Poruke mira naših Vladika, radost sretanja i darivanja u prebožićne dane u južnoj srpskoj pokrajini Kosovu i Metohiji teme su naše Božićne emisije „Kosmetska kandila“
Mitropolit crnogorsko-primorski g. Joanikije u intervjuu koji je dao Televiziji Hram govorio o našem odnosu prema Svetoj srpskoj zemlji Kosovu i Metohiji.
(Intervju, u kojem je Mitropolit Joanikije sa novinarom Slobodanom Stojkovićem razgovarao o aktuelnim crkvenim temama, je emitovan 30. decembra uveče).
Božićni intervju Episkopa raško-prizrenskog g. Teodosija koji je dao listu ,,Jedinstvo“. Razgovor vodila Rada Komazec
Tamo gdje se zacari nepravda i stradnja, tamo se umnožava i Božija blagodat
Svi ljudi na Kosovu i Metohiji mogu da žive u miru i slozi, jer kako je govorio blaženopočivši mitropolit Amfilohije, dovoljno je i neba i zemlje i vode i polja za sve, ali pojedini ljudi zatvoreni u svoje ideologije, kolektivne strahove i predrasude, ne vide kako da izađu iz tog začaranog kruga. Zato je važno da dijalogom nađemo put napred i rešavamo probleme, a ne nametanjem sile i pretnjama, jer to vodi samo u dalje konflikte. Ono što je važno jeste da verski predstavnici sa svoje strane ne podgrevaju političke narative i konflikte već da pozivaju na mir i suživot u međusobnom poštovanju. Kada u drugima prepoznajemo lik Božiji i projavljujemo ljubav prema drugima, voleći u njima samog Boga, onda je bratska ljubav i žrtva prirodan deo našeg života, jer, dajući ne gubimo, već se bogatimo i dobijamo – besedio je Njegovo preosveštenstvo episkop Teodosije.
Tiho, zaštitnički molitvom i ljubavlju, usmeren ka večnosti Njegovo Preosveštenstvo Episkop raško-prizrenski i kosovsko-metohijski Teodosije poručuje da je naša nada i naša budućnost u Bogu, a Božija reč živa, delotvorna, večna, trajna i nepromenjiva. Na nemirnom i uzavrelom prostoru naše južne pokrajine, duhovni pastir srpskog naroda poziva na mir, ljubav, dijalog među ljudima i koračanje putem koji nam je Gospod zacrtao.
Čovek je egzistencijalno vezan za svog Stvoritelja. Da li se svako zlo na svetu događa odbacivanjem Boga?
Bog je stvorio Čoveka po Svome liku i podobiju i svaki čovek nosi lik Božiji utisnut u dubini svoga bića. Kao nosioci lika Božijeg imamo stalni poziv od Boga da ga pronađemo u sebi i kroz evanđelski život u Hristu vaspostavimo blagodaću Božijom. Tada se u nama obnavlja lik Božiji i postajemo novi čovek u Hristu Gospodu. Bog nije stvorio zlo, ali ono se projavljuje kao odbacivanje zajednice sa Bogom i protivljenje volji Božijoj, koja nadilazi ljudski razum. Otuda je zlo u čoveku posledica gordosti i samoljublja, i sledstveno tome, ljudi koji su izgubili svest o Božijem pozvanju i liku Božijem u sebi ne prepoznaju ga ni u drugim ljudima, koje vide kao svoje neprijatelje i protivnike. Otuda nastaju: mržnja, ratovi, netrpeljivost, podele, i sve ono što vidimo kao projavu zla u svetu. Zlo se može pobediti jedino Bogom i ljubavlju i zato nas Gospod uči da se „ne protivimo zlu” tj. da na zlo ne odgovaramo zlim delima, već da sledujemo našem Spasitelju koji je pobedio svako zlo i smrt.
Na najveći broj ljudi je primenjiva narodna izreka: „Bez nevolje nema bogomolje”. Šta se to prelomi u čoveku da u mukama priziva Gospoda, a dok je srećan zaboravlja?
