Na praznik kada naša Sveta crkva proslavlja uzdizanje Časnog krsta Gospodnjeg, na Krstvodan 27. septembra 2022. godine u Sabornom hramu Hristovog Vaskrsenja u Podgorici odslužena je Sveta liturgija, kojom je predstojao protojerej-stavrofor Dalibor Milaković. Sasluživali su protojerej-stavrofor Dragan Mitrović, starješina Sabornog hrama, protojereji Miladin Knežević i Predrag Šćepanović, jereji Velimir Bugarin i Zoran Jovićević, kao i protođakon Vladimir Jaramaz.
Riječima liturgijske besjede sabrani vjerni narod je poučio načalstvujući sveštenik Dalibor Milaković, koji se ovom prilikom osvrnuo na dva slavna događaja vezana za Životvorni i časni krst Gospodnji:
,,Ovaj praznik koji danas proslavljamo, praznik uzdizanja Časnog krsta Gosponjeg koji se u narodu zove i Krstovdan, ima dvojako značenje. Najmanje dva događaja u istoriji naše Crkve vezuju se za današnji praznik. Prvi takav događaj jeste kada je Sveta carica Jelena u Svetom gradu Jerusalimu upravo tražila Časni krst Gospoda Boga i Spasa našega Isusa Hrista na molbu njenog sina cara Konstantina Velikog. Drugi slavni događaj koji se vezuje za Časni krst jeste momenat kada Sveti car Iraklije vraća Krst nakon tri vijeka iz Carstva persijskog, koje je poharalo Jerusalim”, besjedio je o. Dalibor.
Nakon uvodnog obraćanja koji se bazirao na istorijskim događajima vezanim za Časni krst, prota Dalibor je ukazao na duhovnu dimenziju Krsta:
,,Pored istorijske dimenzije Časnog krsta, tu je i duhovna dimenzija. To znači da se Životvorni krst među nama uzdiže i da time osveštavamo i svoju budućnost ako krsnim putem krenemo. Baš kao i što danas pjevamo u ovoj himni, pjesmi: Krstu Tvome klanjamo se Hriste i Tvoje Vaskrsenje pjevamo i slavimo, zaista, Vaskrsenja ne biva bez stradanja, smrti bez krsta. Jedno sa drugim je nerazdvojivo i Krst i Vaskrsenje. Crkva u toku svoje kalendarske crkvene godine u svojim himnama i pjesmama proslavlja Časni i životvorni krst, a posvetila je Časnom krstu i dva dana u sedmici – srijedu i petak”, podsjetio je prota Dalibor.
On je zatim akcentovao da je Gospod svojom žrtvom i svojim vaskrsenjem, svojom pobjedom učinio da krst postane znak i znamenje kojim se svi spasavamo:
,,U ono vrijeme, najveća kazna je bila kazna raspeća na krstu. To možemo uporediti sa današnjom smrtnom kaznom. Samo možete zamisliti koliko je nepojmljivo svijetu bilo da tako nešto može biti na spasenje i radost, ljudima je to bila ludost, sablazan, rugali su se tome. No Gospod je svojim stradanjem krst uzdigao u sili i slavi, tako je krst postao znak i znamenje kojim se, braćo i sestre, svi spasavamo. To je neizreciva tajna i ljubav sadržana u ovom velikom prazniku.”
Otac Dalibor je naposlijetku zaključio da svi nosimo svoj krst života, ali je naglasio i to da taj krst trebamo iznijeti sa ljubavlju i ponosom i sa jakim pouzdanjem u Gospoda, budući da preko stradanja zadobijamo istinski život:
,,U samom našem biću, na samom tijelu našem zapisan je otisnut krst. Čim raširimo ruke mi postajemo krstoliki. Svi nosimo krst i koji vjerujemo i koji ne vjeruju, samo je stvar u tome da li smo toga svjesni ili ne. Mada, često u životu znamo biti nesvjesni toga. Ne treba se stidjeti krsta kojeg nosimo, već sa ljubavlju i ponosom da iznesemo sva iskušenja koja nam Gospod po premudrosti i ljubavi daje u životu. Preko iskušenja, preko stradanja zadobijamo istinski život, istinsko Vaskrsenje.
Gospod, koji je bio bez grijeha, svojim stradanjem na Krstu i svojim Vaskrsenjem je preuzeo sve naše grijehe, uzdigao našu palu prirodu i kada su svi mislili da je ubijen, da je porugan, to što su nazivali ludošću, postalo je naše spasenje i vaskrsenje”, poručio je protojerej-stavrofor Dalibor Milaković.
Tekst, foto & video: Boris Musić
