Kosmetska kandila

Kosmetska kandila XXXIX

Ime: 18.04.2020 br.39 Kosmetska kandila Veselin Dzeltovic; Opis: Pamti Kosovo, kosmetska zvona i kandila, srce Johanovo Tip: audio/mpeg

Veselin Dželetović: “Pamti Kosovo, kosmetska zvona i kandila, srce Johanovo“

Da li srce pamti? Prepoznaje li predjele i ljude koje je voljelo i pošto okonča jedan i započne neki sasvim novi život u grudima drugog čovjeka? Dugo je ova i slična pitanja postavljao sebi Johan Vagner, Njemac plemićkog porijekla, veleposjednik u čijim grudima je kucalo Srce Srbina sa Kosova i Metohije Jovana.

Veselin DželetovićGost emisije “Kosmetska kandila“ bio je autor potresnog romana “Srpsko srce Johanovo“ predsjednik Udruženja “Poeta“, rođeni Kosovac Veselin Dželetović, koji iako više ne živi tamo uvijek bdi nad Kosovom i Metohijom.

Rođen u Suvom dolu kod Lipljana Dželetović kaže da uspomene i zavičaj niko nikada ne može da iščupa iz njegove duše i da se uvijek rado vraća na Kosovo i Metohiju.

Potresnu priču “Srpsko srce Johanovo“ pretočio je najprije u poemu a zatim i roman.

“Ovaj roman je plod jednog susreta. Lično sam upoznao čovjeka koji nosi srce kidnapovanog Srbina sa Kosova i Metohije, 2004. godine u vrijeme kada se još nije govorilo o trgovini organima i kada je sve to za mene bilo nepoznato. Priča koju mi je ispričao proizvela je tako veliki bol u meni, koji je dugo tinjao, da sam poemu ,,Srpsko srce Johanovo“ napisao za dva sata. Na molbu velikog broja ljudi, koji su na internetu pročitali poemu, na osnovu nje sam napisao i roman koji je do sad doživio četrnaest izdanja jer su se za ovu priču sva vrata otvarala i roman je sam nalazio put do svojih čitalaca. Ova priča je prevedena na ruski (tri izdanja), italijanski, grčki i jermenski jezik. Istina je kao voda koja sama nalazi svoj put, nešto je uvijek otvaralo ta vrata i tjeralo da se ta strašna istina o stradanju Srba na Koosvu i Metohiji sazna“- kaže Veselin Dželetović.

Srpsko srce JohanovoDželetović kaže da se na jednoj sahrani na Kosovu sreo sa čovjekom koji nosi srce Srbina.

“U periodu od tri godine, koliko je on dolazio na Kosovo i Metohiju da vidi dijete, ja sam vodio razgovore sa njim i ispričao mi je cijelu svoju priču. Taj Njemac je obolio od teško bolesti srca i plus toga je imao uvećano srce. Doktor mu je rekao da mu nema spasa i dao mu dvije-tri godine života rekavši da mu je jedini spas da se uradi transplatacija organa, što znači da se nađe neki donor za srce i uputio ga humanitarnoj organizaciji “Evrotransplant“ da tamo pokuša da nađe donora za srce. Tu su mu rekli da je poslednji na listi čekanja i da tek za nekih dvije godine može naći donora. Tada mu je prišao jedan od sedamdeset koordinatora koji rade u toj humanitarnoj organizaciji i rekao da srce može i da se kupi. Ne znajući o čemu se radi on je pristao da kupi srce i dao ogromnu sumu novca. Operacija i postoprativni tok prošli su u najboljem redu. Johan sa novim srcem počinje novi život, počevši da sanja neke slike koje nikad ranije nije sanjao. Zbog svega toga on je poželio da sazna ko je taj čovjek zbog koga je živ i koji mu je spasao život. Javio se onom koordinatoru i dobio ime i prezime čovjeka sa Kosova i Metohije. (Izgleda da su Srbi, kada su bili kidnapovani iz svojih kuća, bili primorani da potpišu papire da su donori organa, čime su to Šiptari pokušali da sve to uvedu u legalne tokove).

2Saznavši ko je čovjek čije srce nosi, on je krenuo put Kosova i Metohije da, s obzirom da je plemićkog porijekla i jako bogat, ponudi novac porodici čovjeka zbog koga je živ. Otišao je do njegove kuće gdje je doživio onaj prelomni susret sa djetetom Srbina čije je srce sada kucalo u njegovim grudima. Mnogo je zavolio dječaka, toliko da je kada ga je sreo prvi pu, srce samo htjelo da iskoči iz njegovih grudi. I dječak je mnogo zavolio Johana. Nakon što je majka djeteta izvršila samoubistvo, Johan je dobio neobjašnjiv poriv da usvoji dječaka, jer nije mogao da se smiri dok to ne učini. Zbog svega toga Johan Vagner mi je i ispričao ovu istinu. Međutin, stric nije želio da dijete da na usvajanje iako je i sam mnogo zavolio Njemca, s obrazloženjem da ne želi da dječak, kao poslednji predstavnik njihove porodice bude pounijaćen, da pređe u katolike. Na to je Njemac rekao da to nije nikakav problem jer će i on preći u Pravoslavlje što je i uradio. Tako je Johan usvojio mališana“-priča Dželetović

Planira se i ekranizacija romana “Srpsko srce Johanovo”, kako bi cio svijet vidio kakav je pogrom izvršen nad Srbima, kao i kakvo je bilo uništavanje naših svetinja, da bi svijet bio upoznat sa našim stradanjem.

1Dželetović kaže da je zadivljen ulogom visokopreosvećenog Mitropolita crnogorsko-primorskog G. Amfilohija i sveštenstva Srpske pravosolavne Crkve za vrijeme stradanja našeg naroda na Kosovu i Metohiji.

“Ponosan sam što pripadam narodu čiji su Mitropolit Amfilohije i naši sveštenici duhovni vođe. Sjećam se kada su jednom selu sahranjivali trojicu ljude koje su šiptari ubili, bili su tu italijanski vojnici, novinari i reporteri. Za vrijeme opijela začuli su se pucnji sa svih strana. Italijanski vojnici i reporteri su odmah polijegeli na zemlju. Mitropolit Amfilohije i otac Radomir Nikčević su i dalje stajali i služili opijelo kao da njima ti meci ništa ne mogu i kao da ih uopšte ne dotiču. Pred takvim scenama osjetite veliki ponos“-kaže Dželetović govoreći o nemjerljivom značaju Mitropolita Amfilohija u borbi za Svetinje i narod na Kosovu i Metohiji dodajući da u toj borbi moramo biti zajedno i u Crnoj Gori i na Kosovu i Metohiji.

Dželetović piše novi roman o Milošu Ćirkoviću koji je sam ostao da brani Belo polje kod Peći. Roman će posvetiti velikodostojnicima, monaštvu i sveštenstvu naše Svete Crkve.

U emisiji donosimo i poemu,”Srpsko srce Johanovo“ koju, uz zvuke gitare, izvodi Protojerej-stavrofor Vojislav Bilbija.