sve trebalo obnavljati.

Sa sabranima je podijelio sjećanje na Mitropolitove proročke riječi koje je izgovorio jedne noći kod zidina manastira Majstorovina u Ravnoj Rijeci kod Bijelog Polja, kada je rekao: “Ja sam se dogovorio s Bogom da me ne preziva k sebi dok ne obnovimo sve što je zapušteno, sve crkve i manastire u Crnoj Gori.”

“I zaista to je bilo na samom početku njegovog misionarsko-obnoviteljskog, vaskrsiteljskog djelovanja u Crnoj Gori. On je to za 30 godina i ostvario.”

Književnik Dragan Lakićević, predsjednik Srpske književne zajednice iz Beograda, osvrnuo se na stanje u kojem je Mitropolit zatekao Crnu Goru po svom dolasku, kada su na udaru bile mnoge svetinje, pogotovu one nematerijalne, vjera i jezik.

“Poslije mnogo godina školovanja, stranstvovanja i odsustva, kad je došao u Crnu Goru, Mitropolit Amfilohije bio je nemalo iznenađen. Nije to bila ona Crna Gora njegovog djetinjstva, njegovog zavičaja, njegovog porodičnog vaspitanja. Crna Gora koju je on kao dječak ponio u svijet bila je herojska zemlja, sva od narodnog predanja, junačke poezije, primjera čojstva i junaštva, sa Gorskim vijencem oko glave. Crna Gora koju je on zatekao bila je razorena, umnogome opustošena, obezbožena, bratoubilačka, i trebalo je mnogo truda i vremena da se ona probudi i da se dozove iz mrtvih. To je bio težak posao i možda nemoguć, da vladika Amfilohije nije bio od sastava od kakvoga je bio”, kazao je Lakićević, objasnivši da je on s jedne strane posjedovao narodnu moračku mudrost, a s druge strane znanje i obrazovanje iz visokih škola, knjiga i nauka, iz teologije, istorije filosofije.

Sa takvom opremom, on je počeo da golim rukama vadi žiške vjere iz hladnog pepela ideologije, gordosti i tuđih interesa, kazao je književnik Lakićević, ukazavši da su svetosavski, kosovski i njegoševski duh i zavjet ispunjavali poslove i dane Mitropolita Amfilohija.

“Zahvaljujući tom duhu i tom zavjetu, on je mogao da prizove narod i ljudi su mu povjerovali, nekad manje, kasnije sve više. Ljudi su počeli na svojim imanjima da kopaju stare zidine za koje su im pričali da su bile crkve i čekali su da Mitropolit Amfilohije dođe da te crkve prepozna i osveti. Bilo je to vrijeme potrage za Crkvom u čovjeku i pod zemljom, a njegov vladičanski štap bio je detektor za otkrivanje zatravnjenih oltara.”

Život i rad Mitropolita Amfilohija, kako je naglasio, bili su jedna velika drama koja je, kao i Njegoševa, započela na Kosovu.

“Drama Mitropolita Amfilohija imala je svoje junake, i svi su u toj drami imali svoje uloge. Te uloge je najčešće određivao on, ali su i ljudi sami uzimali na sebe svoje uloge. Svi mi imali smo uloge u toj drami Mitropolita Amfilohija. Glavna pozornica te drame bila je Kosovo koje je Mitropoit Amfilohije primio sa majčinim mlijekom, kao i njegovi preci, kao i njegovi prethodnici Petrovići. Kosovo je za Mitropolita Amfilohija bilo stožer našeg identiteta, i pojedinačnog i opšteg, pogotovo identiteta Crne Gore. Ako nemamo Kosovo, mi nismo mi.”

Posebno je naglasio su njegovi dani na Kosovu i Metohiji 1999. godine sa pjesnikom Slavkom Živkovićem, poglavlje koje već prelazi u legendu.

Govoreći o Mitropolitovom pastirovanju, rekao je da je svaka njegova riječ bila Liturgija, a svaki njegov dan služba.

“Sabor, književno  veče, dodijela nagrade na Medunu ili na Beškoj, sve je to bilo uzvišeno i svečano ako u prvom redu sjedi Mitropolit Amfilohije. Gdje je on bio prisutan, to je bilo na najvišem nivou. A to je bilo zato što je on u isto vrijeme bio narodni vladika, s jedne strane, a istinski naučnik, s druge strane. Vidi se to u njegovim knjigama i tekstovima, i kada je pisao popularne tekstove, i kada je pisao naučne tekstove.”