Najveći broj ljudi živi u stalnom zaboravu Boga i sećamo ga se samo u nevoljama i opasnostima. Zato nas apostol Pavle poziva da se stalno molimo, tj. da stalno prebivamo u sećanju na Boga. To zahteva trud i prinuđavanje naše pale prirode koja se lako povodi za materijalnim vrednostima ovoga sveta, ili posustaje pred raznim strahovima i nevoljama. Svetitelji nas uče da je tajna života u Hristu, da mu se u potpunosti predamo. To ne znači, neaktivnost i nezainteresovanost, već čvrstu rešenost da pored svog truda koji ulažemo, koliko do nas stoji, prepuštamo Bogu konačan ishod svega onoga što radimo i čvrsto se nadamo u promisao Božiji, koji upravlja vascelom tvorevinom. Živeći rasejano, ne sećamo se Boga, ne vidimo ga u drugim ljudima, već živimo u strahu i neizvesnosti što izaziva stalni nemir i nezadovoljstvo, pa i agresivnost prema drugima. Čovek koji se stalno seća Boga obitava u duhovnom miru bez obzira na spoljašnje okolnosti, kao što su zdravlje i starost, jer se on u svemu predaje Bogu.
U kojoj meri hrišćanstvo daje integralnu verziju ljudskog bića i šta bi uopšte bio čovekov život bez Božijeg duha i njegove snage i vere?
Hristos, kao sam ovaploćeni predvečni Sin Božiji, otkrio nam je Boga i ukazao svojim životom i poukama put kako da u njemu ponovo vaspostavimo zajednicu sa svojim Tvorcem. Razne religije daju različite odgovore na duhovna pitanja, ali hrišćanstvo pruža najpotpuniju i bogootkrivenu istinu o Bogu i čoveku. Naš narod koji se vekovima oslanjao na svoju veru, koju su utvrdili bogonosioci i veliki prosvetitelji našeg roda, verom u Hrista uspevao je da preživi najteža iskušenja. Zato uvek treba da se vraćamo Evanđelju i učenju Svetih otaca, kako nama ne bi ovladao duh ovoga sveta, duh smutnje i podele, duh nemira i konflikta. Zato nam Hristos i kaže: „Blaženi čisti srcem jer će Boga videti”.
U današnje vreme prevladava težnja ka materijalizaciji života na uštrb duhovnosti. Vidite li način da se vrate vrednosti nematerijalnog života?
Vera u Hrista nas uči da materija sama po sebi nije izvor zla, jer je sam Bog postao čovek da bi čoveka učinio pričasnikom Božijim, da bi vascelu tvar osvetio i uzveo u večno postojanje. Problem nastaje kada se vežemo za materijalne stvari ovoga sveta i pretpostavimo ih duhovnim vrednostima i Bogu. A materijalne, ili bolje rečeno, plotske stvari, sve su one koje u našem srcu zamenjuju Boga: bogatstvo, moć, sila, vlast, telesno uživanje, razne ideologije itd. Zato duhovni život preobražava čoveka i svu materijalnu tvorevinu i uvodi u prostor večnosti, sapostojanja u Bogu kroz Hrista Spasitelja.
U kojoj meri nam pomaže preispitivanje o tome: da li imamo negativnog u sebi, da li gajimo predrasude o drugim narodima i kulturama, da li zlopamtimo, da bi bili dostojni veri?
Svako nipodaštavanje drugih ljudi, naroda i njihovih kultura, samo zato što su različite od naše, pokazuje da ne poznajemo Boga ni u sebi ni u drugima. Hristos nije došao radi jednog naroda, već radi vascelog sveta, da ga spase i prizove spasenju, to jest, isceljenju i punoći postojanja. Otuda su hrišćanski oci i misionari širili hrišćansku veru preobražujući postojeće kulture i dajući im novi smisao i značenje. Danas je to pogotovo obaveza nas hrišćana u situaciji gde Crkva postoji širom sveta i deluje među raznim ljudima i kulturama. Bog je u svojoj ljubavi prema čoveku posejao seme istine posvuda, i vascela tvorevina diše premudrošću Božijom. Naše je da to prepoznamo i razumemo u bogootkrivenoj istini koju nam je Gospod ostavio i koju naša Crkva vekovima čuva.
