Zoran Šaponjić: Put ratnog reportera
„ …su krv, suze, patnje ljudi, izbjegličke kolone, neizvjesnost… Posle toga možete samo da zvapite Bogu, odete u crkvu, prislužite svijeću, pomolite se Gospodu našem, nema druge adrese ni drugog spasa“
„Vatre u pomrčini i odlučnost ljudi, okupljenih na graničnom prelazu Jarinje, pamtiću zauvijek. Slike sa Jarinja ličile su na zbjeg. Gledajući jedne mračne večeri te vatre naložene pored magistrale pomislio sam kako mi sve to liči na jedan veliki zbjeg. U meni se rodilo pitanje da li je svaka generacija nas Srba osuđena da jedan dio svog života provede u nekom zbjegu“ – prenosi svoje utiske sa graničnog prelaza Jarinje novinar i foto reporter Zoran Šaponjić koji već tri decenije izvještava sa ratišta širom Jugoslavije. Poznate su i njegove divne reportaže iz Rusije, kao i bolne ljudske, životne priče koje prenosi na svoj poseban način. Među svoje priče je uvrstio i litije za odbranu svetinja u Crnoj Gori.
„Bilo je to zaista petnaest teških dana. Stotine i stotine, i hiljade ljudi koji su dane i noći provodili na Jarinju i Brnjaku. Pod šatorima, pored logorskih vatri. Najjači moj utisak bio je upravo nesalomivost tog naroda koji šalje poruku da ne pristaje, da neće i ne može odustati. Zbog toga vjerujem da će naš narod na Kosovu uspjeti da se izbori. Cilj sa duge strane je jasan. Cilj je da Srba na Kosovu ne bude, da odu, dok je, s druge strane, borba našeg naroda neupitna.
Kada su u četvrtak stigle vijesti iz Brisela da je postignut neki načelni dogovor s jedne strane se osjetilo olakšanje među Srbima ali i različite reakcije. Jedni su bili mišljenja da je bolje ovako dok su drugi bili gnjevni zbog činjenice da na teritoriji Srbije treba nekakvom naljepnicom i stikerom na registarskim tablicama prelijepiti oznaku i grb Srbije. Osjećanja su se kretala između duboke pripadnosti da Kosovo jeste i biti će dio Srbije i, s druge strane, potrebe da se živi. Velika je trpeljivost i spremnost naših ljudi da sve izdrže. S druge strane pripadnici ROSU su se svakog dana smjenjivali po dva puta. Dok bi, tada, po njih pedeset-šezdeset prolazilo sa dugim cijevima, onako mrki, s prstom na obaraču nije se čula ni jedna ružna riječ od strane Srba. Pripadnici ROSU pokušavali su da izazovu incident čak i u subotu posle privremenog sporazuma postignutog u Briselu tražeći stalno nove i nove ustupke i izmišljajući razloge da se njihovo pomjeranje odlož, kako bi se ponizili Srbi koji su na miran i civilizovan način protestovali“- kaže Zoran Šaponjić.
Govoreći o svojoj dubokoj vezanosti za Svetu srpsku zemlju Šaponjić kaže da je Kosovo dio nas, naše duše i našeg srca.
„Kako da se odreknemo Metohije i Kosova i da kažemo da ono nije naše? Kako posle toga da izađemo pred svoje pretke i šta da im kažemo kad nas pitaju: Šta ste to uradili? Stalno treba da govorimo svojoj djeci da je Kosovo naše i nikad ne smijemo dozvoliti da, čak ni su sebi, pomislimo da to nije tako. Mnoge je sile ovaj narod istrpio. Istrpjećemo i ovu. Kosovo je Srbija bilo i biće!!!“ – poručuje foto-reporter Šaponjić.
Zoran Šaponjić svjedoči svoju vezanost za naše Svetinje na Kosmetu, za manastire Gračanica i Visoki Dečani. Kaže da zaboli kad dođete pred manastir Dečani i vidite mitraljeska gnijezda i bodljikavu žicu, kad morate najprije da se najavite vojnicima KFOR- a.