Na kraju je podsjetio da je bio sljedbenik dvojice velikih pravoslavnih mislilaca našega roda, Svetog vladike Nikolaja Žičkog i Ohridskog i Svetog Justina Popovića Ćelijskog, čije je bio duhovno čedo. Ispričao je i anegdotu kada je s one strane okeana na jednom aerodromu u velikoj gužvi svijeta i naroda, neko na srpskom pitao: „Je li ovo Njegoš?“

Književnik Milutin Mićović, predsjednik književnog društva ,,Njegoš“ iz Nikšića, govorio je o pjesničkom karakteru Mitropolita Amfilohija, naglasivši da je tri decenije Crna Gora pod duhovnim pokroviteljstvom Mitropolita Amfilohija.

“Ušao je u svaku dušu žednu Duha i Boga živoga. Ta energija Duha bila je magnet kojim je lako okupljao i privlačio sve ljude koji imaju taj sluh za dubinsku, neposrednu, pjesničku i filosofsku riječ, dakle za cijelog čovjeka. Negdje sedamdesetih godina Mitropolit Danilo (Dajković) je rekao, vjerovatno u vrijeme rušenja kapele kada se zasigurno osjećao vrlo bespomoćno: Ja ne mogu ništa da učinim osim da sačuvam taj žar koji se nalazi u pepelu. A Crna Gora tokom Drugog svjetskog rata doista je bila spepeljena i pokošena, bar Crkva je bila pokošena, ova vidljiva, ljudi i sveštenici, i dodatno zakrvljena među braćom. Doći u takvu Crnu Goru mogao je samo onaj koji nosi veliki unutrašnji oganj, veliko znanje i strpljenje, veliki duhovni i ljudski kapacitet.”

Mićović je istakao da u Mitropolitu Amfilohiju najprije vidimo našeg narodnog čovjeka te da je on likom tako i izgledao, a da je njegovo duhovno zanimanje potvrđivalo ono što je u narodu često prisutno u našim ljudima:

“Ta čežnja za mudrošću i briga za čovjeka, i pažnja za čovjeka i osjećanje da je čovjek čudo kog treba pažljivo probuditi, da kažem pedagoškim rečnikom, vaspitati ili Njegoševim napitati, nahraniti. Jedna od refren riječi ili poslovica Mitropolitovih jeste kad vidi neku dušu koja je žedna, koja traži Boga i koja bi sve dala za taj dodir: To je duša gladna i žedna Boga živoga. Sad bi se mogli zadržati i na ovom izrazu Bog živi, jer u shvatanju mislilaca ima i Bog kao neki apsolut koji nema tu neku neposrednu vezu sa čovjekom, tu ljubavnu vezu. I mislim da je to osnovna crta njegovog duha – žeđ i glad za Bogom živim. Na njemu se vidjela ta harizma i to stalno obnavljanje i napajanje Duhom živim kojim je privlačio ljude i cio narod, ako smijem reći sve one koji bi se mogli nazvati narodom koji rađa i koji se preporađa i stremi onom Božijem liku u sebi.”

Književnoj tribini su prisustvovali Mitropolit crnogorsko-primorski g. Joanikije i Episkop raško-prizrenski g. Teodosije,  a njen moderator je bio protojerej-stavrofor Gojko Perović.

Sjutra, 30. oktobra, na godišnjicu upokojenja blaženopočivšeg Mitropolita Amfilohija, u okviru bogoslužbenog djela “Dana Mitropolita Amfilohija”, u Sabornom hramu Hristovog vaskrsenja u Podgorici biće služena Sveta zaupokojena liturgija i pomen na njegovom grobu, sa početkom u 8 časova.

Svetom službom Božijom načalstvovaće Visokopreosvećeni Mitropolit crnogorsko-primorski g. Joanikije uz sasluženje više arhijereja Srpske pravoslavne crkve.

Mitropolit Amfilohije preminuo je u petak 30. oktobra 2020. godine, uoči praznika Svetog Petra Cetinjskog. Njegovi zemni ostaci sahranjeni su 1. novembra u kripti Sabornog hrama.

Vesna Dević

Foto: Lazar Šćekić