Otac Miroslav Popadić: „Nakon martovskog pogroma u Prištini više nisam isti čovjek“
Pastir vjere i svetinje protojerej-stavrofor Miroslav Popadić, kojeg je 1975. godine rukopoložio Njegovo preosveštenstvo Episkop raško-prizrenski G. Pavle, potonji blaženopočivši Patrijarh srpski, podijelio je sa nama svoja sjećanja na lijepe i teške trenutke svoje svešteničke službe.
Rođen u Đakovici, otac Miroslav 1983. godine prelazi u prištinsku parohiju gdje je ostao do martovskog 2004. godine kada je čudom Božjim izvukao živu glavu iz spaljene crkve Svetog Nikole.
Otac Miroslav sjeća se događaja iz 1999. godina kada je bombardovano groblje i kada su na sve trane letjele kosti naših predaka.
-Nakon rata otac Miroslav ostaje u Prištini, gdje je živio pod svakodnevnim pritiscima Albanaca, jer nije htio da napustite crkvu i stotinak preostalih Srba. Priča nam i o sudbinama ljudi zatvorenih po stanovima i njihovim sudbinama, o pjesnikinji Darinki Jverić i profesorki Mitri Reljić, o starcima koje je obilazio u Doma staraca u Prištini.
17. marta 2004. godine spaljena je crkva u Prištini. Otac Miroslav je paljenje dočekao u podrumu odakle ga je spasio KFOR. Kamenje, kojim su ga Albanci kamenovali, književnik i novinar Živojin Rakočević gurao je malter i grede kada je crkva obnavljana, da se ne zaboravi stradanje oca Miroslava. U crkvi su izgorela i ruska jevanđelja i nadaleko čuveni ikonostas debarski rad.
Otac Miroslav kaže da nakon martovskog pogroma u Prištini nije više isti čovjek i dodaje da su mu djeca kojoj je kasnije bio vjeroučitelj u Lešku dala snage da nastavi dalje.
