Književnik Milutin Mićović: Niti ima dužeg, ni višeg, ni strašnijeg, ni ljepšeg dana od Vidovdana
Mitropolit Amfilohije nam je približio i Njegoša i mi nemamo srodnika bližeg Njegošu od Mitropolita Amfilohija. Preko ove dvojice Božijih ljudi spojila se ona stara i ova nova Crna Gora u težnji čovjeka da zagrli vječnost
Književnik Milutin Mićović, predsjednik Književnog društva “Njegoš” iz Nikšića za slušaoce Radija “Svetigora“ predstavio je svoju novu knjigu “Luče u tami Crne Gore“.
“Došlo je vrijeme da se vidimo. I da se još dublje vidimo. Da vidimo koliko se ne vidimo. U kakav smo mrak zašli. I kakav nam se Znak najavljuje”… “Da li je on on ili, ipak, on nije samo on” – piše Mićović, između ostalog, u svojoj novoj knjizi koja je izašla u izdanju Eparhije budimljansko-nikšićke, Srpske književne zadruge i Književne zadruga Srpskog narodnog vijeća iz Podgorice.
Po uzoru na svijetli, vječni sabor lučonosaca i njihove luče: “Gospode prosveti tamu moju”, kako je govorio Sveti Grigorije Palama, Lovćenski Tajnovidac, Sveti Vladika Petar Drugi Petrović Njegoš svojom “Lučom Mikrokozmom”, blaženog spomena Mitropolit Amfilohije riječima da je ,,isihazam osvajanje unutrašnjih prostora”, i Milutin Mićović svojim “Lučama“ pokušava da osvijetli tamu u čovjeku i tamu crne gore. On piše o onoj vječitoj težnji čovjeka da osvjetljivanjem najprije tame u sebi, raspinjanjem, kroz lavirinte života, osvijetli i tamu oko sebe po onim Njegoševim: Razvedri mi više Gore Crne.
Mićović govori da voli da čitaju njega, a ne njegove knjige i svojim djelom i nama pomaže da naučimo da čitamo. Počinjući svoje “Luče u tami Crne Gore“ riječima da je: “Uzalud čitati napisano i da je propao sasvim ko ostaje samo na napisanom“, Mićović nas uči kako da nađemo i pročitamo “Nevidljivu knjigu”.
“Svaki čovjek i svaka ličnost ima svoju tajnu i svoj priključak onoj bazičnoj Tajni koja napaja sve ljude. Preko tog Svejedinog Duha, koji nas napaja, mi se razumijemo, priključujući se onom saboru ličnosti koje su se samosaznavale kroz poljubac i sajedinjenje sa svejedinim Duhom“ – kaže Milutin Mićović.
“Više me pogodi Njegova jedna nego vaših stotinu” – piše Mićović u svom djelu, objašnjavajući nam šta je to što pjesnika, pisca i njegovo djelo drži živim, čime postaje čuven i u vremenu i u vječnosti.
“Čovjek se izgrađuje iznutra kao jedno čudo Božije. Spolja se ne može izgraditi. Ako se čovjek ne izgradi iznutra ostaće izvan sebe, tuđ sebi i od njega neće biti neke koristi. Postoji ta dramatika između prave ličnosti i neke simulacije. Čovjek prebiva između vatre koja ga traži, i onog oblačnog stanja ljudskog u kome se gubi njegov pravi lik, kada on živeći u masi, nikad i ne osjeti istinski život i tajnu čovjeka.“
Objašnjavajući koliko je ludosti potrebno da čovjek bude pametan, kaže da u njegovim “Lučama“ ima i teksta koji samo “lud” može da razumije.
“Treba biti lud u odnosu na pravila koja postoje, ljudska, socijalna, podrazumijevajuća pravila. Treba ih raskinuti i biti slobodan. Pitanje slobode je uvijek aktuelno jer se slobodnim postaje negiranjem mnogih postojećih normi, mnogih običajnih pravila i predvidljivog ponašanja“ – kaže pisac i dodaje:
“Da bi ga čuli, jedan pisac treba da ima dublje učešće u Istini i izvornom životu u kojem se čovjek rađa. Tu shvatamo da se čovjek razumijeva i samorazumijeva kroz jezik i onaj predjezik koji stvara Logos. Ako se unutar čovjeka ne upali luča, on će ostati otuđen od sebe, čeznući za prvim Izvorom koji se ne dobija kroz knjige, već kroz slobodu i prekoračenje preko sopstvene granice. Svaki rast čovjekov je prelazak preko sopstvenih granica.