Često se susrećemo sa verskim neznanjem. Možemo li biti hrišćani, a verovati u reinkarnaciju i nešto drugo i kako najlakše spoznati verske istine u pravom značenju?
Razne kulture i narodi razvili su različite tradicije i učenja kojima su ljudskim umom pokušali da protumače tajnu Božiju. Otuda su nastala i različita verovanja i tolika mnoga učenja. Hristos nije doneo u svet još jednu novu religiju, već je sam kao „put, istina i život” projavio sebe kao istinskog Boga u telu i otkrio nam tajnu Božiju Duhom Svetim. Boga ne možemo razumeti telesnim čulima i razumom, već samo Duhom Svetim, kada smirimo svoj um i otvorimo srce za premudrost Božiju u ljubavi prema svima. Otuda današnji savremeni čovek, umesto da traži istinu u raznim ljudskim učenjima, treba da otvori svoj um i srce za premudrost Božiju koja se daje onima koji su svoje srce očistili ognjem ljubavi Božije, koji sleduju Hristu Bogu i Spasitelju i koji su se smirili da bi primili darove Božije.
Učestali su problemi sa decom i omladinom. Koliko mladi istinski žive svoju veru, koliko veroučitelji mogu pomoći da se mladi ljudi izvedu na pravi put u duhu hrišćanstva i ima li mogućnosti Crkva da redovno nudi mladima sadržaje koji bi ih približili Crkvi i Bogu, a istovremeno spasli poroka, koje nosi današnje vreme ?
Hrišćansku veru i našu tradiciju moramo delatno da propovedamo u današnje vreme, a ne samo rečima. Mladi ljudi, koji žive u svetu brojnih lažnih vrednosti, često nemaju ni vremena, ni pažnje ni volje da prepoznaju istinske duhovne vrednosti od svega onoga što ovaj svet nudi preko savremenih medija i sredstava komunikacije. Zato hrišćansko vaspitanje treba da počne u samoj porodici i da se nastavi kroz školu i obrazovanje uz stalno učestvovanje u životu Crkve i bogosluženjima i naročito svetotajinskom životu. Bez toga širenje hrišćanstva svodi se na običaje i navike, na sujeverje i praznoverje, koga je danas toliko mnogo na sve strane. Mladi ljudi treba da upiju istinske duhovne vrednosti od malena, kako bi mogli da prepoznaju sve opasnosti i lažne vrednosti koje im se nude uz brojne razorne ideologije i učenja, posebno o slobodi koja se danas u svetu najviše projavljuje kao potpuna anarhija i negiranje svega onoga što je Bog stvorio i na čemu je naš narod vekovima uzrastao i sačuvao svoj identitet.
Koliko smo kao pojedinci i društvo udaljeni od solidarnosti, otvorenosti i brige prema drugima?
Jedna od najvećih bolesti sadašnjice jeste individualizam i sebičnost. Čovek sebe vidi kao centar sveta, a drugi su mu važni samo onoliko koliko mu svesno ili nesvesno služe da ostvari svoje interese i zadobije prolazne stvari ovoga sveta – bogatstvo, slavu, moć, ugled. U takvoj situaciji malo ima istinske solidarnosti i otvorenosti za druge. Ali, kada u drugima prepoznajemo lik Božiji i projavljujemo ljubav prema drugima, voleći u njima samog Boga, onda je bratska ljubav i žrtva prirodan deo našeg života, jer, dajući ne gubimo, već se bogatimo i dobijamo.
Albanci kontinuirano i surovo vrše pritiske na Srbe i njihovu imovinu na KiM. Kako kao Božija bića da svedočimo o Bogu a mrzimo komšiju zato što je druge vere i ima li načina da Srbi i Albanci na KiM žive u miru jedni pored drugih, ako ne mogu zajedno?
