Pitamo ovih dana jedni druge ,,Jesi li gledao Daru iz Jasenovca“’, ovu priču o vaskrslom srpskom djetetu. I zaista ovaj film i ova istina koja je, godinama skrivana, izbijala sve snažnije na površinu sad je odjeknula kao bomba. Čitali smo i slušali o svim strahotama, a sada su tu pred nama i pitamo se da li je sve ovo moguće, dok duboko u sebi osjećamo da bilo mnogo, mnogo gore. Pitali smo književnika Milutina Mićovića predsjednika Književnog društva ,,Njegoš“ o njegovom doživljaju samog filma kao i o istinama zločina, mraka i zla iz koga je nastao…
Književnik Milutin Mićović predsjednik književnog društva „Njegoš“ kaže da niko nije imun na adsko nasleđe u čovjeku.
,,Taj politički sudar koji se desio u bivšoj Jugoslaviji, akomulirao je velika zla osmišljena političkom ideologijom. Cio jedan narod je u sebi akomulirao to zlo videći krivca u drugom narodu. Dva naroda, po krvi i jeziku isti bili su drugačiji po vjeri, gdje su katolici najčešće bili od naše krvi i vjere, pokušavajući da ubiju svoje porijeklo i čovjeka u sebi, ubijajući nedužni srpski narod“- kazao je Milutin Mićović.
Književnik Mićović dodaje da neostvaren i čovjek ispunjen mržnjom u sebi nosi potrebu da taj užas eksplodira iz njega, što se i desilo u Jasenovcu. ,,S druge strane Dara je oličenje dobra u čovjeku, oličenog kroz dijete ,,kojem anđeli šapuću“ i koje ima čistotu jer nije otrovano zlom i grijehom. Zločin je najveći poraz čovjeka jer obesmišljava njegov smisao. Čovjek postaje nesposoban da primi dobro i svjetlost, žudeći samo da služi većem zlu. Kroz Daru se vidi sudar dobra i zla. U njoj živi jedna dublja misao zaštićena Bogom i nebom i onom dubinskom intuicijom da dobro i plemenitost u ljudskom srcu imaju dublje razloge i velikog Osmislitelja ljudskog smisla. U glumici koja je igrala lik Dare, proradilo je genetsko sjećanje svojih predaka“- kazao je Milutin Mićović.
Predsjednik Književnog društva ,,Njegoš“ se osvrnuo i na aktuelnu situaciju rekavši da i sadašnje čovječanstvo, u ovoj pandemiji, pomalo liči na logor gdje čovjekom upravlja neko drugi, dok se on se svodi na jednog malog poslušnika ustrašenog i od sebe i od svijeta oko sebe.
,,Mi Srbi treba da pogledamo sebe i vidimo koliko imamo kapaciteta da drugoga prihvatimo drugačijim. Iako su se naša krv i rod preselili u druge priče, narode i vjere, mi smo pozvani da svjedočimo dublju istinu. Zbog toga je teško biti Srbin i svjedok dublje istine o čovjeku. Mi smo se prepolovili, dobivši neprijatelje od svog roda kroz prelaske u druge vjere, narode i identitete što je naš najveći duhovni i samosaznajni problem bez čijeg shvatanja nam nema budućnosti. Srbima je najpotrebnija duhovna nauka koju smo naslijedili od svojih otaca jer nam bez nje nema ni utjehe, ni sreće niti dovoljno smisla. Neće nas usrećiti ništa ako ne unjedrimo u sebe Božanski smisao koji imamo u Pravoslavlju i prostom narodu. Graditi karakter nemoguće je bez pokretanja dubljih pitanja o čovjeku koji je poslednjih decenija pokretao Mitropolit Amfilihije, živi svjedok čovjekove tajne i smisla“- podsjeća Mićović.
Milutin Mićović kaže da je sav svijet u logoru a da je čovjek pozvan da izađe na slobodu u prostor Božanskog smisla za šta treba duhovni podvig i duševni senzibilitet da je to lijepo i da jedino tako postajemo ljudi, braća i junaci smisla.
,,Globalni svijet je postao logor u kome se čovjeku sugeriše da ne izlazi napolje i da se boji svakoga. To je jedna predsmrtna pedagogija koja se predstavlja kao humanizam. Zlo voli da se skriva i preoblači u razne oblike pa čak i humanizam, da se pretvara iz vuka u jagnje. I ovaj film ,,Dara iz Jasenovca“ došao je nešto širi i humanizpovaniji logor i rasplakao čovjeka u čovjeku“- kaže Mićović.
Mićović je sa filosofske i duhovne strane pokušao da rasvijetli koje je porijeklo tolikom zlu koje je svoj lažni raj imalo upravo u Jasenovcu i razlikuju li se zločin i oni koji ga čine? On odgovara i na pitanje šta bi bilo da su velike sile vidjele ovaj film prije nego što su nas, okrivivši nas bez suda, ponovo bombardovali skoro pola vijeka nakon Jasenovca 1999. godine da li bi nas poštedjeli ili pokušali da ućutkaju naše pamćenje i svjedočenje bombama.
Mi moramo da opominjemo i pamtimo da je Dara i opomena i upozorenje našem narodu u svim budućim generacijama. I zato ovakvih svjedočenja o istinitim događajima treba da bude više na otrežnjenje našeg uspavanog naroda, spremnog da oprosti ali bojim se i da zaboravi. Jer mi, naslednici Svetitelja i onih 700. 000 iz Jasenovca, svoju borbu moramo da nastavljamo molitvom ali i nezaboravom.
Slobodanka Grdinić