Književnik Mićović, koji svoju radnu sobu naziva pećinom, pojašnjava i sam pojam pećine, rekavši da luču nije moguće naći ako prvo ne siđemo u pećinu.
“Iako je metafora mraka i čovjekovog nasleđa, pećina ima izlaz ka nebu, kroz koji ulazi nebeska svjetlost, osvjetljavajući ljudski mrak i sva čuda koja se u njoj kriju. Pećina koja je metafora za tamni prostor čovjeka (koji psiholozi nazivaju podsvijest) služi da se u nju unese nebeska iskra. Pećina je i materica koja čuva čovjekovu potenciju, datu od Boga, da se iz nje rodi jedan artikulisan život. Pećina je ono što je Njegoš nazivao adskim nasledijem, ali označava i nepoznati prostor u nama. Zadatak čovjeka je da osvijetli pećinu i krene dalje. Sve dok se ne spusti u pećinu, čovjek će ostati u jednom neodređenom kolektivizmu koji je i sam pećina. Iskra je čovjekov autentični lik koji je bez kraja. Pisac je pisac ako naslijeđenu rečenicu obogati, ako stvori novu semantičku silu, novi ugao, novu moć, onda pisac postaje kreativan i sposoban da dirne naš mentalni sistem. Tada osjetimo da smo dobili pisca obogaćenog novom duhovnom silom, koji ima drugačiji ugao gledanja, koji nas proširuje, ne dozvoljavajući nam da ostanemo u mehanizmu ponavljanja. Tek tada imamo radost razgovora sa sagovornikom, koji govori našim jezikom, ali ima i novi, privlačan, dodatak.“
Mićović piše da je: Kod Njegoša Bog pjesnik čime Bog postaje ljudskiji a čovjek božanskiji, govoreći o tome koliko je Njegoš danas naš savremenik i koliko vidimo svijetlo vođeni njegovom “Lučom”.
“Njegoš je naš savremenik tek ako sopstvenim iskustvom uspijemo da uvidimo kakav je on život živio. Besmrtna luča je uvijek svježa u čovjeku, isto kao i Njegošev jezik. Njegoš je onaj koga se uvijek sjetimo u tjeskobama, kada nam se, najčešće, i desi unutrašnji lučonosni udar da obasja tešku situaciju u kojoj se nađemo. Svakom se desi situacija kada čovjek traži dublji odgovor, a uvijek ga nalazimo u Njegoševim stihovima. Narod koji je imao nebom osijanog pjesnika, Njegoša, ne bi smio biti mali narod“ – ističe Milutin Mićović.
Veliki poznavalac Njegoševog djela, predsjednik Književnog društva iz Nikšića koje nosi ime slavnog Lovćenskog tajnovidca, Mićović u svojim “Lučama“ piše i o tome koliki je grijeh Crne Gore prema Njegošu. Čitali ga jesmo i čitamo ga ali koliko smo čuli Njegoša uopšte? O slobodi i okupaciji u Njegoševom djelu. Šta je jedno, a šta drugo po Njegošu. Koliko smo danas slobodni, a koliko smo pod okupacijom i šta je slobodan čovjek? Da li je i ovo vrijeme danas ipak vrijeme Njegoša? Je li Njegoševa iskra besamrtna i sam Lovćenski Tajnovidac kao “sabirni znak” ipak jači od duha vremena u Crnoj Gori? Šta se dešava kad pjesnik, filosof, mora da bude i državnik? Koji će preovladati i ostaviti dublji trag? Šta se dogodilo u slučaju Njegoša, a šta u slučaju knjaza Nikole? – samo su neke od tema koje možete pročitati u “Lučama u tami Crne Gore“.
Poslednjih trideset godina uz Njegoša i naše slavne pretke svijetlila nam je i ,,očinska svjetlost”, kako to reče Milutin Mićović za Mitropolita Amfilohija, čija je borba neprestana i duhovni mač kojim je bio opasan obasjala i vaskrsnula poslijeratnu Crnu Goru u čijem je temelju žrtvena riječ.