Nažalost, odnos većeg broja kosovskih Albanaca prema Srbima, posebno ovdašnjih vlasti, nije prijateljski, i odnosi između Srba i Albanaca godinama nisu bili tako loši kao sada. Učestali su napadi na srpsku imovinu, pljačke, lažne optužbe, negiranja naših imovinskih i ljudskih prava, pa čak i zakona Kosova. Naravno da svi ljudi na Kosovu i Metohiji mogu da žive u miru i slozi, jer kako je govorio blaženopočivši mitropolit Amfilohije, dovoljno je i neba i zemlje i vode i polja za sve, ali pojedini ljudi zatvoreni u svoje ideologije, kolektivne strahove i predrasude, ne vide kako da izađu iz tog začaranog kruga. Mi smo u Crkvi i pre i za vreme rata, a i posle rata na Kosovu i Metohiji, stalno svedočili da se zajednički mora živeti i da mora biti poštovanja jednih prema drugima. Vekovima smo ovde zajedno, a u ovakvoj situaciji netrpeljivosti, biće teško ostati na ovim prostorima i naći mirnu budućnost. Zato je važno da dijalogom nađemo put napred i rešavamo probleme, a ne nametanjem sile i pretnjama, jer to vodi samo u dalje konflikte.
Kakvi su odnosi na Kosovu i Metohiji SPC sa Islamskom zajednicom i može li ta verska zajednica jače isticati duhovnu dimenziju, kako bi sprečila političke potrese i stalne krize koje izazivaju neodgovorni pojedinci iz sveta politike?
Trudimo se sa naše strane da sa svim drugim verskim predstavnicima i njihovim zajednicama imamo korektne odnose. Ono što je važno jeste da verski predstavnici sa svoje strane ne podgrevaju političke narative i konflikte već da pozivaju na mir i suživot u međusobnom poštovanju. Hrišćanstvo sa islamom, i pored brojnih razlika u shvatanju Boga, deli i mnogo toga zajedničkog, i verujemo da se upravo negovanjem toga što nam je zajedničko, pre svega, kao ljudima možemo međusobno približiti i učiniti, koliko do nas stoji, da svi ljudi na Kosovu i Metohiji, bez obzira na veru, žive mirno. Od strane predstavnika Islamske zajednice nismo imali, više godina, nikakvih negativnih komentara, ali činjenica jeste da nam nedostaje više komunikacije kao komšija i sugrađana na lokalnom nivou, van svakog političkog ili nacionalnog uticaja. Odnosi i sa Rimokatoličkom crkvom su bolji nakon 2018. godine, kada smo imali problema oko njihovog služenja na temeljima crkve Sv. Nikole u Novom Brdu. I stav naše Crkve i Vatikana jeste da posebno hrišćani ne smeju da budu u sukobu, jer nas je brojčano mnogo manje na ovim prostorima. S naše strane ćemo činiti koliko je god u našoj mogućnosti da međuverski odnosi budu bolji i za sada je dobro da političke nesuglasice nemaju bilo kakav verski karakter.
Nesporno je da je Srpska pravoslavna crkva kroz vekove održala Srbe na KiM. Koliko je danas teško našoj Crkvi u nedobronamernom okruženju da normalno funkcioniše i deluje na srpski narod da ne prodaje imovinu i ostane na svojim ognjištima?