Sa tugom govori o utiscima koje nosi iz Južne Mitrovice gdje više nema Srba.
„Prije tri godine sam našao tamo, u jednoj uličici neposredno uz hram, jednu Srpkinju, koja tu nije imala s kim ni riječ da progovori. Kada sam je, zajedno sa kolegom Mihailom Medenicom, jednom posjetio ona nas je zadržavala da što duže ostanemo da bi mogla da priča sa nekim. Kada smo odlazili dala nam je po jednu crvenu jabuku. Obećali smo da ćemo se vratiti…Ona je u međuvrmenu umrla a mi svoje obećanje nismo ispunili…
Kada smo došli na Zadušnice na groblje u Južnoj Mitrovici, neke Albanke su donijele da, baš na groblju, operu tepihe, dok je sa prozora obližnjih kuća treštala glasna muzika. Jadni ljudi, nesrećni naši Srbi su po groblju tražili spomenike svojih bližnjih. A spomenici… ne samo da su bili porušeni nego su i pootvarani grobovi i iz njih iznijete kosti. Neke spomenike su Albanci čak i odnijeli kako bi od tog mermera popločali svoja dvorišta. S druge strane, svjedok sam da na albanskom groblju u Sjevernom dijelu Mitrovice nijedan albanski spomenik nije bio ni taknut. Ni jedan Srbin nije oskrnavio ni jedan albanski spomenik. Bio sam srećan zbog toga… Bio bih nesrećan da je bilo drugačije“- kaže Zoran.
Šaponjić je sa Jarinja došao u manastir Đurđevi Stupovi u Beranama na ustoličenje Preosvećenog Vladike Budimljansko-nikšićkog G. Metodija, dok je 5. septembra stigao do barikade na Belvederu, prilikom pokušaja da stigne u Cetinjski manastir na ustoličenje našeg Mitropolita Joanikija. Nažalos na Belvederu je doživio da mu neki ljudi, koji su tu bili okupljeni, kažu da tu nije dobrodošao jer je iz Srbije.
„Lijepe su bile slike sa ustoličenja Vladike Metodija u Beranama na skupu punom poruka vjere nade i ljubavi. Došao sam sa Jarinja u Berane i srećan se vratio nazad. Decenije pokušaja da se naš narod obezglavi, da mu se izbriše sjećanje i istorija nisu urodile plodom. Tu sam shvatio da su nam mnogo jaki korijeni i temlji na kojima naša vjera pravoslavna i naš srpski narod stoje. To su posvjedočile i litije za odbranu Svetinja u Crnoj Gori.
Kad sam 5. septembra sam krenuo na ustoličenje Mitropolita Joanikija u Cetinjski manastir, stigao sam samo do barikade na Belvederu gdje su mi neki ljudi rekli da ja iz Srbije ovdje nisam dobrodošao jer sam iz Srbije. To me zaboljelo do srca. Zašto ja nisam dobrodošao u Crnu Goru? Šta sam ja kome učinio, o koga sam se ogriješio? Zatekao sam se u Pljevljima kada je bio referendum u Crnoj Gori. Kada je objavljeno da je Crna Gora postala nezavisna plakao sam kao dijete na jednoj klupi u parku, ne zato što meni smeta što je Crna Gora nezavisna, naprotiv poštujem svaku volju građana, već zato što sam u tom trenutku osjetio da se od mene odvaja jedan dio moga srca i moje duše. Ja ljude u Crnoj Gori doživljam kao svoju najrođeniju braću“- kaže Šaponjić koji je prisustvovao na više litija za odbranu svetinja u Crnoj Gori, gdje je, kako kaže, gledao ljude koji, vodeći za ruku svoju djecu, noseći krstove, svijeće i ikone, kao da lebde ne dodirujući tlo nogama u tim divnim, nezaboravnim trenucima.
Zoran Šaponjić, koji poslednje tri decenije izveštava sa ratišta širom bivše SFRJ, priča nam kako je ubrzo nakon što je 1991. godine počeo je da radi u „Borbi“, otišao na jedan od svojih prvih zadataka. Bila je to Slovenija i kasarna u Ljubljani.
