Na današnji dan, prije dvadeset pet godina kidnapovan monah Hariton (Lukić)
Otac Hariton je širio mir na sve nas jer je iz njega zračila molitva
Za vrijeme najnovije golgote našeg naroda na Kosovu i Metohiji, 1999. godine, mučeničkom smrću stradala su, od ruke albanskih terorista, dva monaha – otac Hariton iz manastira Svetih Arhangela kod Prizrena i otac Stefan iz manastira Budisavci kod Kline.
Svetoarhangelski monah Hariton (Lukić) je kidnapovan 15. juna 1999. godine u Prizrenu.
Njegovo obezglavljeno telo nađeno je godinu dana kasnije od strane Komisije za ekshumaciju, u selu Tusus kod Prizrena. Utvrđeno je da je glava odsečena oštrim predmetom. Kosti ruke bile su polomljene, kao i kičma, kojoj je nedostajalo nekoliko pršljenova. Odjeća je u predjelu srca bila izbodena nožem. Svoj monaški put otac Hariton (rođen 1960) započeo je u manastiru Crna Reka 1995. godine, a 1998. je u manastiru Svetih Arhangela kod Prizrena zamonašen, što je bilo prvo monašenje u ovoj svetinji posle 550 godina.
Blaženopočivši arhimandrit Luka (Anić) govorio je o. Haritonu kroz jedan događaj koji se dogodio nekoliko dana prije njegove mučeničke končine kada je osjetio njegov mir, svojstven velikim podvižnicima.
„O. Hariton nije dugo bio monah, on je primio monaštvo samo godinu prije mučeničke smrti. Sa mnom se dogodilo nešto, što ja tada nisam razumio, i za šta nisam ni bio spreman. To se dogodilo na hirotoniji Vladike zahumsko-hercegovačkog Grigorija u Trebinju. Posle hirotonije je bio ručak. Za nas igumane velikih manastira, bilo je pripremljeno mjesto u vrhu stola. Ali jedan iguman iz nekog razloga nije došao, i na njegovo mjesto su slučajno smjestili o. Haritona, za koga se nije našlo drugo mjesto. Njega su postavili među igumane, a on tek godinu dana kako je postao monah. Ali, čim je on sio pored mene, od njega se širilo takavo osjećanje mira, da sam ja bio u čudu. Kako je moguće — pomislio sam — da za samo godinu dana monaškog života čovek stekne takav mir. To je bio potpuni mir, koji prelazi i na druge i koji nadahnjuje. Sjećam se da su mu ruke bile pokrivene nekim malim ogrebotinama. On je izgledao tako, da se sticao utisak, kao da je monah već 30-40 godina. Pored njega sam se osećao kao malo dete, kao pored starijeg brata, koji ima iza sebe decenije monaškog života, koji je prošao sve probleme i iskušenja i koji se udostojio mira. Takav mir sam već osjetio pored nekih ljudi, velikih podvižnika, i taj isti mir se širio i od o. Haritona. Bio sam potresen. Čak nismo ni nešto naročito razgovarali tokom tog ručka, takvim mirom je on prosto sijao. Poslije nekoliko dana, on je mučenički poginuo.”
Iguman svetinje Svetih arhangela u Prizrenu u klisuri prizrenske Bistrice, arhimandrit Mihailo, govoreći za Radio Svetigoru o ratnim godinama stradanja našeg naroda, svetinja i monaštva, sjetio se blaženog spomena oca Haritona, dodajući i da je, iako godina najvećeg stradanja, 1999. godina bila godina najveće ljubavi i blagodati između našeg naroda.
Otac Danilo iguman manastira Banjska, rođeni Prizrenac, govoreći za emisiju ,,Kosmetska kandila“ sjetio se svog djetinjstva u Prizrenu, života prije i posle ratnih stradanja u ovom gradu, govorio je i o svojim sjećanjima na mučenika monaha Haritona. Otac Danilo je među poslednjima vidio oca Haritona baš kada je krenuo na svoj poslednji zemaljski put poslušanja.
“Ne mogu opisati nevjerovatno smirenje koje je zračilo iz pogleda oca Haritona. Širio je mir na sve nas jer je iz njega zračila molitva“, kaže otac Danilo.
Otac Stefan (Milenković) iguman manastira Zočište pamti stradanje našeg naroda tokom ratnih godina kada je gledao kako se pale svetinje, kako za par dana nestaje naše istorijsko i kulturno nasleđe.
“Ljudima je za jedan dan nestajalo sve ono što su godinama, decenijama, pa čak i vijekovima sticali. Raseljavanje ljudi sa svojih vjekovnih ognjišta je ono što najupečatljivije pamtim, pored kidnapovanja i stradanja oca Haritona“, sjeća se svog sabrata otac Stefan.