Uslovi u kojima danas živi naš narod su teški, jer mnogi koji su hteli da se vrate na svoja ognjišta, nisu u mogućnosti, gradovi, južno od reke Ibra, gotovo su ostali bez srpskog stanovništva, mlađi ljudi sve teže vide perspektivu. Ali činjenica jeste da je problem, koji ovde imamo, velikim delom i odraz problema sa kojima se suočavaju i mnogi u svetu. Zato naše ljude stalno hrabrimo da ne prodaju svoju imovinu, da ostaju ovde, jer život u daljini ne donosi automatski uspeh i prosperitet. Upućujemo ih na one vrednosti i ideale koji su vekovima nadahnjivali naš narod da opstane, u mnogo težim uslovima. Crkva upravo ima dužnost da poveže ljude, da ih uveri, da smo svi zajedno jedna porodica i da treba da živimo sledujući onim vrednostima koje su nas vekovima održale. Mnogo je onih koji su morali da odu, ili su otišli tražeći bolji život i koji nisu našli mir. Čovek je nebozemno biće i zemaljski spokoj i sigurnost nisu jedino što mu je potrebno. Ovde se, istina, živi skromnije i teže, ali mnogo je toga drugog što ovde imamo, živeći na ovim svetim prostorima, koji prizivaju brojne poklonike i ljude širom sveta. Treba i sa te strane da sagledamo gde živimo, a ne samo da težimo prolaznim i materijalnim vrednostima.
Idemo u susret Božiću i spremamo se za proslavljanje uz mnoge običaje. Da li smo u opasnosti da u proslavama Božića, zbog raznih običaja, izgubimo suštinu i središte praznika – ovaploćenje Božije reči i početak dolaska Boga među ljude?
Božić je velika radost za sve nas, jer se svake godine podsećamo tajne nad tajnama, ovaploćenja Hrista Spasitelja koji, iako budući predvečni Sin Božiji, postaje čovek, rađa se kao detence u Vitlejemu od Presvete Djeve. To je istovremeno i praznik povezan sa starim običajima i predstavlja radost posebno za decu, ali je i mnogo više od toga. Danas je u svetu Božić pretvoren velikim delom u komercijalni događaj, ili priliku za druženje i susrete. Ne smemo da zaboravimo da je suština praznika upravo u tome da proslavimo Rađanje Boga u telu, Boga koji iz ljubavi prema čoveku ulazi u našu istoriju kao čovek da bi prošao put krsnog stradanja, vaskrsao i vazneo se na nebo. Bog je svojim silaskom u naš svet u telu pokazao da čovek nije odvojen od Boga i da smo svi mi pozvani da otvorimo svoja srca da bi se u njima projavila ljubav Božija kao dar i podsetnik da je naš istinski dom u Carstvu Božijem, a ne u prolaznosti i smrtnosti. Ovim tajnama nas uče predivne bogoslužbene pesme koje ovih dana pevamo na predbožićnim službama i koje ukazuju na tajnu koja se pre više od 2000 godina zbila u gradu Vitlejemu. Zato su ovo i dani pripreme za Božić, da pripremimo svoja srca da bismo dočekali Bogomladenca Hrista u duhovnoj radosti i miru, izmireni sa svojim bližnjima, očišćeni postom i molitvom, i ispunjeni nadom da Bog nikada neće ostaviti svet koji je stvorio.
Svi su izgledi da ni predstojeći Božić Srbi na Kosovu i Metohiji neće dočekati u miru. Kao njihov verni pastir šta im poručujete?