„Iako početnik u ovom poslu odmah sam shvatio da su oficiri, koji su se kleli u državu i imali najveće privilegije, pobjegli dok su u kasarni ostali obični vojnici. Među njima je najveći čin imao jedan mladi poručnik koji je ostao da, kako-tako, sačuva tu djecu koja su mu povjerena. Shvatio sam da smo živjeli u laži koja se rasprsnula u tih nekoliko dana. Zatim je krenulo ratište u Kninu, gdje sam vidio Srbe koji nisu dozvolili da im se desi ono što su već doživjeli u Jasenovcu i 1941. godine. Zatim se nižu ratišta: Zapadna pa Istočna Bosna, Kosovo… Pitam se zašto je upravo našim generacijama pripalo da vidimo toliko jada čemera i nevolja. Valjda svaka generacija nas Srba kroz istoriju mora da uprti taj svoj krst i da ga ponese“ – kaže Šaponjić koji je svoje reportaže sabrao u tri knjige: „Kud nestade onog naroda“, „Ljubomirova zemlja“ i „Ruski krst“.
Bolne su Šaponjićeve priče o stradanju srpskog naroda na Kosovu i Metohiji, o nestajanju i propadanju sela na Pešteri, Goliji, Zlatiboru, Zlataru… o Zalazju, selu između Srebrenice i Bratunca, koje je dva puta nestalo, prvi put u drugom ratu a drugi u ovom poslednjem.
„Na dan 11. jula u Srebrenicu dođe svijet da oplakuje žrtve Potočara. Niko ne spori da se tu dogodio zločin. Ali već sledećeg dana, 12. jula, na Petrovdan, nema nikoga da dođe da sa Srbima oplače njihove žrtve. Pitam se je li veća bol majke Bošnjakinje za svojim sinom od bola majke Srpkinje za njenim. Na žalost, u jednoj crno bijeloj slici koja je postavljena, za bol srpske majke nema mjesta. Bol srpske majke je samo njen dok bol bošnjačke majke oplakuje „cio svijet“. To su te crno-bijele slike. Te teške situacije nas upućuju Bogu.
Gdje bi drugo? Gdje drugo da se okrenemo ako ne Gospodu našem? Mnogo je bilo teških situacija. U ratu se čovjek nagleda mnogo zla, krvi i neljudskosti. Te situacije mijenjaju čovjeka. Ipak, uvijek sam se trudio da se ne ogriješim ni o koga, da ne napišem ružnu i zlu riječ čak ni o neprijatelju. Nije to moje, Bog će da sudi.
Dok sam bio mlad novinar činilo mi se da ću, kao profesionalac, objektivno doživljavati teške situacije. Shvatio sam kasnije da ostaje talog u nama i da se, kako starimo, teške slike sve više vraćaju.
„Imam trojicu sinova. Sva trojica su mi dolje“… – nikad neću zaboraviti riječi jednog starijeg čovjeka na planini Ozren 1993. godine. Kada su muslimanske snage napale Vozuću, zatekao sam se pored njega koji je gledao ono zlo koje se odvijalo pred našim očima. To je rat. Upravo ta rečenica. Posle toga možete samo da zavapite Bogu, odete u crkvu, prislužite svijeću, pomolite se Bogu, nema druge adrese ni drugog spasa“ – kaže Šaponjić i svjedoči da se i pored svega uvijek trudio da ne pređe granicu objektivnosti.
Zoran Šaponjić kaže da, na žalost, u ratu stradaju istina, savjest i čovjekoljublje.
„Kolege iz Amerike, Engleske, Francuske… dolazile su sa predrasudama i napisanim pričama. Boljelo me je to“.