“Mitropolit Amfilohije nam je približio i Njegoša i mi nemamo srodnika bližeg Njegošu od Mitropolita Amfilohija. Preko ove dvojice Božijih ljudi spojila se ona stara i ova nova Crna Gora u težnji čovjeka da zagrli vječnost“ – kaže pisac.
Kažu da papir sve trpi. Mnogi danas i pišu, ali šta pišu? Koliko je ćutanja i distance potrebno da bi se rodila ideja da se na tom papiru zaista ostavi nešto vrijedno što će izdvojiti pisca među mnogima i ostaviti trag, luču koja će svijetliti budućim naraštajima, a “Luče u tami Crne Gore“ Milutinna Mićovića zaista jesu takvo djelo.
“Niko mu ništa ne može”, “Niko mu ništa ne zna”… “Nije ništa” …Koliko je danas moguće slobodno pisati? Ko danas piše slobodno? Ko su slobodni pisci, slobodni ljudi?
Koliko se danas osjeća umor u kulturi i kako se otključava onaj Njegošev stih: Šta je čovjek a mora bit čovjek? Može li se pisati poezija, a da se ne živi i obrnuto? – sve su to teme kojima se Mićović bavi u svom djelu “Luče u tami Crne Gore“, koje vam toplo preporučujemo za čitanje.
“Ništa bez Kosova iako se to pokušavalo zaboraviti. Niti ima dužeg, ni višeg, ni strašnijeg, ni ljepšeg, a ni dana nema bez Vidovdana? Ničeg nema bez Vidovdana unutar čovjeka, naroda i jezika, unutar našeg razgovora. Ako u našem razgovoru ne širimo Vidovdan, džabe smo i razgovarali, a ako ga je bilo, onda smo išli u susret onoj žiži, onoj luči. Moramo pristati na žrtvu da bi u sebi našli svoj Vidovdan, a žrtve nema bez vatre. Ta će duhovna vatra raširiti Vidovdan u nama, čime ćemo preći iz zemaljskog u više duhovno stanje. I kosovski junaci su iz jednog nevidovdana prelazili u Vidovdan. Tako je i knez Lazar iz istorijskog vremena prešao u vječnost. Kosovo jeste sačuvalo realizam, ali mi najprije treba da se, kroz prinošenje naše žrtve i našu borbu, uznesemo osvjetljeni Vidovdanom koji ne prolazi. Smisao istorije jeste da otkrije nadistoriju, smisao vremena da otkrije nešto iznad vremena, a to je vječnost. Svaki novi Vidovdan sve veći je nevidovdan jer danas čak i kod nas kažu da nam je dosta Njegoša i Kosova“ – podsjeća Milutin Mićović.
Mićović u svom djelu “Luče u tami Crne Gore“, poručuje Crnogorcima “da se ne prave tako Crnogorci“, objašnjavajući ko su zaista pravi Crnogorci i “unutrašnji“ ljudi.
“Skinimo maske i učestvujmo u veliikoj tajni u kojoj će čovjek biti čovjek i postati istinski Božiji čovjek o čemu je govorio i naš blaženog spomena Mitropolit Amfilohije. Čim se sretnemo i progovorimo dvije već smo se podijelili” – piše Mićović u “Lučama“ i objašnjava šta misli o našim diobama.
On dodaje i da su borbeno nadahnuće “Luče” i “Gorskog vijenca” i one Njegoševe luče božanstvene i iskre svjetlozarne bile i naše litije za odbranu svetinja.
“Litije za odbranu svetinja su momenat u kojem se pojavila čudna tišina, nasleđe i sve najbolje što je bilo u našem narodu. To je bilo dejstvo nebeskog silaska u narod i njegovu dušu. Velikom nebeskom tišinom objedinjen je cio narod koji je tada bio u mogućnosti i da nestane. Bilo je biti ili ne biti, pričestiti se tom višom silom ili ostati u stihiji priznajući zakone ovoga svijeta. Ipak, to nije statično i treba da se obnavlja“ – zaključio je Milutin Mićović, autor knjige “Luče u tami Crne Gore“ koju vam topolo preporučujemo kao luču u pećini naših duša.
Slobodanka Grdinić