Mnogo puta u istoriji se dešavalo da Srbi na Kosovu i Metohiji Božić i velike hrišćanske praznike dočekuju u teškoj situaciji i opasnostima. Uostalom, i sam Gospod rodio se u Vitlejemu gde su mu od prvog dana o glavi radili tadašnji vlastodršci, koji su se uplašili od dolaska Hrista u svet. Za njega nije bilo mesta da se rodi u kući, već se rodio u pećini i biva povijen u pelene u jaslama. Od početka mu nisu ukazivali ni čast ni poštovanje moćnici ovoga sveta, već mu dolaze najpre pastiri i mudraci sa Istoka, koji su iz drevnih predanja i obavešteni od Boga, saznali da treba pratiti zvezdu koja će se pojaviti nad mestom gde se imao roditi Spasitelj sveta. Ubrzo posle rođenja, Hristos sa Bogomajkom i pravednim Josifom biva izbeglica u Egiptu gde su se sklonili od mržnje cara Iroda. Hristovo rođenje je pratio i surovi pokolj vitlejemskih mladenaca, a ceo život na zemlji Hristos je proživeo u svetu okupacije pod rimskom vlašću, okružen neosetljivošću tadašnjih jevrejskih prvosveštenika i fariseja. Kao što vidimo ni sam Gospod, kao Car mira, nije došao u ovaj svet okružen mirom. Ali, upravo zato, naša nada je veća, jer tamo gde se zacari nepravda i stradanje, tamo se umnožava i Božija blagodat, tako da će, u postojećim okolnostima, i naša proslava Božića biti još duhovno silnija i naša nada veća. Koristimo ovu priliku da svim našim vernicima širom Kosova, Metohije, Raške oblasti, i onima u rasejanju, poželimo blagoslovene i mirne Božije praznike, da bez obzira na sve teškoće u kojima žive, nikada ne zaborave da dočekujemo Boga istinskog mirotvorca i životodavca, i da ne gubimo nadu da sledujući jedino Njemu možemo da postanemo učesnici Carstva Božijeg u kome nema ni tuge ni uzdisanja, već večni život i neizreciva radost. Zato, i ove godine, sve od srca očinski pozdravljamo radosnim božićnim pozdravom
MIR BOŽIJI – HRISTOS SE RODI!
Intervju vodila Rada Komazec
,,Stazama radosti“ od Nikšića do svetinja Kosova i Metohije.
Pored groba cara Dušana vjerili se Nikšićani Nemanja i Nađa
,,Svi treba da idemo na Kosovo! Sad! Odmah! Sad je najpotrebnije!“- poručuju poklonnici
U dvodnevnoj posjeti našoj Svetoj zemlji Kosovu i Metohiji u subotu i nedelju 31. decembra i 1. januara, u organizaciji Bratstva Svetog Dimitrija iz Nikšića, bilo je pedesetoro mladih ljudi. Sa njima su bili sveštenici Vasilije Brborić i jeromonah Amfilohije kao i monahinje Teofanija i Agripina.
,,Stazama radosti“ od Nikšića do Zočišta, od Zočišta do Orahovca, od Orahovca do Prizrena, pa dalje od Prizrena do Dečana i Pećke patrijaršije poklonike je vodila želja da obiđu svetinje i daju podršku srpskom narodu koji opstaje na ovim svetim stradalnim prostorima.
Nikšićane su u Orahovcu dočekala djeca okupljena ispred crkve Uspenja Presvete Bogorodice sa parohom orahovačkim ocem Milanom. Samo par minuta po dolasku iz crkvene porte začula se pjesma, preplitali su se glasovi djece sa glasovima Nikšićana, a zaigralo se i kolo oko crkve.
Jedan od organizatora ovog pokloničkog putovanja Marinko Jovanović dao je izjavu za Radio ,,Svetigoru“, koju je snimila naša sestra Olivera Radić novinar i profesor iz Orahovca.
Svoje utiske je sa Oliverom podijelila i Darija Koleci iz Nikšića, koja nije krila svoje emocije.
U nedjelju 1. januara Svetu liturgiju u manastiru Svetih Arhangela u Prizrenu služili su oci Vasilije i Amfilohije sa igumanom ove Svete obitelji arhimandritom Mihailom i zamjenikom rektora Prizrenske bogoslovije jeromonahom Isidorom, uz pojanje sabrane Crkve. Svi sabrani su pristupili Svetoj tajni pričešća.
Iguman Mihailo je ovom prilikom kazao da su ovi mladi ljudi svoju vjeru pokazali i time što su, u danima kada njihovi vršnjaci slave ,,najluđu noć“, došli da obiđu svetinje na Kosovu i Metohiji, i da tu noć provedu u manastiru, da porane na liturgiju i pričeste se Tijelom i Krvlju Hristovom.
Pjesma se čula i za trpezom ljubavi i manastirskoj trpezariji, dok se u manastirskoj porti zaigralo i kolo.