Svjedoči da je kninsko ratište bilo mnogo teško
„Išli smo iz Knina na front, vraćajući se sa komandnog mjesta gdje smo posjetili jednog pukovnika. Kamenjar, kojim smo prolazili, bio je zasut minobacačkom vatrom. Ležeći u jednom kanalu, dok na sve strane lete geleri i kamanje, bukvalno sam sebe zatekao sebe kako se zubima držim za busen trave…To je rat! Kad se bukvalno boriš za život. Čovjek s kojim sam, par sati ranije razgovarao, poginuo je… Puno je bilo trenutaka kad mi je bio ugrožen život. To me je naučilo da cijenim život i sitne stvari, trenutke koje provedem sa porodicom, djecom. Tu sam shvatio koliko je lako preći liniju između života i smrti“ – kaže iz svog bogatog iskustva ratnog reportera Zoran Šaponjić.
Nakon svega on kaže da nikom ne bi poželio da krene ovim putem. Put ratnog reportera su krv, suze, patnje ljudi, izbjegličke kolone, neizvjesnost…
„Etiku ratnog novinarstva gledam prema svojoj savjesti. Trudim se da me jednog dana ne bude stid od onoga što sam napisao pred samim sobom, pred svojom djecom i porodicom.
Cilj mi je da se svjesno ne ogriješim o drugog čovjeka. Mladim kolega poručujem da se drže istine i da provjeravaju činjenice dok je brzina plasiranja informacije manje bitna. Predlažem kolegama da manje vremena provode u redakcijama gdje se gubi veza sa životom. Treba sresti te ljude pod stalnim teretom briga, prave priče su tu. Nema priče u redakciji i u računaru, nema priče na društvenim mrežama, dok nam realni život na drugoj strani izmiče. Treba se vratiti prirodi i kontaktu sa živim ljudima“- poručuje Zoran Šaponjić iz svog bogatog profesionalnog novinarskog iskustva.
U ovom intervjuu Šaponjić je sa slušaocima emisije „Kosmetska kandila“ podijelio trenutke koje posebno pamti sa ratišta. Svjedočio je gdje je bilo najteže i kako posle svega što je vidio gleda na život i smrt.
Zoran Šaponjić je objavio je zbirku reportaža „po brdima sa ljudima,“ knjigu koja nosi naziv „Ljubomirova zemlja“, „Kud nestade onog naroda“ čiji je naslov nastao po rečenici koju je izgovorio šumar iz Golije Rajko Sović i „Ruski krst“ gdje na veoma emotivan način prikazuje Rusiju. Svjedoči zašto je jedini Srbin koji je vidio više od Rusa, govoreći o gradu na sjevernom Ledenom okeanu gdje se prave nuklearne podmornice.
„Rusija je duboko zakopana u mom srcu i svaki dio te pravoslavne, naše bratske Rusije je divan. U knjizi tražim odgovore, šta se to desilo sa Rusijom u Oktobarskoj revoluciji i kako je takva zemlja mogla da se prepusti toj pošasti“ – kaže Šaponjić. Nezaobilazno je bilo, kada se govori o novinarstvu i Rusiji, sjetiti se Miroslava Lazanskog koji nas je nedavno napustio, a koga Šaponjić pamti na prvom mjestu kao velikog gospodina.
Šaponjić je dobitnik mnogih nagrada. Među njima je priznanje „Slađana Veljković“, godišnje nagrade Udruženja novinara Srbije za reportažu. Više puta je pobeđivao na Internacionalnom festivalu reportaže u Somboru i Apatinu. Dobitnik je „Kosmetske zvijezde“ prvog reda, nagrade „Gordan Ranitović“, nagrade Mileševskog kulturnog kluba Svetog Save iz Prijepolja, godišnje nagrade Opštine Nova Varoš i drugih.
Zoran Šaponjić, novinar, rođen je 1966. u Novoj Varoši. Diplomirao je na odsjeku za novinarstvo Fakulteta političkih nauka u Beogradu. Radio je u “Borbi“, “Blicu“, “Glasu javnosti“, “Kuriru“. Za ove listove je devedesetih godina prošlog vijeka izvještavao sa svih ratišta bivše Jugoslavije. Oženjen je i otac je dva djeteta.
Slobodanka Grdinić
