Praznik Vozdviženja Časnog i životvornog krsta — Krstovdan molitveno je proslavljen u nedjelju, 27. septembra 2026. godine, u Sabornom hramu Hristovog Vaskrsenja u Podgorici. Svetom liturgijom načalstvovao je starješina Sabornog hrama, protojerej Nikola Pejović.
Sasluživali su protojereji-stavrofori Dalibor Milaković i Igor Balaban, arhimandrit Stefan Dušković, klirik Mitropolije Nove Jonije, Filadelfije, Irakliona i Halkidona Jeladske pravoslavne crkve, koji se ovih dana nalazi u posjeti svetinjama Mitropolije crnogorsko-primorske, protojereji: Miladin Knežević i Branko Vujačić, kao i đakon Vedran Grmuša. Evharistijskom sabranju molitveno je prisustvovao umirovljeni protojerej-stavrofor Dragan Mitrović.
Nakon čitanja začala iz Apostola i Svetog jevanđelja, sabranim vjernicima prazničnom besjedom obratio se protojerej Nikola Pejović. Ukazujući na to da Crkva ovim praznikom pred vjerne ponovo postavlja Časni i životvorni krst Gospodnji, podsjetio je da se u tajni krsta otkrivaju i tajna Crkve i smisao hrišćanskog života.
Osvrnuvši se na jevanđelsko svjedočanstvo o Hristovom stradanju, otac Nikola je naglasio da se upravo u njemu nalazi odgovor na pitanja koja čovjek postavlja pred stradanjem dobrih i čestitih ljudi:
„Tajna krsta je tajna naše vjere i samo onaj čovjek koji zaista uroni u tu tajnu može da istinski počne da živi i da diše punim plućima vjere pravoslavne. U ovom jevanđelskom čitanju ima mnogo zanimljivih detalja, ali jedan od onih koji može pomoći i nama da razumijemo i naš život i živote oko nas i svijet koji nas okružuje jeste ona riječ Pilatova kad kaže: ‘Ja ne nađoh nikakvu krivicu na ovom čovjeku. Raspnite ga vi.’ Evo nam odgovora na možda najčešće logičko pitanje: zašto, zaboga, stradaju dobri i čestiti ljudi, a oni koje mi vidimo kao nemoralne i nečiste ljude, kao da se njima ništa tako ne dešava i kao da uživaju u životu.“
Objašnjavajući da hoditi za Hristom podrazumijeva odricanje od sebe i nošenje sopstvenog krsta, prota Nikola je ukazao na različite vidove stradanja sa kojima se čovjek susreće kroz život. Nepravde, uvrede i iskušenja, kazao je, često ostaju rebus ako se posmatraju izvan vertikale – tajne krsta i našeg odnosa sa Bogom:
„Nije svako udostojen da mučenički postrada i da dâ život svoj za vjeru. Ali svakodnevno čovjek se nalazi na raspeću. Svakodnevno trpimo i nepravde i uvrede i često stvari koje nam se dešavaju i našom voljom i našom krivicom, ali i krivicom drugih ljudi, koje nekad ne možemo da objasnimo. Nekad uradimo sve što je do nas, a opet na kraju ništa od toga ne ispadne kako treba, kao da smo, što kaže ona narodna izreka: ‘Sve crkve srušili ovoga svijeta, pa mi se ovo sad dešava.’ I zaista, ako isključimo Krst iz logike našega svijeta i našega života, onda će naš život da bude zaista besmislen.“
U nastavku besjede protojerej Nikola Pejović je istakao da ljudski život, posmatran isključivo kroz zemaljsku prolaznost, stradanje i smrt, ne otkriva punoću naznačenja čovjekovog života. Hristos otvara čovjeku vječnu perspektivu, u kojoj sve što je Njime osveštano i blagosloveno zadobija neprolazni smisao. U tom svjetlu, naglasio je, čovjekova vrijednost prevazilazi sve njegove zemaljske potrebe i dostignuća:
„Bog nas ne gleda kao samo neke brojeve koji treba da se negdje zaposle, koji treba negdje da obezbijede penziju, koji treba negdje da naprave neku kućicu ili da kupe neki automobil, nego nas gleda kao vječno i neprolazno biće. Bog nas doživljava kao vječnu sabraću i vječnu braću. I otuda sve ono što se nama dešava u životu i što se dešava i nama kao narodu, ako hoćete. Sve ono što se dešava danas na Kosovu i Metohiji. Sve ono što se dešava u Carigradu slavnom, u Jerusalimu, u svim onim biblijskim mjestima gdje su ogromna i strašna stradanja. To ima samo jedan smisao: da nam Gospod pokaže da je sve na ovoj zemlji samo prolazno i da je sve stvoreno za prolaznost, da bi se vaznijelo na nebo i da bi dobilo onaj vječni i neprolazni pečat.“
Završavajući praznično slovo, starješina Sabornog hrama, prota Nikola, podsjetio je da osjenjivanje krsnim znakom svjedoči o čovjekovom prizvanju na vječni život budući da krst povezuje naš odnos prema bližnjima sa odnosom prema Bogu, dajući i našim svakodnevnim borbama i stradanjima dublji smisao:
„E tako treba da bude i naš život! Zato se mi osjenjujemo krsnim znakom, da bi naš život dobio ne samo onu dimenziju stradanja, patnje i muke i bola, nego i onu vječnu i neprolaznu dimenziju, da bismo postali vječni ljudi, da bismo već ovdje i sada, kad god se prekrstimo, znali da je to horizontala našeg odnosa sa drugim ljudima i vertikala našeg odnosa sa Bogom. Neka bi nam Gospod dao da se uvijek udubljujemo u tu tajnu krsta Hristovoga i u tajnu vječnog i neprolaznog života. Amin.“
Tekst, foto: Boris Musić