Na grobu cara Dušana, po blagoslovu oca Vasilija, Nemanja je zaprosio svoju djevojku Nađu. Kako su vjerenici rekli Oliveri Radić nisu planirali vjeridbu, ali se jednostavno desilo.
,,Vjeridba se desila na našoj Svetoj zemlji. Bilo je neočekivano, a ispalo je lijepo. Nisam ponio ni prsten, ali imamo ikonu cara Dušana i Božji blagoslov“-kaže Nemanja i dodaje da za je njega u Orahovcu neopisiv osećaj, poseban trenutak i posebna emocija.
,,Šta da kažem? Osjećam se veličanstveno. Vjeridba se desila po promislu Božijem. Nisam očekivala da će me Nemanja zaprositi. Sve je ovo udesio Bog, što bi naš narod rekao, da se naša vjeridba desi upravo ovdje pokraj groba cara Dušana“- kazala je Nađa.
Radost što su u posjeti kosovskometohijskim svetinjama nisu krile ni monahinje Teofanija i Agripina.
Teofanija je starija monahinja, prešla je sedamdesetu godinu, ali je, na molbu organizatora, pristala da sa njima krene na pokloničko putovanje svetinjama Metohije i Kosova. Putovanje joj je blagoslovio i Preosvećeni Vladika Budimljansko-nikšićki Metodije.
Monahinja Agripina je, u razgovoru sa Oliverom, između ostalog, predstavljajući se kazala da trenutno svoje monaško poslušanje provodi u Eparhijskom dvoru u Nikšiću, kod preosvećenog Vladike Metodija.
,,Šta reći? Kakve emocije možemo imati kada dođemo na Kosovo koje je u srcu svakoga od nas.Potičem iz bratstva Kosovčića. Moja porodica slavi Svetog Savu, tako da nema tu mnogo šta da se doda i opiše. Kosovo je u nama. Kosovo je naše. Kosovo je moja kuća i ja to osjećam“- kaže monahinja Agripina.
Po dolasku u Orahovac, dok smo prilazili, djeca, koja su bila na igralištu, počela su da skaču i da uzvikuju: ,,Ovo su naši“. Zadržali smo se sa njima da bi pomirili dvojicu dječaka koji su se posvađali oko lopte.
Otac Milan, vidno dirnut, nam je rekao da su već dolazili poklonici iz Podgorice, i mnogo ljudi iz Crne Gore ali da nisu igrali kolo oko crkve.
Poruka ovoga sabranja je: Svi treba da idemo na Kosovo. Sad. Odmah! Sad je najpotrebnije!
Prije nego što su poklonici svoj put nastavili ka Visokim Dečenima, Olivera je razgovarala i sa Dragutinom Lalatovićem.
Dragutin je kazao da je kolo, koje omladina igra oko crkava, simvol vječnosti što simvolizuje i pjesma koja se najčešće pjeva koja kaže: ,, Veseli se srpski rode do slobode“.
,,U Orahovcu smo vidjeli djecu koja su siromašna materijalno ali duhovno bogata“-kazao je Dragutin.
Na prilogu, fotografijama i tonskim zapisima blagodarimo ljubavi sestre Olivere Radić.
Zdravko Nišavić: “Najmanje što možemo da uradimo za našu braću na Kosovu i Metohiji je da ih posjetimo i podsjetimo da nisu sami“
Predsjednik Humanitarne organizacije “Miholjski zbor“ Zdravko Nišavić govorio je za Radio “Svetigoru“ o humanitarnoj akciji “Dvije hiljade paketića za dvije hiljade osmjeha“ za djecu Kosova i Metohije, Republike Srpske i Crne Gore.
Akcija prikupljanja paketića trajala je oko mjesec dana a u njoj su učestvovali članovi ove organizacije kao i mnogi dobri ljudi kojima je Kosovo i Metohija, kao i svi kojima je pomoć potrebna, u srcu.
Članovi organizacije su krenuli u Metohiju 27. decembra i istog dana posjetili Orahovac, Veliku Hoču i Gračanicu a put su nastavili i 28. decembra, kako bi podijeli paketiće.
Poseban paketić poklonili su djevojčici Pavlini Radovanović iz Orahovca, kazao je našem Radiju predsjednik ,,Miholjskog zbora“, koji je govorio i o ostalim akcijama koje sprovodi Humanitarna organizacija na čijem je čelu.
“Najmanje što možemo da uradimo za našu braću na Kosovu i Metohiji je da ih posjetimo i podsjetimo da nisu sami“-kaže Zdravko Nišavić.
Ljubica Davidivić: Najviše me raduje osmjeh naše djece koja žive u veoma teškim uslovima na Kosovu i Metohiji
“Humanitarnim koncertom u Baru KUD-a Svetog Jovana Vladimira i “Đurđevdansko kolo“ priključili se akciji “Miholjskog zbora“ – “Dvije hiljade paketića za dvije hiljade osmjeha“ za djecu Kosova i Metohije“
U sali Doma kulture u Baru 25. decembra je održan humanitarni koncert za djecu Kosova i Metohije “Pjesmom, igrom i ljubavlju za osmjeh naše djece“ u kojem su učestvovali KUD Svetog Jovana Vladimira iz Bara i KUD “Đurđevdansko kolo“ iz Podgorice kao i guslarsko-pjevačka grupa “Đurđevdanskog kola“.
“Mi smo se prošle godine priključili akciji Humanitarne organizacije ,,Miholjski zbor“ ,,Hiljadu paketića za hiljadu osmjeha“, a ove godine istoj toj akciji samo što ove godine ona nosi naziv ,,Dvije hiljade paketića za dvije hiljade osmjeha“- kazala je Ljubica Davidović umjetnički rukovodilac KUD- Svetog Jovana Vladimira iz Bara, koja je sa nama podijelila svoje utiske koje nosi iz posjete Kosovu i Metohiji, gdje su dijelili paketiće djeci 27. i 28. decembra.
“Najviše me raduje osmjeh naše djece koja žive u veoma teškim uslovima na Kosovu i Metohiji. Ta djeca su čuvari Kosova“-kaže Ljubica.
U prilog ovom razgovoru emitujemo i izjavu koju je Ljubica prilikom posjete Orahovcu dala sestri Oliveri Radić novinaru i profesoru iz Orahovca kao i pjesmu “Orahovcu bašto rajska“ koju su otpjevala sabrana djeca.
Volonteri iz Francuske obradovali djecu iz Orahovca i ostalih krajeva Metohije i Kosova
Tradicionalni božićni konvoj humanitarne organizacije “Solidarnost za Kosovo” sposjetio je srpske enklave.
“Kada se ljudi bore, onda i vi imate želju da im pomognete. A Srbi na Kosovu i Metohiji se itekako bore i rijetko koji narod u Evropi bi izdržao sve što oni izdržavaju već dvadeset tri godine i zato smo uz njih. Oni su za nas primer hrabrosti i dostojanstva”, kaže Arno Gujon, direktor Uprave za saradnju sa dijasporom i Srbima u regionu i osnivač organizacije “Solidarnost za Kosovo“ za RTS , naglasivši da nije lako dopreminiti dvanaest tona pomoći šleperom na Kosovo i Metohiju gdje uvek ima poteškoća.
Arno Gujon je kazao RTS-u da su volonteri iz Humanitarne organizacije ,,Solidarnost za Kosovo“ koju je osnovao obični Francuzi koji uzimaju odmore u svojim firmama kako bi deset dana došli na KiM i bili uz narod koji pati i to traje već osamnaest godina.
Prilikom posjete Orahovcu, nakon što su djecu obradovali poklonima, dvojica volontera iz ove organizacije Mladen Gajić i Fransoa Mari Bude iz Tuluza su svoje utiske podjelili sa sestrom Oliverom Radić kojoj blagodarimo na ovom prilogu.
